Dizajner iz Banja Luke u slobodno vrijeme recka papiriće kojima maskira ljude i biste po parkovima. Aleksandar Škorić u svom radu uvijek sarađuje sa fotografom ili fotografkinjom koji te maske na svoj način „ožive“.
Kao umjetnik, dizajner, dizajniraš svašta, a kao “umjetnik u slobodno vrijeme” izražavaš se kroz neobičan “medij” – masku. Kako to da si počeo baš njih da praviš?
Za vrijeme života u Tokiju, gdje sam 2009. godine dizajnirao izlog za jednu radnju iz lanca 7 FOR ALL MANKIND, brenda iz Los Angelesa, koristio sam papir i to u geometrijskim oblicima. Pošto su oni tražili da dizajniram izlog i unutra, bio je potreban veliki broj ovih oblika papira, jer je bilo puno površine koju se željeli da pokrijem i kolažiram, što sam i uradio. Ovaj projekat je trajao tri mjeseca, i ubrzo poslije toga, sve te papire sam donio u mali stan, veličine kutije cipela, i ne želeći da ih bacim, dobio sam ideju da radim maske od tih papira, aplicirajući ih na lica ljudi.
Šta maska kao simbol predstavlja za tebe?
Otkrivanje, skrivanje, pretvaranje, zaštitu, i baš mi je bizarno da tokom ovoga što se dešava ja pričam o maskama.
Koliko si ljudi do sada maskirao i gdje si do sada predstavio svoje maske?
Puno je ljudi koje sam maskirao, to je prvo, iskreno u stotinama se broji trenutno, a predstavio sam ih kroz radionice sa djecom u mnogim zemljama, Belgija, Švedska, Japan, Kanada, Hrvatska, Bosna i Hercegovina itd.
Koji je projekat za tebe do sada bio najizazovniji?
Svi su izazovni na svoj način jer uvijek ima nešto specifično. Sad da li je to zbog fotografa sa kojima radim, modelima, djecom ili bistama, sve ima svoju čar u svoju količinu znojenja. Mislim da mogu da izvučem maskiranje bista u Sarajevu u jednom parku, ispred jedne javne ustanove, gdje sam imao 20 minuta da maskiram broj bista, da budem veoma brz i da fotograf ima vremena da ufotka da namjereno ima smisla.
Da li će maske biti uskoro dostupne komercijalno?
Stalno mi postavljaju to pitanje, a ja stalno govorim da je za sada to teško izvesti. Ja sam uvijek za radionice sa svim uzrastima i mada ljudi ne shvataju kako to funkcioniše dok ne probaju, mogu reći da je vrijedno vremena jer kroz proces, radionicu, ljudi nauče o sebi i drugima, maskiraju se a opet kažu mnogo o sebi.
Kao umjetnik, dizajner, dizajniraš svašta, a kao “umjetnik u slobodno vrijeme” izražavaš se kroz neobičan “medij” – masku. Kako to da si počeo baš njih da praviš?Za vrijeme života u Tokiju, gdje sam 2009. godine dizajnirao izlog za jednu radnju iz lanca 7 FOR ALL MANKIND, brenda iz Los Angelesa, koristio sam papir i to u geometrijskim oblicima. Pošto su oni tražili da dizajniram izlog i unutra, bio je potreban veliki broj ovih oblika papira, jer je bilo puno površine koju se željeli da pokrijem i kolažiram, što sam i uradio. Ovaj projekat je trajao tri mjeseca, i ubrzo poslije toga, sve te papire sam donio u mali stan, veličine kutije cipela, i ne želeći da ih bacim, dobio sam ideju da radim maske od tih papira, aplicirajući ih na lica ljudi.
Šta maska kao simbol predstavlja za tebe?Otkrivanje, skrivanje, pretvaranje, zaštitu, i baš mi je bizarno da tokom ovoga što se dešava ja pričam o maskama.
Koliko si ljudi do sada maskirao i gdje si do sada predstavio svoje maske?
Puno je ljudi koje sam maskirao, to je prvo, iskreno u stotinama se broji trenutno, a predstavio sam ih kroz radionice sa djecom u mnogim zemljama, Belgija, Švedska, Japan, Kanada, Hrvatska, Bosna i Hercegovina itd.
Koji je projekat za tebe do sada bio najizazovniji?
Svi su izazovni na svoj način jer uvijek ima nešto specifično. Sad da li je to zbog fotografa sa kojima radim, modelima, djecom ili bistama, sve ima svoju čar u svoju količinu znojenja. Mislim da mogu da izvučem maskiranje bista u Sarajevu u jednom parku, ispred jedne javne ustanove, gdje sam imao 20 minuta da maskiram broj bista, da budem veoma brz i da fotograf ima vremena da ufotka da namjereno ima smisla.
Da li će maske biti uskoro dostupne komercijalno?
Stalno mi postavljaju to pitanje, a ja stalno govorim da je za sada to teško izvesti. Ja sam uvijek za radionice sa svim uzrastima i mada ljudi ne shvataju kako to funkcioniše dok ne probaju, mogu reći da je vrijedno vremena jer kroz proces, radionicu, ljudi nauče o sebi i drugima, maskiraju se a opet kažu mnogo o sebi.
(Autorka: Imrana Kapetanović/mionama.ba)
