Neki ljudi se boje samoće, pojedini padaju u depresiju, ali ima i onih koji samoću znaju iskoristiti na pravilan način. Mensura Durgutović, dvadesetpetogodišnja djevojka iz Sapne, usamljenost je okrenula u svoju korist, te zahvaljujući tome, danas na policama knjižara možemo pronaći njene dvije knjige.
“Ono što se meni desilo i što je bila prekretnica jesu teške okolnosti koje su me satjerale u samoću, u osamljivanje, a u samoći se inače stišaju spoljni zvukovi, a pojačaju unutarnji, što je danas, u ovakvom bučnom i ubrzanom svijetu, teško postići. Osluškujući svoj unutarnji glas, glas duše, a i sami život u sebi, počela sam više shvatati i život oko sebe, tako se i javila potreba da o tome i pišem, o vremenu i životu koji živimo. S druge strane, bila sam dijete koje je najviše voljelo maštati, a kada kažemo maštati, ujedno kažemo i izmišljati pričice, likove, čudesne događaje, oblikovati stvarnost na svoje načine, pa su me nekako ta teža životna iskušenja i to iznenadno osamljivanje, podstakli da se otvorim prema svijetu˝, kaže Mensura.
Nesvakidašnji način pisanja
Mensura smatra da su pisci oni koji donose vijesti o vremenu u kojem žive sadašnjim i budućim generacijama, a često te vijesti nisu dobre. Ono čemu ona teži kroz pisanje jeste da podstakne čitaoce da pronađu bolju verziju sebe.
“Prvijenac, djelo pod nazivom “Naše sutra” na jedan neobičan i introspektivan način tretira razne društvene počasti, ukazuje na to da je ljubav prema Bogu, vjeri i istinskim životnim vrijednostima svjetiljka koja čovjeka izbavlja iz tmine nemorala, alkohola, narkotika i usmjerava ka uspjehu i sreći na oba svijeta. Ipak, drugo djelo “Narukvica”, izvodi nas iz monotone, pa često surove stvarnosti u svijet sanjarenja, a u kojem se govori o tome da sama stvarnost nije dovoljna, kao što ni sama mašta nije dovoljna, već oboje, u mjeri˝, navodi Mensura te dodaje da je nekoliko njenih radova uvršteno u zbornike i zbirke pjesama i priča.
Zašto čitati njena djela?
Čitajući njene ili druge knjige, čitalac obogaćuje svoj rječnik, proživljava tuđa iskustva, uči na tuđim greškama i samim tim bolje se nosi sa životnim izazovima. Što više književnih djela pročitamo, postajemo osjećajniji prema sudbinama drugih, otvaramo svoju dušu da upije nova saznanja i da se oplemeni. Književna djela izvor su inspiracije za promjenu životnog stila i za koračanje ka svjetlijoj budućnosti.
“Nikad prije knjigu nisam posmatrala kao umjetnost, jer sam čitala samo vjersku literaturu i ponekad neki šund sa kioska, sve dok nisam u ruke uzela Tvrđavu Meše Selimovića, pa potom i ostala njegova djela. Od tada je počela ljubav prema književnosti i spoznaja šta je ona uopće. Mešini unutarnji konflikti, njegova otvorenost, ohrabrivala me je da sve ono duboko i skriveno u sebi izvučem vani, ne pod prizmu uobičajenog govora, već nečeg drukčijeg, u formi nečeg umjetničkog˝, naglašava Mensura.
U nastavku pročitajte kratki odlomak iz Mensurine knjige:
− Sumnjao sam da ćeš uspjeti ono napraviti − rekao mu je otac nakon što je Malik popravio veš-mašinu.
− Nikad nisi ni vjerovao u mene − odgovorio mu je Malik.
− Povjerovao sam kad sam vidio da si nešto napravio.
− Tad je kasno. Tad svi vjeruju.
———————————————————————
Rijetko se sreću posebna prijateljstva, ona koja ne prestaju. Nekad se zapitam šta se dešavalo u svijetu duša, nešto golemo jeste, nešto što je izvan riječi, godina, vremena, razuma i pravila, izvan pojmljivosti. Duša, čini mi se, ima toliko skrivenih tajni pred razumom, pa zatitra kada je blizu otkrića, blizu tajne, a taj titraj osjetimo i ne objašnjavamo. Iako tajna ostaje neotkrivena, čar je u titranju.
Iz djela “Narukvice”
Preuzeto sa: http://TIP.ba
