Hasanović u filmu propituje stavove i osjećaje koje ovdašnje stanovništvo, ruralno i gradsko, gaji prema LGBTQ zajednici, a prikazuje i protestnu šetnju protiv Povorke ponosa održanu u isto vrijeme u Sarajevu.
Online nasilje u komentarima prema LGBT zajednici na društvenim mrežama bili su inspiracija bosanskohercegovačkom režiseru Adi Hasanoviću da napravi dokumentarni film “Nek’ je što šarenije”.
Online nasilje u komentarima prema LGBT zajednici na društvenim mrežama bili su inspiracija bosanskohercegovačkom režiseru Adi Hasanoviću da napravi dokumentarni film “Nek’ je što šarenije”.
“Kada sam vidio te komentare jednostavno sam uzeo kameru u ruke i odlučio da napravim film o temeljnim ljudskim pravima iz razloga što su me neki komentari lično vrijeđali pozivanjem na ubijanje, pozivanjem na eliminaciju, pozivanjem na osudu građana Bosne i Hercegovine, što je po meni veliko zlo”, kaže Hasanović u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Dokumentarni film “Nek’ je što šarenije”, bavi se temom prve Povorke ponosa u Bosni i Hercegovini, održane 8. septembra 2019. godine u Sarajevu. Hasanović u filmu propituje stavove i osjećaje koje ovdašnje stanovništvo, ruralno i gradsko, gaji prema LGBTQ zajednici, a prikazuje i protestnu šetnju protiv Povorke ponosa održanu u isto vrijeme u Sarajevu.
RSE: Odakle ideja i potreba za pravljenjem filma “Nek’ je što šarenije”?
Hasanović: Želio sam da napravim film, da pokažem različitosti u Bosni i Hercegovini. Mislim da Bosna i Hercegovina ima dugu tradiciju prihvatanja različitosti, tako da mislim da je i sama Parada, koja se desila, nešto što je dio građana Bosne i Hercegovine. Drago mi je kako je sve prošlo, da nije bilo nasilja. To mi je zaista drago.
RSE: U filmu propitujete stavove i mišljenja različitih ljudi, različitih godina, starijih i mlađih, aktivista i onih koji su protiv. Imate čak i predstavnike vlasti, rekla bih, jedan sveobuhvatan prikaz stanja. Kakvo je Vaše mišljenje – koliko je bh. društvo otvoreno prema LGBT populaciji?
Hasanović: LGBT zajednica je tabu tema u Bosni i Hercegovini. Ljudi su na neki način i uplašeni, i zabrinuti, nekako se mislilo da će biti smak svijeta kada se najavila prva Povorka ponosa. Bio je zanimljiv kontrast različitih mišljenja. Meni je drago da su ljudi bili iskreni i da su rekli ono što zaista misle. To je, u stvari, i bila ideja – pokazati kontrast različitih mišljenja u ovom filmu i razloge zbog kojih neko kaže da ima oprečno mišljenje od drugih. Upravo zbog toga je i naslov filma – “Nek’ je što šarenije” – koji se bavi i propituje stavove građana prije, tokom i nakon Povorke ponosa.
RSE: Zanimljivo je da je jedan od aktera u filmu rekao da on neće odustati od borbe za prava LGBT populacije. Međutim, kada ste ga pitali šta bi uradio da sazna da mu je neko od užih članova porodice gej, on je rekao: ‘Zaklao bih ga’. Kako to komentarišete?
Hasanović: To je jedna upečatljiva izjava u filmu, jaka izjava. Ta izjava puno govori o tome kakvi smo mi, o tome kako se predstavljamo, a šta bismo, zaista, uradili kada bi bila situacija kakvu mi ne bismo željeli da bude.
RSE: Film se prikazuje širom Bosne i Hercegovine, 5. decembra je bio, koliko znam, prikazan u Krajini, Bihać. Kakve su to projekcije? Jesu li zatvorene za javnost?
Hasanović: Mi smo do sada imali projekcije i u Prijedoru, i u Banjaluci, Zenici, Mostaru, Zvorniku, Tuzli, i 5. decembra u Bihaću i Velikoj Kladuši. To su projekcije gdje mi prikazujemo film i razgovaramo sa ljudima o tome. To su neformalne projekcije, ne promovišu se javno, sve ide neformalnim putem, otvorene su za sve ljude, svi su dobrodošli na projekcije. Nama je cilj ovim filmom otvoriti dijaloge, razgovarati i podijeliti sve naše stavove. Želimo čuti stavove drugih ljudi, šta ovaj film izaziva kod ljudi, kakve su reakcije, kakva su njihova osjećanja, na šta ih podstiče. To je glavni cilj ovih projekcija.
RSE: Zbog čega ne najavljujete projekcije po Bosni i Hercegovini? Šta je razlog?
Hasanović: Nama je jako bitno da prikažemo film u ovom periodu. Mi šaljemo neformalnim putem pozivnice zbog pandemije, projekcije nisu ni otvorene za veliki broj publike. Recimo, u Prijedoru smo mogli imati samo deset ljudi na projekciji. A i da bismo izbjegli probleme, generalno.
RSE: Da li se plašite?
Hasanović: Ja se ne plašim. Nama je jako bitna sigurnost ljudi koji dolaze na projekcije filma, bitna nam je sigurnost ljudi koji nam pomažu u organizaciji, ljudi koji organizuju projekcije u gradovima koje sam naveo. Najveći razlog je što se ljudi plaše korone i ne dolaze na projekcije.
RSE: Vi živite u Rimu, dolazite u BiH. Možete li uporediti položaj umjetnika u Bosni i Hercegovini i Italiji?
Hasanović: Mislim da je jedina razlika što ovdje postoji velika mogućnost za umjetnike. Na stranu pandemija u kojoj svi umjetnici širom svijeta imaju poteškoće da rade, da se izražavaju, da koriste svoju kreativnost i slobodu razmišljanja kroz umjetnost u bilo kojoj formi. U smislu talenta, nema razlike, međutim, u smislu mogućnosti, u Italiji postoje veće mogućnosti, postoje fondovi koji su dostupni umjetnicima, veća je mogućnost da se osoba izrazi u odnosu na osobu u Bosni i Hercegovini.
U Bosni i Hercegovini recimo, nema, kao u Italiji, da svaki grad ima filmski festival. Samo u Rimu ima preko dvadeset filmskih festivala, možda i u nekim drugim gradovima. Tako, mala je mogućnost u Bosni i Hercegovini za umjetnike, to je najviše zbog politike, politike koja ne dozvoljava veći prostor, koja je, mogu slobodno reći, ugušila umjetničku scenu iz razloga da nema dovoljno sredstava da bi se umjetnici mogli baviti raznim temama, čak i eksperimentisati. To kod nas uopšte ne postoji, da neko uradi neki eksperimentalni film, nešto na tu temu, neki science fiction ili slično.
* Projekat snimanja filma realizovan je zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Film “Nek’ je što šarenije” prikazan je na 26. Sarajevo Film Festivalu (SFF), kao i na brojnim svjetskim festivalima.
Film je osvojio nagradu žirija na Andromeda Film festivalu u Istambulu, te prvu nagradu za najbolji dokumentarni film na festivalu Merlinka u Beogradu.
(radioslobodnaevropa)
Dokumentarni film “Nek’ je što šarenije”, bavi se temom prve Povorke ponosa u Bosni i Hercegovini, održane 8. septembra 2019. godine u Sarajevu. Hasanović u filmu propituje stavove i osjećaje koje ovdašnje stanovništvo, ruralno i gradsko, gaji prema LGBTQ zajednici, a prikazuje i protestnu šetnju protiv Povorke ponosa održanu u isto vrijeme u Sarajevu.
RSE: Odakle ideja i potreba za pravljenjem filma “Nek’ je što šarenije”?
Hasanović: Želio sam da napravim film, da pokažem različitosti u Bosni i Hercegovini. Mislim da Bosna i Hercegovina ima dugu tradiciju prihvatanja različitosti, tako da mislim da je i sama Parada, koja se desila, nešto što je dio građana Bosne i Hercegovine. Drago mi je kako je sve prošlo, da nije bilo nasilja. To mi je zaista drago.
RSE: U filmu propitujete stavove i mišljenja različitih ljudi, različitih godina, starijih i mlađih, aktivista i onih koji su protiv. Imate čak i predstavnike vlasti, rekla bih, jedan sveobuhvatan prikaz stanja. Kakvo je Vaše mišljenje – koliko je bh. društvo otvoreno prema LGBT populaciji?
Hasanović: LGBT zajednica je tabu tema u Bosni i Hercegovini. Ljudi su na neki način i uplašeni, i zabrinuti, nekako se mislilo da će biti smak svijeta kada se najavila prva Povorka ponosa. Bio je zanimljiv kontrast različitih mišljenja. Meni je drago da su ljudi bili iskreni i da su rekli ono što zaista misle. To je, u stvari, i bila ideja – pokazati kontrast različitih mišljenja u ovom filmu i razloge zbog kojih neko kaže da ima oprečno mišljenje od drugih. Upravo zbog toga je i naslov filma – “Nek’ je što šarenije” – koji se bavi i propituje stavove građana prije, tokom i nakon Povorke ponosa.
RSE: Zanimljivo je da je jedan od aktera u filmu rekao da on neće odustati od borbe za prava LGBT populacije. Međutim, kada ste ga pitali šta bi uradio da sazna da mu je neko od užih članova porodice gej, on je rekao: ‘Zaklao bih ga’. Kako to komentarišete?
Hasanović: To je jedna upečatljiva izjava u filmu, jaka izjava. Ta izjava puno govori o tome kakvi smo mi, o tome kako se predstavljamo, a šta bismo, zaista, uradili kada bi bila situacija kakvu mi ne bismo željeli da bude.
RSE: Film se prikazuje širom Bosne i Hercegovine, 5. decembra je bio, koliko znam, prikazan u Krajini, Bihać. Kakve su to projekcije? Jesu li zatvorene za javnost?
Hasanović: Mi smo do sada imali projekcije i u Prijedoru, i u Banjaluci, Zenici, Mostaru, Zvorniku, Tuzli, i 5. decembra u Bihaću i Velikoj Kladuši. To su projekcije gdje mi prikazujemo film i razgovaramo sa ljudima o tome. To su neformalne projekcije, ne promovišu se javno, sve ide neformalnim putem, otvorene su za sve ljude, svi su dobrodošli na projekcije. Nama je cilj ovim filmom otvoriti dijaloge, razgovarati i podijeliti sve naše stavove. Želimo čuti stavove drugih ljudi, šta ovaj film izaziva kod ljudi, kakve su reakcije, kakva su njihova osjećanja, na šta ih podstiče. To je glavni cilj ovih projekcija.
RSE: Zbog čega ne najavljujete projekcije po Bosni i Hercegovini? Šta je razlog?
Hasanović: Nama je jako bitno da prikažemo film u ovom periodu. Mi šaljemo neformalnim putem pozivnice zbog pandemije, projekcije nisu ni otvorene za veliki broj publike. Recimo, u Prijedoru smo mogli imati samo deset ljudi na projekciji. A i da bismo izbjegli probleme, generalno.
RSE: Da li se plašite?
Hasanović: Ja se ne plašim. Nama je jako bitna sigurnost ljudi koji dolaze na projekcije filma, bitna nam je sigurnost ljudi koji nam pomažu u organizaciji, ljudi koji organizuju projekcije u gradovima koje sam naveo. Najveći razlog je što se ljudi plaše korone i ne dolaze na projekcije.
RSE: Vi živite u Rimu, dolazite u BiH. Možete li uporediti položaj umjetnika u Bosni i Hercegovini i Italiji?
Hasanović: Mislim da je jedina razlika što ovdje postoji velika mogućnost za umjetnike. Na stranu pandemija u kojoj svi umjetnici širom svijeta imaju poteškoće da rade, da se izražavaju, da koriste svoju kreativnost i slobodu razmišljanja kroz umjetnost u bilo kojoj formi. U smislu talenta, nema razlike, međutim, u smislu mogućnosti, u Italiji postoje veće mogućnosti, postoje fondovi koji su dostupni umjetnicima, veća je mogućnost da se osoba izrazi u odnosu na osobu u Bosni i Hercegovini.
U Bosni i Hercegovini recimo, nema, kao u Italiji, da svaki grad ima filmski festival. Samo u Rimu ima preko dvadeset filmskih festivala, možda i u nekim drugim gradovima. Tako, mala je mogućnost u Bosni i Hercegovini za umjetnike, to je najviše zbog politike, politike koja ne dozvoljava veći prostor, koja je, mogu slobodno reći, ugušila umjetničku scenu iz razloga da nema dovoljno sredstava da bi se umjetnici mogli baviti raznim temama, čak i eksperimentisati. To kod nas uopšte ne postoji, da neko uradi neki eksperimentalni film, nešto na tu temu, neki science fiction ili slično.
* Projekat snimanja filma realizovan je zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Film “Nek’ je što šarenije” prikazan je na 26. Sarajevo Film Festivalu (SFF), kao i na brojnim svjetskim festivalima.
Film je osvojio nagradu žirija na Andromeda Film festivalu u Istambulu, te prvu nagradu za najbolji dokumentarni film na festivalu Merlinka u Beogradu.
(radioslobodnaevropa)
