ŽENSKE PRIČE: Kad žene mijenjaju male (i velike) svjetove

“Čini se da žene imaju poseban senzibilitet prema ugroženim grupama ljudi, vjerovatno zbog toga jer se i same žene često ubrajaju u tu kategoriju.”

Prije početka pandemije – jer se vrijeme danas dijeli na prije i nakon pandemije, VII Akademija je uz podršku Ambasade SAD-a u BiH organizovala edukaciju o građanskom aktivizmu za mlade iz cijele Bosne i Hercegovine. Intezivno učenje o medijima, načinima komuniciranja sa zajednicom, aktivizmu rezultiralo je kreiranjem projekata i podrškom za pet ideja. Ženske priče jedna je od ovih pet ideja. Svih pet projekata, slučajno (ali i ne – jer girl power) vode žene. Mlade žene, aktivistkinje, usmjerene radom na pet različitih populacija, tema, problema, angažmana. Ženska prava, pozitivne ljudske priče, brakovi parova različitih nacionalnosti, migranti, izbjeglice i tražioci azila te umjetnost za slabovidne i slijepe – teme su na kojima smo se angažovale proteklih mjeseci – tražeći uvijek značajnije prisustvo u javnom prostoru, osnaživanje i prava. Mentorica i rukovoditeljica poslova VII Akademije, Hasnija Zulić o edukaciji navodi:
“VII Akademija angažovala je novinare i akademike – neke sa lokalnog prostora a neke iz Sjedinjenih Američkih Država, da podučavaju grupe BOLD studenata kako se novinarska načela i vještine medijske komunikacije mogu koristiti za isticanje savremenih društvenih problema. Zatim su BOLD studenti identificirali probleme koji su im bili važni, a voditeljski tim VII Akademije sarađivao je s njima kako bi pripremili i pitchovali njihove prijedloge za male grantove podrške Ambasade SAD-a u BiH, kako bi svoje projektne ideje provodili u djelo. Naglašavajući etiku, suradnju i participativni pristup, voditelji radionice podučavali su izvještavanje zasnovano na činjenicama, fotografiji i multimedijskom pripovijedanju priča kao sredstva za komuniciranje sa zajednicom.”
Nesumnjivo, mladi ljudi u Bosni i Hercegovini pokazuju veliku kreativnost, ambiciju i novi standard kvaliteta u traženju rješenja za probleme u svojim zajednicama i svojoj zemlji. Koliko je važno dati prostor, ali i podršku mladim aktivistima da ostvare svoje ideje?
“Aktivizam je sastavni dio društvenog napretka i ne postoji ništa poput pokušaja i pogrešaka u izgradnji liderskih vještina! Kroz inicijativu BOLD, Ambasada SAD-a u BiH i VII Akademija dijele uvjerenje da se istinsko vodstvo zajednice pojavljuje kada pojedinci imaju priliku primijeniti nove ideje u praksi, u stvarnom scenariju sa svim izazovima koje to podrazumijeva. To je bilo vrlo jasno dolaskom pandemije Covid 19. Pet BOLD projekata malih grantova dodijeljeno je ženama, a voditeljice projekata Hana Sokolović, Azra Berbić, Ivana Nevesinjac, Ivana Pekušić i Anesa Agović morale su kreativno razmišljati o tome kako sigurno u vrijeme pandemije provesti projektne ciljeve. Kako je VII Akademija uspješno mogla realizirati drugi dio nastavnog programa online, mnoge voditeljice projekata koristile su internetsku interakciju za komunikaciju s regijama širom BiH i stvorili web stranice kako bi svoj rad podijelili s javnošću. Čelnice projekta su se razvijale u svojim ulogama i rješavale izazove, istovremeno znajući da imaju našu podršku kojoj se mogu uvijek obratiti za savjet. Bilo je uzbudljivo gledati ovih 5 mladih žena kako prilagođavaju svoje ideje dok su se stvari oko njih mijenjale i promatrati njihove voditeljske vještine na djelu, vještine za koje se nadamo da ćemo se dalje razvijati za buduću dobrobit naše zemlje.” – priča Hasnija Zulić.

Foto: Hasnija Zulić
A ovih pet mladih žena – Azra Berbić, Anesa Agović, Ivana Nevesinjac, Ivana Pekušić i ja motivirane smo, koliko god na bazičnom nivou to često zvučalo nevjerovatno, istinskom željom za buduću dobrobit naše zemlje. Jer u ovoj zemlji ima ljudi koji je vole govoreći o problemima i tražeći rješenja.
Ivana Pekušić, voditeljica projekta koji omogućava novu dimenziju osjeta životne ljepote slijepim i slabovidnim osoboma o ideji i namjeri govori:
“Projekat “Taktilni mural” se bavi prilagodbom umjetnosti slijepoj i slabovidnoj populaciji. Konkretno, u bašti Historijskog muzeja BiH, napravili smo mural sa reljefnim dijelovima, audio opisom i na dostupnom mjestu kako bi ga slijepe i slabovidne osobe mogle opipati i doživjeti na svoj način baš kao i osobe bez oštećenja vida koje ga jednostavno mogu doći pogledati. U BiH živi oko 5000 osoba sa oštećenjem vida. Važno je podsjetiti se da je BiH potpisnica UN konvencije o pravima osoba sa invaliditetom te je na taj način priznala pravo osobama s invaliditetom da sudjeluju u kulturnom i umjetničkom životu, na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama i obavezala se da će poduzeti sve odgovarajuće mjere da im to omogući. Kod nas je umjetnost prilagođena osobama sa invaliditetom još uvijek rijetkost umjesto da bude dio svakodnevne prakse i uspostavljenih standarda i obaveza. Ovaj projekat ne nudi sistematsko rješenje, ali se nadamo da će kod šire javnosti i osoba na vodećim pozicijama javnih i državnih institucija osvijestiti činjenicu da oko nas žive osobe kojima kultura i umjetnost nisu dostupni, a mogli bi i trebaju biti.”

Foto: Ivana Pekušić
Rečenicu ima li išta lijepo i dobro u ovoj zemlji svi smo čuli na desetine puta. Nerijetko se čini da je naš javni prostor ispunjen samo negativnim temama – i bez obzira koliko su takve teme jednostavno odraz naše realnosti, prirodna je potreba i želja da osjetimo i onaj pozitivni dio Bosne i Hercegovine. Anesa Agović svojom idejom želi ljudima, naročito mladima, omogućiti upravo to.
“Projekat “Dobre vijesti” je imao za cilj da kreira medijsku platformu pod nazivom Našapozitiva.ba, u cilju omogućavanja medijskog prostora mladima Bosne i Hercegovine, da objavljuju svoje pozitivne priče, inicijative koje imaju za cilj podstaknuti pozitivne promjene. Naš medij je specifičan što osim mogućnosti medijskog prostora za pozitivnu priču, omogućava mladima da i sami objave pozitivne priče o drugim mladim ljudima i inicijativama širom Bosne i Hercegovine. Osim same medijske platforme, naš projekat je imao za cilj da mlade ljude podstakne da se uključe u društvene tokove, budu pokretači pozitivnih promjena i pokažu drugim mladim ljudima da je moguće mijenjati društvo na bolje i da naše društvo može postati društvo po mjeri mladih ljudi. Važno je naglasiti da upravo tim koji je kreirao i razvijao ovaj projekat, čini deset mladih ljudi iz različitih sredina, kako ruralnih, tako i urbanih. S obzirom da je naše društvo isprepleteno mnogobrojnim medijima i najprije medijima koji i sami podstiču huškačku politiku, te novinari ne pridaju dovoljno pažnje pozitivnim pričama, osjetili smo i naišli na jako dobre reakcije, da je nama potreban medij, na kojem samo i isključivo možete pročitati pozitivne priče o mladim ljudima i inicijativama u našem društvu. Mladi često osjećaju i posljedice na mentalno zdravlje od velikog broja negativnih vijesti i iskazanog govora mržnje u medijima, kao i bullyinga na društvenim mrežama, te se često osjećaju isključeno, nesigurno i odbačeno od strane društva. Želimo pokazati mladima da vodimo računa o njihovim potrebama i da smatramo da je itekako važno da imate dnevnu dozu pozitive, koju možete pronaći na nasapozitiva.ba.” – navodi Anesa Agović.

Foto: Anesa Agović
A ljubav je, sama po sebi, lijepa priča. Manje lijepa dimenzija ljubavi je kada dolazi u paketu sa predrasudama i diskriminacijom. I koliko god se činilo nevjerovatno – zdravom razumu, u našoj zemlji parovi osoba različitih etničkih pripadnosti nerijetko nailaze upravo na to. Zbog toga “Priče o ljubavi” – projekat koji vodi Azra Berbić.
““Priče o ljubavi” su multimedijalna i umjetnička inicijativa kreirana sa ciljem dokumentovanja priča o uspješnim romantičnim vezama osoba različite etničke pripadnosti u BiH i razbijanja narativa da su ovakvi odnosi nepostojeći i neodrživi u trenutnom društvenom poretku. Projekt realizuje Centar za postkonfliktna istraživanja (CPI) sa grupom mladih dopisnika Balkan Diskursa, a uz finansijsku podršku VII Akademije, BOLD programa Američke Ambasade BiH i razvojnih grantova CPI. Vjerujemo da je ovo jedinstven način da razbijemo predrasude i stereotipa koje ljudi u BiH imaju o interetničkim romantičnim vezama. Također, vjerujem da je ovo način da kroz ljubavne priče običnih ljudi, koji mogu biti naše prve komšije, pokažemo posebno mladim ljudima u BiH jednu drugu stvarnost, tj. da je moguće graditi veze i prijateljstva sa drugim ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Agencija Prime Communication, 2018. godine objavila je istraživanje stavova građana BiH o mješovitim brakovima. Prema tom istraživanju ukupno 38,7 posto građana se protivi takvoj vrsti bračne zajednice. Prema podacima entitetskih zavoda za statistiku Republike Srpske i Federacija BiH, u Bosni i Hercegovini je tokom 2019. godine sklopljeno više od 18 hiljada brakova. Od tog broja tek oko 600 je nacionalno mješanih. Društvena percepcija nacionalno mješovitih brakova značajno se promijenila i rijetki su oni koji se odluče da počnu takvu vezu. Strah od osude porodice, komšiluka, društva u cjelini, ali i teško ratno naslijeđe, transgeneracijske traume, često utiču i na izbor životnog saputnika.” – priča Azra Berbić.

Foto: Azra Berbić
I to nisu jedine priče koje se trebaju ispričati. Priče ljudi stavljenih na margine društva i ljudskih prava, ljudi koji dolaze iz zemalja čija književnost nije na dnevnom redu naših misli kada ih srećemo egzistencijalno ugrožene – priče su koje kreira projekat Ivane Nevesinjac.
“„Priče o domu i migraciji“ je intermedijalni umjetnički projekat koji provodi Udruženje prevodilaca u BiH, u saradnji s Udruženjem Novis, a finansira ga VII Academy Sarajevo u sklopu BOLD programa Američke ambasade u BiH. Cilj projekta je mijenjanje javne percepcije migranata i izbjeglica pričanjem njihovih priča kroz književnost iz zemalja njihovog porijekla, te preko fotografija njihovog svakodnevnog života u BiH. Prevedeni su poezija, kratke priče i eseji, sa arapskog, perzijskog, paštu i engleskog jezika, a odlomci su spojeni sa fotografijama u fotopoeziju koja će se podijeliti s javnošću u obliku razglednica s porukama migranata i izbjeglica. Osim toga su izrađeni audiozapisi književnih tekstova u interpretaciji Hasije Borić Stojić i Igora Skvarice koji će se emitirati na BH Radiju 1 i kao podkasti. Nastala umjetnička postignuća (književni tekstovi, fotografije, fotopoezija i audiozapisi) koristit će se na nastavi u srednjim školama, univerzitetima i školama za učenje stranih jezika iz cijele BiH, za što su izrađene pripreme za nastavu i nastavni materijali, a koriste se i u sklopu obuhvatne javne kampanje. Trenutno je u medijskom krajoliku u BiH zastupljena slika izbjeglica i migranata koja je obilježena senzacionalističkim lažnim vijestima i negativnim izvještavanjem, koje je prepuno stereotipa i priča o nasilju, čime se oni dehumaniziraju i što izaziva alarmantnu količinu ksenofobije kod lokalnog stanovništva. Zbog toga, ali i zbog ličnog izbjegličkog iskustva sam se odlučila za rad na ovom projektu kojim se želi predstaviti drugačija slika ovih ljudi. Zbog toga je u fokusu kultura zemalja iz kojih oni dolaze i njihove lične priče, čime se nastoji ohrabriti interkulturalna razmjena i razumijevanje između lokalnog stanovništva u BiH i ljudi u pokretu. Želimo doprinijeti mijenjanju javne svijesti o ovoj populaciji i raditi na njihovom humaniziranju u javnom diskursu, kao i borbi protiv stereotipa i ksenofobije.” – navodi Ivana.

Foto: Ivana Nevesinjac
Zašto žene mjenjaju male (i velike) svjetove? Stavovi mojih sagovornica su različiti. Možda imaju više senzibiliteta, možda jer su i same nerijetko marginalizirane, a možda su samo odvažnije da to rade na način da budu u prvom planu.
“Čini se da žene imaju poseban senzibilitet prema ugroženim grupama ljudi, vjerovatno zbog toga jer se i same žene često ubrajaju u tu kategoriju, a pogotovo u sredinama kakva je naša, mnogo žena jako dobro razumije zašto je to tako jer su i same iskusile neki vid obespravljenosti, nasilja, bespomoćnosti, diskriminacije ili tome slično. Moguće je da su zbog toga brojne u civilnom sektoru i često društveno angažirane. A da bi se pokrenule značajnije i dalekosežnije društvene promjene, potrebno je da se o tome stvori svijest kod što većeg broja ljudi i da je dovoljan broj onih koji su spremni preuzeti neku vrstu vodeće i pokretačke uloge, ali i na to da značajan dio svog vremena posvete društveno angažiranom radu, a prema mom iskustvu u tome prednjače žene i češće su na to spremne, s tim što je teško o tome govoriti generalizovano i trebalo bi se tom pitanju posvetiti na sistematičan i temeljit način da bi se mogao dati sveobuhvatan i reprezentativan odgovor.” – govori Ivana Nevesinjac.
Azra Berbić vjeruje da su žene odlučnije, odvažnije kad je u pitanju djelovanje na polju prava i statusa marginaliziranih skupina.
“Ne mogu tvrditi da imaju više senzibiliteta ali ga sigurno više pokazuju djelujući. Međutim, uvjerena sam da su žene svakako uvijek odvažnije i odlučnije da se bave i marginaliziranim skupinama i tabu temama u društvu čak i po cijenu da i one same zbog toga budu stigmtizirane. Iz toga se same često vrlo nesvjesno pozicioniraju kao liderke, što me svakako raduje.”
A uz sav senzibilitet i odlučnost – podrška koja u dominantnom društvenom narativu izostaje, i dalje je značajan problem za žene u Bosni i Hercegovini.
“Vjerujem da žene u mnogo slučajeve više iskazuju empatiju i razumijevanje prema marginaliziranim grupa, ali isto tako smatram da je upravo to ono što ih čini izuzetnim liderkama. U našem društvu imamo mnogo mladih djevojaka i žena koje su izuzetne liderke i sposobne iznijeti prijeko potrebne promjene, ali često im nedostaje potrebne podrške, kako od lokalne zajednice tako do sveukupnog društva. Živimo itekako u svijetu u kojem preovladavaju muškarci kao donosioci odluka, i/ili na značajnim pozicijama, te ženama nije nimalo lako da se pozicioniraju kao liderke, te su podrške ovakvim projektima i od strane ovakvih donatora jako važne.” – navodi Anesa Agović.
Ivana Pekušić, s druge strane, kaže da u pitanju nisu bazične razlike u ljudskom senziblitetu između žena i muškaraca.
“Ne bih rekla da žene imaju posebniji senzibilitet ili da su odvažnije. Poznajem mnogo muških lidera koji sa ugroženim društvenim kategorijama (ili za njih) rade zaista važne i vrijedne stvari. Ali mislim da su možda žene, u odnosu na muškarce, naučile biti glasnije u onome što rade. One koje su se izborile za prostor da kažu šta imaju, naučile su da govore što glasnije u ime onih koji su još uvijek utišani.”
I na kraju – ovo jesu ženske priče vrijedne pričanja. Tema nedovoljne sistemske zaštite žena, nedovoljne ravnopravnosti na pozicijama odlučivanja, stigme, diskriminacija i predsrasuda važna je svaki dan – jer žene nerijetko čine čuda onda kada dobiju jednake, ne bolje prilike. I ne, žene ne zaslužuju bezuvjetnu podršku jer su žene, ali je ne zaslužuju ni muškarci – jer su muškarci.
Ženske priče realizira MAP uz podršku projekta BOLD.
(Buka Magazin)