Jelisaveta Gluvić, naša današnja sagovornica, uspješna je violinistica porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Godinu je studirala u Trstu na Konzervatoriju Giuseppe Tarini, da bi potom dvije godine provela živeći i studirajući u Velikoj Britaniji. Na pitanje gdje je trenutno, istakla je da živi u tokovima.
– Prvih godinu dana u Velikoj Britaniji bila sam na Newbold Collegu gdje sam učila jezik i stekla divna prijateljstva za cijeli život. Nije bilo teško navići se živjeti tamo jer je to veoma sređena država i ima puno toga da pruži, od kulture, zabave, turizma, ljudi za upoznati. Za studente ima mnogo povoljnosti, poput velikih popusta za razne kulturne manifestacije (pozorište, koncerti, izložbe) pa čak i restorane, shopping prodavnice i prijevozna sredstva. Klima mi je godila, a priroda je nestvarna. Ono što mi se posebno sviđa jeste što jako cijene prirodu i parkove, opisuje Jelisaveta.
Vjera u Boga
Pored Velike Britanije i Italije, po rođenju je živjela u Srbiji, a mjesta u kojima je odrastala bili su Bijeljina, Banja Luka, Laktaši i Prnjavor.
– Nije bilo uvijek lako mijenjati sredine, međutim imala sam mogućnost upoznati mnogo ljudi, steći divna prijateljstva, nova saznanja, te se razviti u skladu s tim, rekla je naša sagovornica.
– Kroz život sam dosta selila i to me je mnogo blagoslovilo, ističe Jelisaveta i dodaje da svoj uspjeh u muzičkoj karijeri pripisuje Bogu.
– Nije uvijek popularno spominjati Boga kada je u pitanju posao ili karijera jer se danas sve pripisuje samo čovjeku i njegovim dostignućima. Ja ipak imam malo drugačije mišljenje. Vjerujem da me najviše Bog pokreće i vodi. Da sam uvijek išla stazama kojima sam naumila, dosta toga bih propustila, priča Gluvić.
Kroz život je stekla brojna iskustva, na kojima je, ističe, prije svega zahvalna Bogu.
– Jedan od primjera je prebacivanje na drugi univerzitet usred studija. Iako je proces išao savršenim tokom, pred potpisivanje papira je postalo nemoguće. Pola sata poslije toga dobila sam mogućnost da studiram u inostranstvu. Prosto nevjerovatno, prisjeća se naša sagovornica.
Muzika u genima
Ona spada u četvrtu generaciju muzičara u porodici. Ljubav prema violini desila se na koncertu Stefana Milenkovića kada je imala samo pet godina…
– Moj pradeda je bio violinista i harmonikaš, a svirao je na elitnim mjestima po cijeloj bivšoj Jugoslaviji (Sarajevo, Zagreb, Beograd, Ljubljana…). Veliki uticaj na mene je izvršila moja majka koja me je prva naučila da odsviram nekoliko pjesmica na klaviru, ističe ona.
Obogaćena je momentima u kojima radi ono što voli – bilo to na ulici ili u nekoj prelijepoj sali. Koncert koji izdvaja održala je u Velikoj Britaniji.
– Svirala sam u kući moje prijateljice, sa oko osamdeset ljudi u publici. Nikad nisam osjećala veću povezanost sa publikom i uživanje u sviranju, iskreno će Jelisaveta, koja je sa nama podijelila i svoje mišljenje o svjetskoj muzičkoj sceni danas.
– Imam utisak da novokompovana muzika na neki način doživljava svoj krah. Daleko bilo da nema kvalitetne muzike, ali, nažalost, često kvalitetne kompozicije i pjesme ne postanu hitovi. Naravno, ima izuzetaka. Ono što se opet često dešava, za što vjerujem da je krivo vrijeme u kojem živimo i tehnika koja nas okružuje, a to je da ljudi vrlo lako gube interes za dobre stvari, dobru muziku, jer očekuju stalno nešto novo. To se dešava svugdje. Rekla bih da su nas na to navikle društvene mreže koje nas svakih nekoliko sekundi hrane novim informacijama i ako se slučajno “zadržimo” na nekom članku, postu, komentaru i pjesmi malo duže, mozak počinje da ludi. Kao da viče “daj mi nešto novo, novo, novo”, smatra Gluvić.
U Sarajevu se rodilo baš to “nešto novo”. Stekla je novo prijateljstvo sa sarajevskim producentom, te ističe da ih je “inspiracija poljubila”. Saradnja sa Hibridom (Dinom Aganovićem) na njegovom novom albumu “Na pola puta” bila je još jedno u nizu lijepih iskustava.
– Tog dana sam u Sarajevo došla zbog vize za Veliku Britaniju. Bliska drugarica kod koje sam odsjela, a također je sarađivala sa Dinom, pozvala me da svi zajedno idemo kod njega, čisto da se malo družimo i sviramo. Svi smo se sreli baš “na pola puta” i, eto, rodilo se nešto novo. Vjerujem da ćemo sarađivati još u budućnosti, ništa nije isključeno. Radujem se tom, još, neplaniranom projektu, priča Jelisaveta čiji je fokus trenutno na kamernoj muzici i sviranju sa prijateljima, koje smatra posebnim.
Sljedeća destinacija
– Kada više ljudi priča istu priču, svako ima svoj pogled, zna se kako to biva u društvu. Uvijek vas iznenadi neki novi detalj koji možda niste primijetili ranije. Solistički projekti će malo da sačekaju, ali i njima se radujem, otkriva naša sagovornica.
Da li će je sudbina vratiti u domovinu – ne zna, ali ističe da voli Bosnu i Hercegovinu, državu u kojoj je odrasla. Srce je, ipak, ostalo u Velikoj Britaniji.
– Iako sam tamo bila kratko, moje srce je brzo ukradeno. Nekad izgleda kao da Bosna i Hercegovina nije otvorena za život umjetnika. S druge strane, neću da se ograničim i kažem “hoću” ili “neću” jer vjerujem da Bog ima plan za mene kao i uvijek tako da ostavljam Njemu da mi pokaže koja je moja sljedeća destinacija, zaključila je Jelisaveta Gluvić.
(oslobođenje.ba)
