Trčanje je vraški težak sport. Naizgled naivno i djetinjasto bezazleno, uzrok je ozbiljnih patnji mnoštva amatera i profesionalaca širom svijeta. Ali, uprkos tome, to je jedna od najraširenijih grana sporta uopće, s hiljadama trka koje se dešavaju maltene svakodnevno, po utvrđenim cestama i neutvrđenim planinskim čukama.
Za Džemala Jašarevića, farmera iz jednog od rubnih naselja Sarajeva, jedna od tih gorskih trka, ispostaviće se, bila je krucijalna i gotovo pa životno bitna. Džemo, kako ga odmilja zovu prijatelji i poznanici, odnosno, svi koji ga znaju, odlučio je taj dan krenuti da se potpuno amaterski utrkuje kroz šume i proplanke Jahorine. Odlučio je, ni sam ne zna da li hrabro ili blesavo, trčati dionicu po dionicu kako bi u neka doba uhvatio prijevoz do olimpijske planine. Došao je na Ilidžu – nije našao prijevoz. Došao je u Lukavicu – nije našao prijevoz. Ipak, nije se predavao. Upitao je za smjer i odlučio trčati 24 kilometra do Jahorine, uzbrdo, kako bi stigao na start. Stigao je, i pobijedio.
Ko zna šta se Džemi motalo po glavi u trenucima “povremenog hodanja”, kako je priznao djevojci koju je upravo na trci upoznao, dok se peo na gotovo 2.000 metara nadmorske visine. To njegovo trčanje više nije sport ni rekreacija, to je borba sa samim sobom. Da li se ijednom zapitao zašto nije ostao kući, sa svojim kravama i koji ga je vrag natjerao da pređe kućni prag tog kobnog jutra? Da li je proklinjao mater što ga je rodila tako blesavog? Da li su ga boljele noge, a pluća gorjela?
Kako navodi u jednom emotivnom kadru dokumentarca posvećenog upravo njemu, a koji je otvorio ovogodišnji AJB DOC festival, i njemu uistinu bude teško dok baca korak za korakom, ali snagu mu daje pomisao na brata kojeg je ubila agresorska granata u selu pored Kalinovika. Odjednom, cijeli njegov život, trčanje, a i sam film, dobijaju potpuni smisao u, naprvu, potpuno besmislenom poduhvatu.
“Džemo” je autorska priča novinarke i fotoreportera portala klix.ba Lejle Kajić i Davorina Sekulića. Ideja se rodila potpuno slučajno ali zasluženo – novinarsku žicu je pogodila priča ovog autsajdera koji je veći od života. Odlučili su porazgovarati s njim, ali je na kraju sve završilo filmom koji slavi i 20 godina postojanja njihove matične kuće.
Priča s početka samo je jedan dio vizuelno vrlo upečatljivog ostvarenja, pitome muzike i upijajuće priče. Recept je to oproban i ranije – autsajderi su uvijek bili siguran as u rukavu čak i iskusnih filmaša. Za dvoje debitanata, koji o tome nisu ni razmišljali, Džemo je jednostavno zaslužio da njegova priča ode u svijet, ali su oboje svoj posao odradili vrlo profesionalno s tek nekoliko tehničkih zapinjanja koja ne utiču bitno na krajnji rezultat. Pitkosti sjajne i vrlo žive priče apsolutno doprinosi i precizna kamera iskusnog Amela Đikolija, koji je vjerovatno prvi na svijetu potpuno adekvatno iskoristio snimke dronom (tehnička realizacija je pripala Helifilmu, op.a.), jer drugačije se Džemu nije ni moglo pratiti na gadnim brdskim terenima.
(klix.ba)
