Dunja Aksentijević rodnu Tuzlu napustila je 1999. godine kao petnaestogodišnjakinja. Jedna je od šestero đaka iz Bosne i Hercegovine koji su tada dobili stipendiju George Soros Open Society Institute New York za jednogodišnje školovanje na privatnim školama širom Velike Britanije. Da li je riječ o sudbini ili slučajnosti, Dunja ni danas ne zna, ali osoba koja je na intervju panelu u Sarajevu predstavljala britanske škole, a ujedno i direktor Queen's Collegea iz Tauntona, bio je Mr. Cristopher Bradnock. Tako je njen put određen – Queen's i Engleska.
Novi izazovi
O životu na Otoku, obrazovanju, stručnom usavršavanju i istraživanjima koja danas obavlja, za Moja BiH priča Dunja Aksentijević.
Otići iz Tuzle u Veliku Britaniju je sigurno bila velika promjena. Kako ste kao mlada djevojka doživjeli novu sredinu?
– Queen’s je bila impozantna građevina i škola vrhunskog akademskog rejtinga. Na početku je bilo neobično biti u internatu i poslije gimnazijskih dana u Tuzli naći se u strogoj školskoj uniformi koja se sastojala od crnog odijela, košulja pastelnih boja i kravate. Također je bilo neobično raditi bezbroj eksperimenata svake sedmice iz prirodnih nauka koje sam izabrala. Ali, prilagođavanje je išlo brzo, a u svim izazovima sam uživala.
Pomagali su mi prijateljski nastrojena sredina i fantastični profesori. Najveću podršku su mi pružali roditelji koji su se u vremenu prije Skypea i Vibera na sve moguće načine trudili da mi pomognu da se sa svim izazovima uhvatim ukoštac. Nakon ostvarenih akademskih rezultata za tu godinu, dobila sam punu školarinu da završim svoje srednjoškolsko obrazovanje na Queen'su.
Kako je dalje teklo Vaše obrazovanje?
– Nakon završene srednje škole dobila sam stipendiju za studij biomedicinskih nauka na Univerzitetu u Hullu, a zatim kao jedan od najboljih studenata u generaciji i nagradnu stipendiju za doktorat. Presudnu ulogu u mojoj profesionalnoj sudbini imala je dr. Anne-Marie Seymour, mentorica mog doktorata. Upoznala sam je za vrijeme mojih dodiplomiskih studija, gdje mi je predavala fiziologiju. Njena briljantna karijera na Oxfordu u oblasti kardiovaskularnog metabolizma i njeni radovi s jednim od najeminentnijih britanskih kardiohirurga u Londonu su bila naučna inspiracija i u meni izazivali divljenje. Tako da sam mnogo prije diplomiranja odlučila da želim raditi doktorat u njenoj istraživačkoj grupi. Danas smo bliske prijateljice, a još je smatram svojom naučnom majkom.
Krenula sam njenim stopama – u istoj sedmici kada sam odbranila doktorat 2008. godine, bila sam pozvana na intervju na katedri za kardiovaskularnu medicinu na Oxfordu, gdje mi je ponuđena istraživačka postdoktoralna pozicija.
Kakvo je Vaše prethodno poslovno/istraživačko iskustvo? Koji projekat biste izdvojili kao poseban ili Vama najdraži?
– Imala sam ogromnu čast da radim istraživanje s najvećim imenom srčane energetike današnjice, prof. Stefanom Neubauerom, koji je redefinisao dijagnoziranje srčane insuficijencije neinvazivnom magnetnom rezonancom.
Put do uspjeha
Na Oxfordu sam objavila 12 naučnih radova, uključujući i rad s prof. sir Peterom Radcliffom, prošlogodišnjim dobitnikom Nobelove nagrade za medicinu. Također sam bila 10 godina profesor biohemije i profesor fiziologije na oksfordskim koledžima. Učestvovala sam i u intervjuima i odabiru novih studenata kao tutor za prijem. Na Oxfordu sam naučno i profesionalno odrasla, i to je u potpunosti definisalo pravac moje naučne karijere.
Nakon Oxforda sam dobila poziciju višeg naučnog saradnika na King's Collegeu u Londonu u grupi prof. Michaela Shattocka, iznimnog britanskog fiziologa od kojeg sam svaki dan naučila nešto novo. Njegov entuzijazam za nauku je “zarazan”, a enciklopedijsko znanje fiziologije je bilo zadovoljstvo imati u svakodnevnici. Takva atmosfera je doprinijela da smo za prvu godinu mog rada na King'su, u kolaboraciji s kolegama s Cambridgea, publikovali rad u najeminentnijem naučnom časopisu današnjice – Nature (Priroda). Radna sredina koju mentor kreira svojim znanjem i entuzijazmom je neprocjenjiva za naučni uspjeh.
Moju poziciju na King'su bih izdvojila kao onu za koju sam najviše emotivno vezana. U tom periodu su pored bavljenja vrhunskom naukom na svijet došli moji kćerka i sin, a sedam godina napornog rada je krunisano naučnim uspjehom koji sam uvijek priželjkivala – mojim vlastitim radom u časopisu Priroda, koji je objavljen prošlog mjeseca.
Danas ste vanredna profesorica na Queen Mary Univerzitetu i istraživačica na King's Collegeu u Londonu. Kako jedan Vaš radni dan izgleda? Na kojim istraživanjima trenutno radite?
– Niti jedan radni dan nije isti i zato se smatram izuzetno privilegovanom da se bavim ovim poslom. Pored mog istraživačkog rada, tu je i rad u nastavi sa studentima. Uvijek mi je drago kada neko želi da nešto novo nauči i pri tome mogu da pomognem. Znanje koje se tretira kao nečiji apsolutni posjed je osuđeno na propast. Sve ljudsko znanje je produkt razmjene iskustava, zaključaka i vizija. Veoma je bitno dijeliti iskustvo i prenositi znanje studentima da bi se inspirisale i edukovale nove generacije naučnika.
Trenutno radim na više projekata gdje analiziramo srčani metabolizam i istražujemo ćelijske mehanizme za nove terapije. Tu je više modela srčanih bolesti: dijabetes, srčana ishemija (srčani udar), inflamcija itd. Također sarađujem s kolegama s drugih univerziteta, posebno s kolegama s Cambridge univerziteta, kao i farmaceutskim kompanijama.
Dijabetes i njegov uticaj na kardiovaskularni sistem je tema kojom se mnogo bavite. Kako biste ocijenili dosadašnji uspjeh ovog projekta? Na koji način mislite da je moguće ljude motivisati da povedu više pažnje o svom zdravlju, kroz poboljšanje svakodnevnih navika?
– Projekat i eksperimenti su još u toku, ali preliminarni rezultati su uzbudljivi.
Tempirana bomba
Ono što ljudi mogu učiniti za svoje srce jeste ponašati se odgovorno i mijenjati navike. Kaže se da je sjedenje novi oblik pušenja – u smislu negativnih posljedica i kao rizik za kardiovaksularne bolesti. O štetnom djelovanju nezdrave ishrane i prekomjerne težine znalo se i ranije. Ako se pogleda stranica Svjetske zdravstvene organizacije, vidjeće se da je broj ljudi s prekomjernom težinom veliki i da je povezan s pojavom dijabetesa. To je jedna tempirana bomba, za zdravlje ljudi, ali i za zdravstvene sisteme koji se ne mogu nositi s ogromnim brojem pacijenata. Ukratko, nezdrava hrana, masnoće, šećeri bi trebali biti manje zastupljeni. Što više kretanja, paziti na tjelesnu težinu, izbaciti cigarete – to je klasična preporuka, a trebala bi motivisati svakoga.
(mojabih.oslobodjenje.ba)
