Ove godine, uobičajenu šetnju kroz grad zamijenio je niz alternativnih događaja, kojima su organizatori i učesnici druge Povorke ponosa poručili da su ulice bh. gradova i njihove, ali da se ne osjećaju slobodno i sigurno u njima.
Prošle godine desila su se dva fizička napada koja su bila jasno motivisana mržnjom i predrasudom na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, ali institucije tada nisu iskoristile priliku da pokažu da homofobiji, transfobiji i mržnji prema LGBT zajednici nema mjesta u ovom društvu. ”Ako je u javnom diskursu, bez ikakve kazne, prisutan jedan od najgorih oblika kršenja ljudskih prava – fizičko nasilje i pozivanje na nasilje, diskriminaciju i segregaciju, onda to šalje poruku LGBT osobama da nisu poželjne u društvu”, kazala je za Buku Emina Bošnjak, izvršna direktorica Sarajevskog otvorenog centra i jedna od organizatorki Povorke ponosa. Posljedica toga je da LGBT osobe osjećaju da je veliki rizik autovati se i živjeti otvoreno svoj život, zbog čega trpi njihovo mentalno zdravlje. Javljaju se anksioznost, depresija i druge, ozbiljnije psihološke teškoće, upozorila je Emina Bošnjak u razgovoru za naš portal.
BUKA: Nakon održane prve Povorke ponosa, imali ste informaciju da je u Prijedoru i nekim drugim gradovima povećan broj prijavljenih slučajeva govora mržnje i zločina iz mržnje nad LGBTIQ osobama. Da li se radi o rastu slučajeva govora mržnje ili su se zapravo LGBTIQ osobe ohrabrile da takve slučajeve prijavljuju?
Nažalost, ono što smo mi kao organizacija koja prati slučajeve govora mržnje i zločina iz mržnje nad LGBT osobama primijetili prošle godine jeste da se broj povećao trostruko u odnosu na prethodne barem dvije godine. I ono što mislimo da je rezultiralo tim povećanim brojem slučajeva govora mržnje je zapravo najava povorke i reakcija onog dijela javnosti koji smatra da je bilo kakvo okupljanje, a pogotovo javno okupljanje LGBTIQ osoba i dalje neprihvatljivo u našem društvu. I zapravo sva ta homofobija, transfobija je bila pretočena u govor mržnje. To nije nešto što je neočekivano. Povorka ponosa širom regije, pa evo i kod nas privlače pažnju javnosti. Nažalost, postoji ogroman dio naših sugrađana i sugrađanki koji još misle da je ok izražavati takve stavove i pozivati na nasilje, na mržnju.
BUKA: U ranijim tekstovima neki aktivisti SOC-a su jasno naveli problem pravne kvalifikacije zločina iz mržnje, koji je posljedica govora mržnje, jer se oni uglavnom kvalifikuju kao prekršaji javnog reda i mira. Da li predlagali izmjene krivičnog zakonodavstva?
Pa zapravo, i u FBIH i u RS, pa posljedično i u Brčko Distriktu, zločini iz mržnje, krivična djela kao što su bilo kakva vrsta napada, kao i bilo kakva druga krivična djela koja su propisana zakonom, ukoliko se izvrše na osnovu predrasude koja uključuje i predrasude na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta, trebalo bi, barem je tako zakonski propisano, da budu strožije kažnjena. Dakle, mi već imamo u oba entiteta u krivičnim zakonima ono što se kolokvijalno naziva zločinom iz mržnje. Gdje problem nastaje, nastaje u onom dijelu kada to treba procesuirati. Dakle, u onom momentu kada se treba prijaviti i kada tužilastvo treba da reaguje i napravi tu kvalifikaciju. U tom slučaju su dva problema, i ono što je relevatno i vezano za prvo pitanje je da LGBT osobe još nisu spremne, s razlogom, da vjeruju insituticijama da će oni te zločine i prepoznati, a onda i efektivno i brzo procesuirati. To je sada niz problema. Imamo to prepoznato u zakonu. S jedne strane zajednica koja je nevidljiva i koja ne vjeruje institucijama, pa onda stvari koje se dešavaju ostaju neprijavljene. Onaj mali broj koji bude prijavljen u tužilaštvima i sudovima, u kojima zaista nemate efikasne sisteme, koji su spori za sve drugo, a pogotovo za LGBT osobe, onda te slučajeve ne prepoznaje adekvatno. Mi smo imali slučaj nakon najave povorke prošle godine, kada su se desila dva fizička napada u javnom prostoru koja su bila jasno motivirana, upravo mržnjom i predrasudom na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Tužilaštvo je, nakon sto su ti slučajevi prijavljeni, to prepoznalo kao prekršaj. Dakle, nisu iskoristili tu priliku da to prepoznaju kao zločin iz mržnje u onom trenutku kada je vrlo bitno pitanje oko kog se lomi javnost u BiH zašto, kako povorka itd…. da onda institucije pokažu svoj stav da mržnji, homofobiji, transfobiji, mržnji prema LGBT zajednici nema mjesta u ovom društvu i ako se ona dešava, biće adekvatno procesuirana i kažnjena.
BUKA: Konkretno, u tim slučajevima, smatrate li da je problem bio nedostatak dokaza, teško dokazivanje ili nezainteresovanost institucija?
Ono što mogu pretpostaviti jeste da je, zapravo, najlakše to tretirati kao prekršaj, što se dešava i za većinu drugih slučajeva koje je tužilaštvu vjerovatno teže dokazati. Ali, upravo je to sada u pitanju neka vrsta mjera i procjenjivanja: šta znači u ovom slučaju to smatrati prekršajem i kakvu to poruku taj čin šalje našem društvu. Ono što ja mogu vidjeti kao aktivistkinja i lezbejka jeste da to onda šalje poruku da takvi napadi nemaju nikakve posljedice, i da su možda čak i poželjni u našem društvu, što je potpuno pogrešna poruka. Onda možete zamisliti kako to izgleda LGBT zajednici. Zašto bi oni dalje vjerovali institucijama, zašto bi prijavljivali slučajeve ako ne mogu da dobiju pravdu?
BUKA: Zločin iz mržnje se slično tretira u entitetima i Brčko Distriktu, šta je sa govorom mržnje?
Za razliku od zločina iz mržnje, koji je regulisan krivičnim zakonima entiteta i Brčko Distrikta, govor mržnje protiv LGBT osoba je regulisan samo Krivičnim zakonikom RS-a. Krivični zakon FBiH i Brčko distrikta također sadrže odredbe kojima se sankcioniše poticanje na mržnju odnosno govor mržnje, ali su, nažalost, ograničene isključivo na zabranu izazivanja mržnje i poticanja na nasilje na nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi. Ovo u praksi znači da trenutnim zakonskim okvirom nije moguće sankcionirati poticanje na mržnju i nasilje prema LGBTI osobama u FBiH. Sarajevski otvoreni centar je izradio amandmane koji se tiču izazivanja mržnje i poticanja na nasilje, u saradnji sa zastupnicima/cama Federalnog parlamenta iz Naše stranke. Nadamo se da će se izmjene Krivičnog zakona uskoro naći na dnevnom redu Parlamenta FBiH.
BUKA: Govor mržnje jeste neprihvatljiv, ohrabrujuće je kada civilni sektor i novinari osuđuju takve anomalije, ali kako govor mržnje utiče na LGBTIQ osobe? Koje su posljedice?
Pa to je ta slika koja se stvara u javnom prostoru kakva je atmosfera u našem društvu i kakav je odnos prema LGBT osobama. Ako je u javnom diskursu prisutan, bez ikakve kazne, jedan od najgorih oblika kršenja ljudskih prava – fizičko nasilje i pozivanje na nasilje i pozivanje na diskriminaciju, segregaciju, i sve ono što se nama dešavalo prethodnih godina, onda to šalje definitivno poruku osobama, lezbejkama, transrodnim, gay, biseksualnim, interspolnim da nisu poželjni u društvu, ili da nisu poželjni kada žive svoj život otvoreno u kontekstu vlastite seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Ono što je takođe, čini mi se, jedna od glavnih posljedica jeste da LGBT osobe onda odlučuju da je veći rizik živjeti taj otvoreni život, i da zbog toga imamo i probleme s mentalnim zdravljem, od anksioznosti, depresije do mnogo ozbiljnijih psiholoških teškoća, koje, recimo, imaju tinejdžeri i tinejdžerke koje su LGBT, što proizvodi niz problema. Opet, čini mi se da je najdirektniji i najočitiji taj utjecaj na mentalno zdravlje, a potom i na odluke koje LGBT osobe donose. Da li neko ko je transrodna žena želi svoj život da nastavi u BIH ili će pokušati da živi svoj život u inostranstvu ili negdje drugo.
BUKA: Ko su najčešće žrtve govora mržnje? Da li ljudi češće napadaju lezbejke, gejeve, transrodne osobe?
Pa, čini mi se da je govor mržnje najčešće upućen prema onom dijelu zajednice koji je najvidljiviji. Onda su to najčešće aktivisti, aktivistkinje i najčešće su to osobe koje mogu biti bilo koje seksualne orijentacije, ali koje na neki način svojim izgledom, svojim ponašanjem, zaista narušavaju ono što mi nazivamo heteronormativnošću ili prevazilaze one uobičajene rodne uloge. I u tom kontekstu, mislim da su transrodne žene najizloženije u kontekstu direktnih napada, zločina iz mržnje, ali često i govora mržnje. Generalno, mislim da, nažalost, nepoznavanje većine ljudi, ko su to LGBT osobe, da smo mi građani, građanke BiH, ljudi koji žive svoje živote i van tog seksualnog identiteta. Da je onda taj govor mržnje upućen cijeloj populaciji, a zapravo je upućen pojedinačnim osobama koje to veoma, veoma initimno doživljavaju, i koje dobijaju poruku od društva da nismo poželjni i poželjne.
BUKA: Je li uopšte moguće locirati osobe koje najčešće siju govor mržnje? Možemo li govoriti o nekoj društvenoj grupi?
Pa, ja se ne bih usudila sada da kažem da je to neka grupa. Očigledno je da su osobe koje su najčešće spremne da šire govor mržnje prema LGBT grupe koje imaju radikalne stavove i iza kojih stoji neka ideologija i vrijednosti povezane s nasiljem. Druga skupina koja je tu najočiglednija su oni koji iz toga mogu da dobiju političke poene. I u tom kotekstu su to pojedinci i pojedinke iz vrlo konzervativnih desnih stranaka koji smatraju da je to platforma na kojoj oni trebaju da grade vlastite političke karijere. Zanimljivo je da su to pojedinci unutar stranaka, iako stranke iz kojih dolaze možda nemaju oficijelno takav stav i pretvaraju se da su vrlo neutralne po tom pitanju, ili će reći da podržavaju sva ljudska prava. Vrlo su jasni pojedinci koji u javnom prostoru koriste govor mržnje protiv LGBT osoba i koji, vjerujem, na tome grade svoju buduću političku karijeru.
BUKA: Da li je govor mržnje podjednako problem i u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru, Trebinju, Čelincu, Šipovu? Ima li razlike i da li je govor mržnje zastupljeniji u urbanim ili ruralnim sredinama?
Zbog same prirode govora mržnje, da on mora biti javan, on se primarno dešava u online prostoru koji je dostupan, ako ne svima, onda većini. S te strane, nema neke razlike između urbanog i ruralnog, više igraju ulogu neki drugi elementi u smislu da li to može nekome služiti za neke političke ili druge ciljeve, podjela urbano i ruralno ne igra ulogu. Mislim da generalno možemo primijetiti da LGBT osobe, ako su prisutne u javnosti ili ukoliko se razgovara o nekim temama kao što su istospolno partnerstvo ili povorka, da se onda odjednom svi udruže oko takvih stvari kao što je mržnja i pozivanje na nasilje. Tako da ne bih sada posebno izdvajala bilo koji dio BiH ili neku posebnu regiju, ali ako baš moram, onda su to definitivno ovi negeografski prostori, online prostori: komentari na članke, društvene mreže, posebno Facebook, ali i Instagram. Ono što je bitno je da prepoznamo taj govor mržnje u tom prostoru i da ga koliko je to god moguće, možda je to pogrešna riječ, raskrinkamo. U tom kontekstu, da jednostavno kažemo, to je stvar koja mori naše društvo u cijelosti i nema nekih dijelova koji se posebno izdvajaju.
BUKA: Nedavno sam čitao tekst u kojem je navedeno da u Istočnoj Hercegovini nema autovanih LGBTIQ osoba. Koliko govor mržnje doprinosi stvaranju straha od autovanja?
Mislim da je u glavama ljudi jasna ta veza između govora mržnje i nasilja koje se potencijalno može desiti, i koje se često i dešava kao rezultat govora mržnje. Autiranje u takvom setingu, gdje je govor mržnje prisutan i nije kažnjavan na neki način, ili na bilo koji način, zapravo je signal osobama da se nije sigurno autirati. Onda taj prostor, ne samo da nije siguran unutar porodice, koje bi trebalo biti mjesto ljubavi i podrške, pa nije sigurno u školi, nije na poslu, pa nije sigurno nigdje.Tako da većina ljudi negdje procjenjuje zapravo koliko je to sigurno za njih da se autiraju i šta bi im se moglo desiti ukoliko to učine. Mislim da je to jedan od ključnih faktora koji našu zajednicu drži u tom nekom zatvorenom prostoru. Sve smo vidljiviji, ali i dalje većina LGBT osoba odluči da se ne autuje. Ovo za Istočnu Hercegovinu je kompleksan primjer, postoje ljudi koji su autovani, no vjerujem da se mislilo na ljude koji su prisutni u javnom životu. Ima cijeli niz tih stepenica autovanja. Može se neko autovati svom najboljom prijatelju, prijateljici ili roditeljima, a ne nekom drugom. Možda bi najspremnije bilo reći da u Istočnoj Hercegovini nema aut osoba koja su aut najširoj javnosti. Ali te se stvari isto tako mijenjaju tako da se nadam se će Istočna Hercegovina dobiti svoje aut LGBTIQ osobe.
BUKA: LGBTIQ osobe susrele su se s dodatnim problemom tokom pandemije. Mnogi su bili primorane da borave sa homofobnim roditeljima. Je li dodatna presija i stres bila činjenica da su više vremena provodili u online sferi, a to znači da su bili izloženi i da su čitali komentare govora mržnje?
Pa definitivno. Čini mi se da je za sve nas, a pogotovo za LGBT osobe koje negdje svoju zajednicu traže u online prostoru, gdje traže ljude koje su iste seksualne orijentacije, gdje potencijalno traže partnere i partnerice, gdje traže ljude koji će ih razumjeti, ta usmjerenost LGBT osoba na online prostor i društvene mreže je definitivno nešto što je u ovom proteklom periodu moglo da bude dodatni teret LGBT osobama. Ono što je s jedne strane dobro je da postoje neki izvori koji će pružiti relevantne informacije, neki osjećaj pripadanja zajednici. Ali ako odete na sve mainstream medije, ako pogledate broj sadržaja na društvenim mrežama, onda će najvjerovatnije, ukoliko nije vezan za neformalne grupe koje se bave LGBT aktivizmom ili organizacije kao SOC, taj sadržaj biti najvjerovatnije vrlo osuđujući, neprijateljski i nepodržavajući.
BUKA: Smatrate li da nema institucionalne volje za anuliranjem ili bar smanjenjem govora mržnje? Znamo da su podjele i mržnja odlično tlo za održavanje društva u kojem se profilišu i egzistiraju loši političari?
Ja ću se ograditi od generalizacija. Postoje pojedinci za koje vjerujem da misle da će im u budućnosti takve stvari koristiti. Trenutno mi se čini da je, nakon uspješne prve bosanskohercegovačke povorke ponosa, da smo uspjeli u stvari da pokažemo našem društvu dvije stvari; da su LGBT osobe, i to mi je uvijek smiješno reći, ali to je isitna koju ja živim i nekako mi je čudno da to moram ponavljati, ali da – mi smo ljudi, osobe koje žive u BiH, ovdje plaćamo porez, ovdje radimo, ovdje gubimo poslove, ovdje nam se dešava da smo zdravi i bolesni. Dakle, uspjeli smo da pokažemo našem društvu da smo mi dio tog društva, da nismo ono što su oni očekivali, sve najgore. Da ne odgovaramo svim onim predrasudama i stereotipima koji vladaju. Druga stvar je da smo mogli pokazati, a pokazali smo da mi to kao društvo možemo puno bolje. Tako da, institucije su napravile iskorak, ali ne u potpunosti. Taj iskorak sada mora da bude konstantan, u kontekstu njihovog odgovora da u svakom slučaju i dalje podržavaju slobodu okupljanja, i da će tu slobodu okupljanja da zaštite adekvatno, da neće tražiti od samih organizatora da se pobrinu za sigurnost, da stavljaju neproporcionalne finansijske terete i terete osiguranja na organizatore, već da će to policija kao organ koji je dužan da štiti pravo i slobodu okupljanja učiniti. To sada institucije treba da pokažu naredne godine i zapravo svaki naredni put, i svaki put kada se dešava javno okupljanje LGBT osoba, koje je mirnog karaktera, a koje zapravo ukazuje koje sve probleme LGBT osobe doživljavaju i proživljavaju u našoj državi.
(Buka Magazin)