Hana Šahinbegović iz Sarajeva završila je dodiplomski studij na Internacionalnom Burch univerzitetu, na Odsjeku genetika i bioinžinjering. Sa našom sagovornicom, ambicioznom, perspektivnom, mladom naučnicom koja trenutno živi u Ostravi (Češka), razgovarali smo o nauci, obrazovanju, životu u inostranstvu i koronavirusu.
Kako je proteklo Vaše obrazovanje?
– Obrazovanje sam željela nastaviti u inostranstvu – po mogućnosti u gradu sa toplijom klimom, izlazom na more i savremenim naučnim institutima koji se bave istraživanjem raka.
Prirodne nauke
Želja mi se ostvarila, te sam master studije pohađala na Autonomnom univerzitetu u Barceloni (Autonomous University of Barcelona), gdje sam kompletirala master studij Napredne genetike (Advanced Genetics). U okviru programa sam odradila praksu na Vall d’Hebron institutu za istraživanje (Vall d’Hebron Research Institute), koji se, između ostalog, bavi istraživanjem raka. Nakon mastera u Barceloni, u potrazi za prikladnim doktorskim studijem, odučila sam kompletirati master na Internacionalnom Burch Univerzitetu. Istovremeno sam primljena na doktorski program u Češkoj Republici pri Univerzitetu u Ostravi na Fakultetu nauke (Faculty of Science) i Univerzitetskoj bolnici u Ostravi. Naučnoistraživačka grupa Blood Cancer Research Group se bavi istraživanjem raka krvi. Master program genetike i bioinžinjeringa koji sam počela na Burch univerzitetu ću kompletirati krajem tekuće godine.
Zbog čega genetika i bioinžinjering?
– Predmet u kojem sam uživala tokom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja bila je biologija. U srednjoj školi sam učestvovala na naučnom takmičenju BOSEPO, gdje sam pobijedila i dobila priliku da, zajedno sa kolegicom, predstavljam Bosnu i Hercegovinu na I-SWEEEP internacionalnom takmičenju u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje smo osvojile bronzanu medalju. Naš projekat, pod nazivom “Say yes to biogas”, iziskivao je znanje iz biologije, hemije i fizike i uključivao je izvođenje mnogih eksperimenata. Shvatila sam da uživam u prirodnim naukama. Kako sam dobila punu stipendiju na Burch univerzitetu kao nagradu na BOSEPO takmičenju, odlučila sam se za studiji genetike i bioinžinjeringa.
Tokom srednje škole sam počela učiti o bolesti raka i bila sam fascinirana. Moja fascinacija se nastavila tokom bachelor studija, gdje sam već znala da želim da gradim karijeru u tom pravcu. Rak je opaka bolest koja se u svakoj osobi manifestira drugačije, što liječenje čini izuzetno komplikovanim. Pored toga, rak je izuzetno prilagodljiv, te uči i razvija se, što može dovesti do rezistencije na medikamente koji se koriste u terapiji. Mnogo toga još uvijek nije poznato o raku, tako da je istraživanje raka vrlo aktuelno, ali i vrlo takmičarski nastrojeno. Sa naučne tačke gledišta, istraživanje raka je izuzetno zabavno, ali i vrlo zahtjevno.
Kandidatkinja ste pri doktorskom programu. Zbog čega ste se odlučili na ovaj program i kako opisujete jedan svoj radni dan?
– U Barceloni sam se po prvi put susrela sa savremenim i izuzetno naprednim naučnoistraživačkim centrima. Vidjela sam šta znači biti dio tima, kako izgleda život Ph.D. studenta (doktoranta) i istraživača generalno. Većina doktoranata radi jako puno – vikendi su uglavnom radni, a radni sati dugi. Kada jedan od krucijalnih eksperimenata ne uspijeva onako kako smo se nadali čak i nakon 56. optimizacije, kada moramo propustiti izlet sa prijateljima u subotu, kada ustajemo u dva ujutro da napravimo jako bitnu prezentaciju jer nemamo drugog slobodnog vremena, kada moramo pravdati troškove za eksperimente koji su bili uzaludni i kada naš rad biva odbijen od žurnala, shvatamo zašto je doktorski tako zahtjevan.
Iako sam svjedočila svim tim situacijama dok sam bila na masteru gledajući ostale doktorante, ja sam i dalje ostala pri tome da želim da radim doktorski. Željela sam da se usavršavam u nauci. Znala sam da bez muke nema nauke. Željela sam naći program koji nudi meni zanimljivu temu, slobodu da razvijam istraživanje u meni interesantnom smjeru, kao i odgovarajućeg mentora. Doktorski program u Češkoj je ispunio sve moje kriterije, te sam odlučila da svoje obrazovanje nastavim u Blood Cancer Research Groupu.
Ulagati u nauku
Svaki dan je različit. Većinu vremena provodim u bolnici, gdje se laboratorij nalazi. Mnogo vremena provodim čitajući i istražujući literaturu koja je dostupna i razgovarajući sa mentorom, ljekarima i kolegama. Najbolje ideje su generirane baš tokom tih razgovora. Nakon što razradimo ideju, prelazim na eksperimentalni dio. Najviše vremena provodim sa ćelijskim kulturama raka koje služe kao model bolesti koje istražujem. Eksperimenti uglavnom ne uspiju iz prvog puta, te je potrebno mnogo optimizacije i strpljenja. Da bi se dobili rezultati, potrebno je nekoliko sedmica, a ponekad i nekoliko mjeseci. Svaki rezultat vodi do novog pitanja, ponovnog istraživanja literature i diskusija. Raspored na fakultetu, gdje slušam predavanja za doktorante, uklapam u raspored koji imam u bolnici.
Kako radim u laboratoriju sa studentima iz Rusije, Italije, Indije, Slovačke, Francuske, Španije i Češke Republike, čini mi se da svaki dan slavimo neki praznik. Interesantno je učiti o novim kulturama i načinu života u drugim državama. U laboratoriji imamo tablu na kojoj svake sedmice pišemo “riječ sedmice” na svim jezicima koji se govore u laboratoriju. Imam divne kolege i zaista sam sretna što dijelim laboratorij sa njima.
Kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini po pitanju nauke? Mislite li da možete doprinijeti poboljšanju situacije?
– Naša država, nažalost, ne ulaže dovoljno u nauku. BiH ima mnogo vrsnih stručnjaka – genetičara, forenzičara, mikrobiologa – s kojima sam imala čast raditi i s kojima i dalje radim na različitim projektima. Među tim stručnjacima se nalaze naučnici koji su svoja istraživanja objavljivali u najboljim svjetskim naučim časopisima. Ulaganje i pružanje podrške našim stručnjacima ne samo da bi pomoglo BiH da u budućnosti bude spremnija na situaciju u kojoj se nalazimo sada već bi se BiH podigla na mnogo veći nivo u polju naučnoistraživačkog rada koji bi mogao parirati i razvijenim zemljama Evrope.
Čast mi je i zadovoljstvo biti član Bosnia and Herzegovina Futures Foundation, organizacije koja ohrabruje mlade kroz edukaciju i koja odgaja generacije novih lidera. Kroz fondaciju sam upoznala nevjerovatne mlade ljude koji su puni želje za radom. Njihova inovativnost i predanost nauci me jako inspiriše. Jedan od kolega genetičara je pokrenuo svoj laboratorij, drugi istražuje poveznicu između vakcine za tuberkulozu i mogućeg tretmana za koronavirus, treći radi na identifikaciji mikrobioma itd. Sigurna sam će nove generacije dovesti nauku u BiH na vrlo visok nivo. Nauka je zaista oblast u koju se dugoročno isplati ulagati, što se jasno vidi na primjeru situacije u kojoj se trenutno nalazimo. BiH nije jedina država gdje se nauci ne pridaje značaj koji zaslužuje. Jako mali broj država intenzivno ulaže u istraživanje. Jedan istraživač iz Španije, frustriran pritiskom oko situacije sa koronavirusom, kaže: Zašto sada ne date novac Ronaldu, kao što ste do sada radili, da vam on nađe vakcinu?
Moja želja je da znanje koje sam stekla u inostranstvu donesem u BiH. Nadam se da ću, sa svojim mentorima i kolegama, u budućnosti imati priliku da ostvarim želju.
Prema Vašem mišljenju, u kojem smjeru će se situacija sa Covid-19 razvijati u narednom periodu?
– Koronavirus nam je pokazao koliko su, ustvari, ulaganje u nauku i sama nauka bitni. Naučnici širom svijeta svakodnevno dolaze do novih saznanja u vezi sa virusom i bolestima koje izaziva. Kako vrijeme odmiče, imat ćemo sve više informacija, metoda za testiranje na virus i mogućih tretmana.
Kupiti vrijeme naučnicima
Vjerujem da će se situacija stabilizovati, ali da će dugoročno rješenje doći ili sa vakcinom ili razvijanjem kolektivnog imuniteta. Koronavirus je nepredvidiv i uvijek postoji mogućnost novih promjena (mutacija) u virusu koje mogu promijeniti način na koji se bolest manifestuje. Jako je bitno da se pridržavamo uputa odgovornih tijela kako bismo pomogli u suzbijanju virusa i kako bismo kupili vrijeme naučnicima za prijeko potrebno istraživanje.
I za kraj, kako se odmarate od nauke?
– Sviram klavir i pjevam. Nema ništa bolje od terapije pjevanjem – nakon napornog dana, obavezno idu karaoke kući. Pored toga, radim kao tutor za engleski jezik već dvije godine. Volim jezike i gdje god da sam, pokušam naučiti makar dvije-tri riječi ako ne i jezik kojim govore jer zaista da uvid i drugačiju perspektivu na život kojim se tu živi i način na koji se razmišlja. Volim da putujem i želja mi je da obiđem svijet, ili makar jedan veći dio. Također, mentor sam dvojici srednjoškolaca iz Bosne i Hercegovine, u sklopu BH Futures Foundationa. Radim kao freelance prevoditelj, a prošli semestar sam radila kao asistent na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Ostravi.
(oslobođenje.ba)
