U našem društvu postoji mnogo predrasuda i diskriminacije prema osobama s invaliditetom, a država ne preduzima dovoljno odgovornosti kako bi se adekvatno pobrinula za ovu kategoriju stanovništva. Kada svemu tome pridodate i identitet LGBTI osobe, onda samo možete da zamislite kroz kakve se sve teškoće i izazove suočava jedna LGBTI osoba s invaliditetom u našem društvu.
Povod za ovaj razgovor je trenutno stanje, položaj, kao i prava marginaliziranih skupina u bosanskohercegovačkom društvu, tačnije LGBT osoba, kao i osoba s invaliditetom koje se deklarišu kao pripadnici iste, o čemu smo razgovarali sa Brankom Ćulibrkom. Iako je mlad, poznat je po izuzetno kritičkom stavu o bosanskohercegovačkom društvu, koje se po njegovom mišljenju ogrezlo u hipokriziji. Također je mišljenja da samo ispravan građanski aktivizam može biti korektiv bosanskohercegovačkog društva. Aktivista je u Centru za mlade “KVART” iz Prijedora, te borac za ljudska prava. Jedna vrlo važna napomena, a tiče se njegovog angažmana u pogledu ljudskih prava je to da je bio u organizacijskom odboru prve bosanskohercegovačke Parade ponosa koja se održala 2019. godine.
Prema Vašem mišljenju, sa kojim problemima se najčešće susreću pripadnici LGBT zajednica koji su uz to i osobe s invaliditetom i da li se javljaju slučajevi osoba s invaliditetom koje se deklarišu kao pripadnici LGBT zajednice?
Branko Ćulibrk: Prema dostupnim istraživanjima, LGBT osobe čine od osam do deset posto stanovništva svake države, tako da bez obzira što ne postoje pouzdani podaci za Bosnu i Hercegovinu, praksa je pokazala da ovo pravilo vrijedi i za bosanskohercegovačko društvo. Među LGBTI populacijom postoje i osobe s invaliditetom koje su dio LGBT zajednice. Nedavno sam došao do informacije da je rađeno istraživanje koje je pokazalo da je među LGBT osobama u svijetu, otprilike tri do pet miliona osoba s invaliditetom. Važno je napomenuti da u našem društvu postoji mnogo predrasuda i diskriminacije prema osobama s invaliditetom, te da država ne preduzima dovoljno odgovornosti da se adekvatno pobrine za ovu kategoriju stanovništva. Kada svemu tome dodate i identitet LGBT osobe, onda možete da zamislite koje sve teškoće i izazove jedna takva osoba s invaliditetom ima u našem društvu.
Naše institucije nisu dovoljno senzibilisane za rješavanje problema marginalizovanih grupa i ova pitanja nikad nisu od tolike važnosti, kao što je recimo pitanje referenduma o otcjepljenju RS-a, te drugi vitalni nacionalni interesi koji imaju za cilj jačanje pozicija političkih elita.
Ne postoje adekvatno i dosljedno provođenje zakona kada govorimo o zaštiti prava LGBT osoba i to zaista utiče na živote mnogih od nas. Kada govorimo o drugim zakonskim preprekama, LGBT osobe još uvijek zakonski nisu jednake sa ostalim osobama u društvu.
Ne postoji zakon o istopolnom partnerstvu koji bi zaštitio istopolne partnere/ice u ostvarenju osnovnih prava, kao što je bračni i porodični život koji donosi niz olakšica za život. Nepostojanje zakona o rodnom identitetu onemogućava trans osobama da u svojoj državi prolaze tranziciju, te su mnoge od njih prinuđene ili čekati ili ići u Srbiju i Hrvatsku, što je ogroman finansijski teret.
Pored ovih zakona, potrebno je donijeti niz politika i uključiti prava LGBT osoba u akcione planove na svim nivoima, te proaktivno raditi na poboljšanju statusa života LGBT osoba u našem društvu. Svi dosadašnji poduhvati kroz akcione planove nisu pokazali promjenu, što znači da su potrebni novi pristupi i proaktivniji i zainteresovaniji rad institiucija koje te planove provode u praksi.
Ukoliko se javljaju takvi slučajevi u praksi, kakvo je stanje mentalnog zdravlja tih osoba, u kontekstu da li postoje savjetovališta, ustanove ili obučena stručna lica koja će pružiti podršku tim osobama?
Branko Ćulibrk: Nisam adekvatan da govorim o mentalnom zdravlju LGBT osoba s invaliditetom, a koliko mi je poznato, kod nas ne postoji detaljno istraživanje koje se bavi ovom problematikom.
Kako poznajem svega nekoliko osoba u svojoj okolini, odgovoriću vrlo lično na ovo pitanje, ali sa druge strane nije pravilo, jer se iskustvo svakoga od nas razlikuje i vrijedno je kao takvo. S obzirom na sve ove probleme koje sam već naveo, koje dovode do razvijanja osjećaja bespomoćnosti i neadekvatnosti, jasno je da postoji povećan rizik za razvijanje određenih poremećaja mentalnog zdravlja, kao što su poremećaji raspoloženja poput razvijanje anksioznosti i depresije, pa i do suicida. Ovo jesu izazovi sa kojima se suočava i određen broj LGBT osoba zbog vrlo homofobičnog društva u kojem živimo i institucija koje ne štite nas kao građane.
Postoji određen broj savjetovališta, kao i Centri za mentalno zdravlje koji kroz svoje programe rada sa građanima i građankama te pružaju usluge zaštite mentalnog zdravlja. Trenutno postoji mogućnost besplatne psihološke podrške za LGBT osobe koju pruža Sarajevski otvoreni centar.
Kakvo je Vaše mišljenje o ovoj problematici, i da li ste mišljenja da su osobe s invaliditetom koje se deklarišu kao pripadnici LGBT zajednice “dvostruko” diskrimisane u našem društvu?
Branko Ćulibrk: Kroz prethodne odgovore sam se djelimično dotakao odgovora na ovo pitanje, ali svakako želim da konkretizujem i dopunim dosad napisano sa nekim primjerima iz prakse. Prvo, u Bosni i Hercegovini ne postoje senzibilisane LGBT institucije koje će pružiti adekvatne sisteme podrške i pomoći LGBT osobama s invaliditetom. Ovo se još i dodatno komplikuje recimo kod osoba iz ruralnih sredina koje nisu u mogućnosti da plate prevoz i obave sve što je potrebno, bilo da se radi o medicinskom pregledu ili rješavanju neke administrativne procedure.
Dalje, LGBT osobe s invaliditetom će češće biti izložene nasilju i izolaciji među mladima, pa samim tim i pristup obrazovanju i nekoj redovnoj socijalizaciji im je otežan, te zbog toga se često odlučuju da ne nastavljaju školovanje.
Kada govorimo o pitanju zapošljavanja, pristup redovnim poslovima je mnogo otežan osobama s invaliditetom. Sa druge strane, nisam siguran koliko je i unutar LGBT zajednice prepoznata zajednica osoba s invaliditetom, što na neki način jača osjećaj neadekvatnosti jer nije prhvaćena i ostaje nevidljiva unutar obje zajednice. Sve ovo jesu samo neki od izazova sa kojima se LGBT osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju i u tom kontekstu moramo, kao odgovorni građani i građanke, razmišljati o svakom članu marginalizovanih grupa u našem društvu i učiniti sve što možemo da unaprijedimo živote i omogućimo jednakost svakome od nas.
Kako ste i sami aktivista za ljudska prava koji nastoji da se prava i položaj LGBT zajednice poboljša u našem društvu, da li možete povući paralelu između ove dvije marginalizirane skupine?
Branko Ćulibrk: Kada govorimo o zaštiti i unapređenju prava LGBT osoba, mi ne govorimo o pravima neke ekskluzivne grupe ljudi, pa je tako kada govorimo i o problemima osoba s invaliditetom. Jedina paralela je da želimo biti jednaki.
Smatrate li da učestalim ukazivanjem na ovu problematiku može doći do poboljšanja položaja ovih diskriminiranih skupina društva, kako iz ugla naših političara, tako i našeg tradicionalnog društva?
Branko Ćulibrk: Mislim da je jako bitno svakodnevno ukazivati na sve probleme i izazove koje ima svaka marginalizovana osoba u ovom društvu, jer samo tako možemo doći do promjena u društvu koje će omogućiti bolji život za sve njene građane i građanke. Nažalost, naši političari iako su plaćeni našim novcem, moraju biti podsjećani da je u njihovom interesu rješavanje problema svojih građana, a ne da svoje plate dobijaju za nerad i političko prepucavanje.
Za sam kraj ovog intervjua možete li nam reći nekoliko riječi o stanju marginaliziranih skupina društva u našoj državi, te da li se radi na unapređenju statusa tih skupina?
Branko Ćulibrk: Politika i rad institucija igraju ogromnu ulogu i imaju značajan uticaj na stanje i ugrožavanje prava marginalizovanih grupa. Društvo je vrlo homofobično, ksenofobično, mizogino, vladavina prava je na vrlo niskom nivou, korupcija i kriminal cvjetaju, a to su samo neki od faktora koji doprinose dodatnoj marginalizaciji već ugroženih grupa. Već sam rekao da je potrebno donijeti niz politika i uključiti prava marginalizovanih osoba u akcione planove na svim nivoima, te proaktivno raditi na poboljšanju kvaliteta života ove kategorije stanovništva.
Dosadašnje iskustvo nažalost nije pokazalo neke značajnije promjene, stalno se vrlo malim koracima krećemo naprijed, pa onda koračamo unazad, tako da se stiče osjećaj da ste često na samom početku rješavanja problema.
Moramo razvijati svijest o solidarnosti i potrebi da svi budemo jednaki u ovom društvom, te da se zalažemo i borimo za probleme svih onih koji su na bilo koji način marginalizovani u ovom društvu.
U društvu koje stremi EU integracijama, kao što je naše, zaštita ljudskih prava ne bi trebala biti upitna. Stanje marginaliziranih skupina u društvu, trebalo bi biti odraz stavova naših političkih elita, kao i društva uopšte, koji se ne mogu pohvaliti nekom velikom dozom empatičnosti i tolerancije za druge i drugačije.
(globalanalitika/Kevrić Rinat)
