Dajana je radnim danima državna službenica, a vikendom dimnjačarka.
Iako na ovim prostorima žive već vijekovima, malo toga znamo o njima, o njihovoj kulturi i običajima. Malo toga, jer većina ljudi u Bosni i Hercegovini živi sa predrasudama, zatvorena u svoje svjetove, u koje ne puštaju one koji su na bilo koji način drugačiji. Na sreću, postoje ljudi koji se svakodnevno bore za rušenje nametnutih stereotipa i za neku ljepšu i humaniju Bosnu i Hercegovinu. Jer, kakav bi to bio svijet u kojem bi svi bili potpuno isti – isto izgledali, razmišljali, oblačili se, vjerovali? Najblaže rečeno, dosadan.
Ovo je priča o Dajani Đurić iz Brčkog, koja je stereotipe počela rušiti još od malih nogu. Prvi je srušila sa samo 10 godina, kada se popela na krov da očisti svoj prvi dimnjak. Ljubav prema ovom zanatu javila se uz oca dimnjačara i nikada nije prestala, pa je nakon završene poljoprivredne i medicinske školu u Brčkom, završila i tehničku školu u Beogradu, smjer dimnjačar, postavši i zvanično jedina žena dimnjačarka u Bosni i Hercegovini. Godine 2009. upisala je Fakultet za ekologiju, gdje je diplomirala 2012. godine, da bi tri godine poslije upisala i magistarski studij, tako da je Dajana danas jedina visokoobrazovana Romkinja u Brčko Distriktu i jedna od rijetkih u našoj zemlji. Dajana je takođe i referentica za romska pitanja u Pedagoškoj instituciji Brčko Distrikta, jedna od organizatorica Brčanske čarolije, a takođe organizuje i učestvuje u edukativnim radionicama koje za cilj imaju da Romima pomognu da upoznaju i ostvare svoja prava.
Sa Dajanom Đurić, koja se uz sve nabrojano, amaterski bavi i sportom – košarkom i fudbalom i koja za sebe voli da kaže da je od ponedjeljka do petka državna službenica, a vikendom dimnjačarka, razgovarali smo o položaju najveće nacionalne manjine u našoj zemlji, problemima sa kojima se svakodnevno susreću i kako te probleme riješiti.
I danas je, kaže, vrlo teško biti neko ko dolazi iz reda nacionalnih manjina, jer društvo u kome živimo je puno predrasuda, stereotipa, koje je jako teško razbiti iako živimo u 21 vijeku. Tako je kroz svoj život imala dosta uspona i padova, koje je lakše prebrodila uz pomoć roditeljske podrške i određenih romskih nevladinih organizacija koje su je edukovale. Stoga je njen put bio puno lakši nego većini Roma u BiH:
“Kada sam upisala fakultet ‘naletjela’ sam odmah na jedan vid diskriminacije, naime, djevojka mi je rekla ‘vi živite od sekundarnih sirovina i od njihovog skupljanja, šta će tebi fakultet'”. Onog momenta kada sam na fakultetu rekla da dolazim iz reda nacionalnih manjina, zaista se vidjelo kako me drugačije gledaju, a ja sam zapravo pokušala da objasnim svojim kolegama sa fakulteta kakav je osjećaj biti neko ko dolazi iz reda nacionalnih manjina. Zaista sam ponosna na to, ali isto tako sam svjesna da se Romi i bilo koja druga nacionalna manjina svakodnevno susreću sa predrasudama, diskriminacijom.”
Razbijanju predrasuda prema našoj sagovornici svakako je doprinijelo što je na fakultetu bila jedan od boljih studenata, bolja i od koleginice koja joj je uputila gore pomenute riječi. Epilog ove priče je uslijedio nakon dvije godine:
“Trebalo je proći dvije godine da bi mi rekla ‘vi Romi zaista niste svi isti’. Bilo mi je drago to čuti i tom prilikom sam rekla da je meni najbitnije da se pruži prilika, ne samo meni, nego svim manjinama, pa tako i Romima, jer naravno da nismo svi isti, ima nas mnogo drugačijih i uspješnih, kao i među svim drugima, kako god se oni izjašnjavali ili osjećali.”
Kaže i da lično nije doživjela diskriminaciju prilikom zapošljavanja ili ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, ali da se pojedine romske porodice sa tim susreću gotovo svakodnevno.
Daleko od zadovoljavajuće situacije je i pristup Roma tržištu rada, iako kao pohvalne projekte ističe onaj pokrenut od strane Zvoda za zapošljavanje, koji svake godine u svrhu povećanja broja zaposlenih Roma pruža poticaje poslodavcima, kao i opciju samozapošljavanja za one koji se odluče pokrenuti vlastiti biznis. Kaže i da se Brčko može danas pohvaliti sa brojem mladih Roma koji su obrazovani, ali da to može i mora biti puno bolje.
Dodatni problem u cijeloj priči o Romima je to što oni sami često vrlo teško prepoznaju, kako direktnu, tako i indirektnu diskriminaciju ili uvredljiv govor ili govor mržnje. Zato je bitna uloga mladih Roma – aktivista, koji rade na edukaciji u zajednici, ukazuju kroz primjere šta je prihvatljiv govor, a šta ne, šta je diskriminacija, a šta ne, te na koji način mogu ostvariti svoja prava.
“Još uvijek jako puno Roma ne zna kako da ostvare svoja prava jer nisu dovoljnog stepena obrazovanosti i u takvim situacijama kada su sami i prepušteni sami sebi je vrlo teško. Međutim, u Brčko Distriktu postoji dosta mladih Roma koji su obrazovani, čime se možemo i pohvaliti i oni imaju želju da pomognu svom narodu i da na bilo koji način pruže podršku u ostvarivanju određenih prava. Mi na prostoru Brčko Distrikta često organizujemo edukacije na temu govora mržnje, prepoznavanja diskriminacije, gdje okupimo tim mladih osoba, gdje ih učimo na koji način, ako prepoznaju diskriminaciju ili govor mržnje, mogu pomoći svojoj romskoj zajednici. Primjerice, na prostoru Brčko Distrikta je osvanuo jedan grafit, gdje je korištena terminologija Cigan, jedna vrlo uvredljiva riječ, nakon čega me jedan od aktivista nazvao i rekao da je to prijavio policiji i pitao me koja je dalja procedura i da li mogu da pomognem u vezi ovog slučaja. Lijepo je kada neko želi da takvu vrstu grafita ukloni, a pripadnik je romske nacionalne manjine i što smatra da to nije uredu”, pojašnjava Dajana važnost edukacije. To, priznaje, ne ide lako, jer se svijest jako sporo budi, te zato mlade osobe koje se zanimaju za tematiku diskriminacije, uvredljivog govora, mržnje treba još više ohrabrivati kako bi svi diskrimininišući slučajevi bili vidljivi i prijavljeni nadležnim organima.
Na kraju razgovora za BUKU interesovalo nas je šta jedna mlada osoba kao Dajana Đurić, koja vjeruje u jednakost i ravnopravnost svih ljudi, misli o tome šta bosanskohercegovačko društvo, ali i država treba da učine kako bi život Romima ovdje bio lakši. Rekla nam je da bi voljela se upali svjetlo Romima, da mogu biti birani, jer i oni žele, kao i svi drugi koji ovdje žive, Bosnu i Hercegovinu i Evropsku uniju: “Presuda Sejdić-Finci je donesena i njenom implementacijom bi se itekako upalilo svjetlo, ne samo Romima, već svim manjinama. Mnogo toga bi se promijenilo, to je bio jedan mukotrpan posao da se usvoji ta presuda, a nakon usvajanja vrijeme odmiče, ali se presuda ne implementira. Ja težim ka tome da dočekam taj dan.”
(buka.com)
Ovo je priča o Dajani Đurić iz Brčkog, koja je stereotipe počela rušiti još od malih nogu. Prvi je srušila sa samo 10 godina, kada se popela na krov da očisti svoj prvi dimnjak. Ljubav prema ovom zanatu javila se uz oca dimnjačara i nikada nije prestala, pa je nakon završene poljoprivredne i medicinske školu u Brčkom, završila i tehničku školu u Beogradu, smjer dimnjačar, postavši i zvanično jedina žena dimnjačarka u Bosni i Hercegovini. Godine 2009. upisala je Fakultet za ekologiju, gdje je diplomirala 2012. godine, da bi tri godine poslije upisala i magistarski studij, tako da je Dajana danas jedina visokoobrazovana Romkinja u Brčko Distriktu i jedna od rijetkih u našoj zemlji. Dajana je takođe i referentica za romska pitanja u Pedagoškoj instituciji Brčko Distrikta, jedna od organizatorica Brčanske čarolije, a takođe organizuje i učestvuje u edukativnim radionicama koje za cilj imaju da Romima pomognu da upoznaju i ostvare svoja prava.
Sa Dajanom Đurić, koja se uz sve nabrojano, amaterski bavi i sportom – košarkom i fudbalom i koja za sebe voli da kaže da je od ponedjeljka do petka državna službenica, a vikendom dimnjačarka, razgovarali smo o položaju najveće nacionalne manjine u našoj zemlji, problemima sa kojima se svakodnevno susreću i kako te probleme riješiti.
I danas je, kaže, vrlo teško biti neko ko dolazi iz reda nacionalnih manjina, jer društvo u kome živimo je puno predrasuda, stereotipa, koje je jako teško razbiti iako živimo u 21 vijeku. Tako je kroz svoj život imala dosta uspona i padova, koje je lakše prebrodila uz pomoć roditeljske podrške i određenih romskih nevladinih organizacija koje su je edukovale. Stoga je njen put bio puno lakši nego većini Roma u BiH:
“Kada sam upisala fakultet ‘naletjela’ sam odmah na jedan vid diskriminacije, naime, djevojka mi je rekla ‘vi živite od sekundarnih sirovina i od njihovog skupljanja, šta će tebi fakultet'”. Onog momenta kada sam na fakultetu rekla da dolazim iz reda nacionalnih manjina, zaista se vidjelo kako me drugačije gledaju, a ja sam zapravo pokušala da objasnim svojim kolegama sa fakulteta kakav je osjećaj biti neko ko dolazi iz reda nacionalnih manjina. Zaista sam ponosna na to, ali isto tako sam svjesna da se Romi i bilo koja druga nacionalna manjina svakodnevno susreću sa predrasudama, diskriminacijom.”
Razbijanju predrasuda prema našoj sagovornici svakako je doprinijelo što je na fakultetu bila jedan od boljih studenata, bolja i od koleginice koja joj je uputila gore pomenute riječi. Epilog ove priče je uslijedio nakon dvije godine:
“Trebalo je proći dvije godine da bi mi rekla ‘vi Romi zaista niste svi isti’. Bilo mi je drago to čuti i tom prilikom sam rekla da je meni najbitnije da se pruži prilika, ne samo meni, nego svim manjinama, pa tako i Romima, jer naravno da nismo svi isti, ima nas mnogo drugačijih i uspješnih, kao i među svim drugima, kako god se oni izjašnjavali ili osjećali.”
Kaže i da lično nije doživjela diskriminaciju prilikom zapošljavanja ili ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, ali da se pojedine romske porodice sa tim susreću gotovo svakodnevno.
Daleko od zadovoljavajuće situacije je i pristup Roma tržištu rada, iako kao pohvalne projekte ističe onaj pokrenut od strane Zvoda za zapošljavanje, koji svake godine u svrhu povećanja broja zaposlenih Roma pruža poticaje poslodavcima, kao i opciju samozapošljavanja za one koji se odluče pokrenuti vlastiti biznis. Kaže i da se Brčko može danas pohvaliti sa brojem mladih Roma koji su obrazovani, ali da to može i mora biti puno bolje.
Dodatni problem u cijeloj priči o Romima je to što oni sami često vrlo teško prepoznaju, kako direktnu, tako i indirektnu diskriminaciju ili uvredljiv govor ili govor mržnje. Zato je bitna uloga mladih Roma – aktivista, koji rade na edukaciji u zajednici, ukazuju kroz primjere šta je prihvatljiv govor, a šta ne, šta je diskriminacija, a šta ne, te na koji način mogu ostvariti svoja prava.
“Još uvijek jako puno Roma ne zna kako da ostvare svoja prava jer nisu dovoljnog stepena obrazovanosti i u takvim situacijama kada su sami i prepušteni sami sebi je vrlo teško. Međutim, u Brčko Distriktu postoji dosta mladih Roma koji su obrazovani, čime se možemo i pohvaliti i oni imaju želju da pomognu svom narodu i da na bilo koji način pruže podršku u ostvarivanju određenih prava. Mi na prostoru Brčko Distrikta često organizujemo edukacije na temu govora mržnje, prepoznavanja diskriminacije, gdje okupimo tim mladih osoba, gdje ih učimo na koji način, ako prepoznaju diskriminaciju ili govor mržnje, mogu pomoći svojoj romskoj zajednici. Primjerice, na prostoru Brčko Distrikta je osvanuo jedan grafit, gdje je korištena terminologija Cigan, jedna vrlo uvredljiva riječ, nakon čega me jedan od aktivista nazvao i rekao da je to prijavio policiji i pitao me koja je dalja procedura i da li mogu da pomognem u vezi ovog slučaja. Lijepo je kada neko želi da takvu vrstu grafita ukloni, a pripadnik je romske nacionalne manjine i što smatra da to nije uredu”, pojašnjava Dajana važnost edukacije. To, priznaje, ne ide lako, jer se svijest jako sporo budi, te zato mlade osobe koje se zanimaju za tematiku diskriminacije, uvredljivog govora, mržnje treba još više ohrabrivati kako bi svi diskrimininišući slučajevi bili vidljivi i prijavljeni nadležnim organima.
Na kraju razgovora za BUKU interesovalo nas je šta jedna mlada osoba kao Dajana Đurić, koja vjeruje u jednakost i ravnopravnost svih ljudi, misli o tome šta bosanskohercegovačko društvo, ali i država treba da učine kako bi život Romima ovdje bio lakši. Rekla nam je da bi voljela se upali svjetlo Romima, da mogu biti birani, jer i oni žele, kao i svi drugi koji ovdje žive, Bosnu i Hercegovinu i Evropsku uniju: “Presuda Sejdić-Finci je donesena i njenom implementacijom bi se itekako upalilo svjetlo, ne samo Romima, već svim manjinama. Mnogo toga bi se promijenilo, to je bio jedan mukotrpan posao da se usvoji ta presuda, a nakon usvajanja vrijeme odmiče, ali se presuda ne implementira. Ja težim ka tome da dočekam taj dan.”
(buka.com)
