1. Svako ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje mora biti besplatno, bar u osnovnim i nižim stupnjevima. Osnovno obrazovanje mora biti obavezno. Tehničko i stručno obrazovanje mora biti općenito pristupačno, a više obrazovanje također mora biti pristupačno svima na osnovi sposobnosti.
2. Obrazovanje mora biti usmjereno punom razvitku ljudske osobe i na učvršćenje poštovanje čovjekovih prava i osnovnih sloboda. Ono mora unapređivati razumijevanje, snosljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim skupinama i mora unapređivati djelatnost Ujedinjenih naroda na održavanju mira.
3. Roditelji imaju prvenstveno pravo birati vrstu obrazovanja za svoju djecu.
Mi grupa mladih iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, mirovni aktivisti /aktivistkinje uključeni/e u projekat „The Future we want 2“ koji realizuje forumZFD u saradnju sa OC Gornji Vakuf-Uskoplje i Nansen Dialogue Center Sarajevo, želimo iskazati našu brigu o ugrožavanju navedenog članka 26. iz Opće deklaracije o ljudskim pravima, stoga smo se odlučili podijeliti naša lična iskustva s obrazovanjem u vrijeme COVID-19 u Bosni i Hercegovini i koristiti našu pravu izraza kao sljedeće:
OBRAZOVANJE U VRIJEME PANDEMIJE
U doba pandemije mnogo toga nam je zabranjeno ili nepreporučljivo, pa tako ne rade škole, mnogi restorani, prodavnice, kafići. Ali kako za sve postoji rješenje, restorani i prodavnice koriste dostavu i online kupovinu, a škole online nastavu.
Online nastava nije jednostavna ni za učenice i učenike, a ni za prosvjetne radnice i radnike. Koristimo razne aplikacije, snimamo dokumente, šaljemo pitanja i odgovore, pokušavamo izvući ono najbolje iz ovakve situacije. Razumijemo da nam je online nastava možda dala više slobodnog vremena, prepišemo zadatak, pošaljemo odgovor i ostatak dana nam je slobodan.
Da li je to stvarno dobro?
Da li smo u periodu pandemije i online nastave svi izgubili motivaciju, želju, volju za radom?
Sve što radimo u toku dana je gledamo tv, jedemo, ležimo, okej nekad nešto i uradimo za školu, ali opet ne dovoljno da bismo stvarno naučili nešto novo i razvijali radne navike. Profesorice i profesori nas ne mogu kontrolisati, ne mogu nam ni objasniti lekcije onako dobro kako bi nam ih možda objasnili u školi.
Učenice i učenici ne prate nastavu, dokumente ne možemo otvoriti, nestalo je struje, ne znam šifru za stranicu koja mi treba, jedna profesorica lekcije šalje na viber, druga na facebook, neki profesor ne šalje uopšte, a ako i pošalje to bude iza 21h… Jedna učenica ne šalje zadaću, druga se uopšte nije prijavila na online učionicu, jedan učenik se prijavio sa sestrinog broja, drugi nije napisao pravo ime na viberu pa sad niko ne zna ko je, kod mene je slab internet……. Sve ovo kreira stresnu atmosferu u kojoj je teško učiti i raditi.
Online nastava nije ni blizu kvalitetna kao nastava u školi, kada možemo pitati i dobiti objašnjenje i imamo veće šanse u razumijevanju lekcije.
Ali kako je sve ovo za one koji nemaju pristup internetu, mobitelima, kompjuterima, i samim tim gube pristup nastavi? Ne mogu dobijati zadatke, ne mogu slati odgovore, ne mogu pratiti lekcije i nastavu. Ni škola ni porodica nemaju dovoljno sredstava da nabave sve što im je potrebno za online nastavu, a broj neopravdanih časova samo se povećava.
Po članu 14. u Konvenciji o pravima djeteta ”svako ima pravo na obrazovanje i na pristup strukovnom i trajnom usavršavanju”.
Da li onda, bez pristupa online nastavi učenice i učenici gube pravo na obrazovanje?
Imamo li svi isti pristup obrazovanju sa jednakim mogućnostima?
Da li obrazovne ustanove krše Konvenciju o pravima djeteta?
A šta je sa našim strahom od pandemije? Profesorice i profesori kažu da će sve biti u redu, da se čuvamo, a onda zadaju 40 zadataka koje moramo uraditi do sutra.
A šta je sa strahom od pandemije naših profesorica i profesora? Od njih se traži ispunjavanje normi i odrađivanje posla, a niko ih ne pita mogu li oni to i imaju li neki problem.
Svi smo se našli u teškoj situaciji i svi smo pod stresom. Ne znamo kada će se sve vratiti u normalno stanje i koliko će dugo trajati ova kriza. Važno je da budemo jedni drugima podrška i da budemo jedni uz druge, jer ako ostanemo u naša četiri zida sa kompjuterom, to neće dobro završiti. Naše psihičko i fizičko zdravlje su ugroženi. Moramo naći način da se razumijemo, da komuniciramo jedni sa drugima, sa prijateljima, sa profesoricama i profesorima, sa porodicom.
Autori/ice: mirovni aktivisti/kinje ( „The Future We Want 2 „) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, BiH
https://www.canva.com/design/DAEPjC-dkh8/kCuyZhsoJYSUT0qB897pcg/view?utm_content=DAEPjC-dkh8&utm_campaign=designshare&utm_medium=link&utm_source=publishsharelink#14
(mreža-mira)
2. Obrazovanje mora biti usmjereno punom razvitku ljudske osobe i na učvršćenje poštovanje čovjekovih prava i osnovnih sloboda. Ono mora unapređivati razumijevanje, snosljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim skupinama i mora unapređivati djelatnost Ujedinjenih naroda na održavanju mira.
3. Roditelji imaju prvenstveno pravo birati vrstu obrazovanja za svoju djecu.
Mi grupa mladih iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, mirovni aktivisti /aktivistkinje uključeni/e u projekat „The Future we want 2“ koji realizuje forumZFD u saradnju sa OC Gornji Vakuf-Uskoplje i Nansen Dialogue Center Sarajevo, želimo iskazati našu brigu o ugrožavanju navedenog članka 26. iz Opće deklaracije o ljudskim pravima, stoga smo se odlučili podijeliti naša lična iskustva s obrazovanjem u vrijeme COVID-19 u Bosni i Hercegovini i koristiti našu pravu izraza kao sljedeće:
OBRAZOVANJE U VRIJEME PANDEMIJE
U doba pandemije mnogo toga nam je zabranjeno ili nepreporučljivo, pa tako ne rade škole, mnogi restorani, prodavnice, kafići. Ali kako za sve postoji rješenje, restorani i prodavnice koriste dostavu i online kupovinu, a škole online nastavu.
Online nastava nije jednostavna ni za učenice i učenike, a ni za prosvjetne radnice i radnike. Koristimo razne aplikacije, snimamo dokumente, šaljemo pitanja i odgovore, pokušavamo izvući ono najbolje iz ovakve situacije. Razumijemo da nam je online nastava možda dala više slobodnog vremena, prepišemo zadatak, pošaljemo odgovor i ostatak dana nam je slobodan.
Da li je to stvarno dobro?
Da li smo u periodu pandemije i online nastave svi izgubili motivaciju, želju, volju za radom?
Sve što radimo u toku dana je gledamo tv, jedemo, ležimo, okej nekad nešto i uradimo za školu, ali opet ne dovoljno da bismo stvarno naučili nešto novo i razvijali radne navike. Profesorice i profesori nas ne mogu kontrolisati, ne mogu nam ni objasniti lekcije onako dobro kako bi nam ih možda objasnili u školi.
Učenice i učenici ne prate nastavu, dokumente ne možemo otvoriti, nestalo je struje, ne znam šifru za stranicu koja mi treba, jedna profesorica lekcije šalje na viber, druga na facebook, neki profesor ne šalje uopšte, a ako i pošalje to bude iza 21h… Jedna učenica ne šalje zadaću, druga se uopšte nije prijavila na online učionicu, jedan učenik se prijavio sa sestrinog broja, drugi nije napisao pravo ime na viberu pa sad niko ne zna ko je, kod mene je slab internet……. Sve ovo kreira stresnu atmosferu u kojoj je teško učiti i raditi.
Online nastava nije ni blizu kvalitetna kao nastava u školi, kada možemo pitati i dobiti objašnjenje i imamo veće šanse u razumijevanju lekcije.
Ali kako je sve ovo za one koji nemaju pristup internetu, mobitelima, kompjuterima, i samim tim gube pristup nastavi? Ne mogu dobijati zadatke, ne mogu slati odgovore, ne mogu pratiti lekcije i nastavu. Ni škola ni porodica nemaju dovoljno sredstava da nabave sve što im je potrebno za online nastavu, a broj neopravdanih časova samo se povećava.
Po članu 14. u Konvenciji o pravima djeteta ”svako ima pravo na obrazovanje i na pristup strukovnom i trajnom usavršavanju”.
Da li onda, bez pristupa online nastavi učenice i učenici gube pravo na obrazovanje?
Imamo li svi isti pristup obrazovanju sa jednakim mogućnostima?
Da li obrazovne ustanove krše Konvenciju o pravima djeteta?
A šta je sa našim strahom od pandemije? Profesorice i profesori kažu da će sve biti u redu, da se čuvamo, a onda zadaju 40 zadataka koje moramo uraditi do sutra.
A šta je sa strahom od pandemije naših profesorica i profesora? Od njih se traži ispunjavanje normi i odrađivanje posla, a niko ih ne pita mogu li oni to i imaju li neki problem.
Svi smo se našli u teškoj situaciji i svi smo pod stresom. Ne znamo kada će se sve vratiti u normalno stanje i koliko će dugo trajati ova kriza. Važno je da budemo jedni drugima podrška i da budemo jedni uz druge, jer ako ostanemo u naša četiri zida sa kompjuterom, to neće dobro završiti. Naše psihičko i fizičko zdravlje su ugroženi. Moramo naći način da se razumijemo, da komuniciramo jedni sa drugima, sa prijateljima, sa profesoricama i profesorima, sa porodicom.
Autori/ice: mirovni aktivisti/kinje ( „The Future We Want 2 „) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, BiH
https://www.canva.com/design/DAEPjC-dkh8/kCuyZhsoJYSUT0qB897pcg/view?utm_content=DAEPjC-dkh8&utm_campaign=designshare&utm_medium=link&utm_source=publishsharelink#14
(mreža-mira)
