Da bi se Džejna uspješno školovala, potrebno je da fakultet bude prilagođen kolicima

Džejna Ferhatović ima 17 godina i živi u Vogošći. Školuje se za zanimanje ekonomskog tehničara u Srednjoškolskom centru Vogošća i druga je godina.
– Tu školu sam izabrala najviše zbog pristupačnosti kolica jer postoje sve uslovi koji su meni potrebni da bih je mogla pohađati. Mogu sama ući u školu jer postoji rampa za kolica, a mogu sama ući i u školsku učionicu. Upisala sam je jer sam smatrala da je to najbolji izbor za mene, iako me više privlačila medicina, veterinarstvo i slično. Uglavnom, navikla sam se, jer sve što radiš za neko vrijeme zavoliš, objašnjava Džejna.

Živi veoma blizu škole, a ulice u Vogošći su prilagođene za kretanje kolicima, piše Probudise.ba.
– Većina trotoara je sad prilagođena, pa zato nekad u školu odem sama ako je lijepo vrijeme, nema mame ili nekog od ukućana da ide sa mnom, a kad je hladnije vrijeme, onda idem autom, voze me mama, otac, uvijek se neko nađe, priča Džejna.
Nema asistenta jer, kako kaže, za tim nema potrebe.
– Samostalno mogu obavljati sve u školi, mogu pisati sama, jedino ne mogu izvaditi knjige iz ruksaka, ali drugarice su tu, uvijek se nađe neka da mi pomogne. Razrednica je svojevremeno pitala ko bi želio meni da pomaže, a pitala je i mene s kim bih željela sjediti. Ja sam rekla da mi je svejedno, samo da je djevojčica. Onda ih je razrednica pitala: ”Koja želi?” i više učenica se javilo da žele sa mnom sjediti. I tako, uvijek se nađe neko s kim sjedim, ali pretežno sa jednom od najboljih drugarica sjedim, s osmijehom govori Džejna.
– Stvarno sam zahvalna svojim profesorima zbog toga što me nikako ne razlikuju od ostale djece, ravnopravna sam sa ostalim učenicima što se tiče ocjenjivanja i odnosa profesora prema meni. Svi profesori se maksimalno trude da kako meni, tako i drugim učenicima prenesu znanje, a sve zavisi od nas koliko ćemo ga mi usvojiti, koliko smo zainteresovani. Ja sam zadovoljna znanjem koje stičem tokom školovanja, priča Džejna.
Odlična je učenica i kaže da je uvijek aktivna na nastavi te da svoje školske obaveze ispunjava redovno. Ne dešava joj se često da izostane iz škole zbog ljekarskog pregleda. Svoju zadaću uglavnom radi sama, a ako joj zatreba pomoć, kaže da može pitati majku, svoje prijatelje ili upotrijebiti Google pretraživač.
U njenoj školi se nastava još uvijek odvija online zbog pandemije koronavirusa.
– Uspijevamo putem online nastave savladati gradivo, ali puno je lakše ići u školu jer svakom čovjeku je potrebna živa riječ, da može komunicirati s drugima. Pored toga, u školi se družimo, imamo neki odnos koji je potpuno drugačiji od onog kojeg imamo online, objašnjava Džejna.
Kaže da jedan njen online školski dan izgleda ovako:
– Ustanem ujutro, završim svoje lične obaveze koje imam, ponovim gradivo za školu ako treba, provjerim jesam li sve zadaće poslala. Onda pratim nastavu. Ako imamo virtuelne sastanke s profesorima, onda tome prisustvujem, odgovaram, oni nam pošalju gradivo iz predmeta koje trebamo naučiti i slično.
Džejna kaže da ponekad uči zajedno sa školskim drugovima i drugaricama.
– Puno je lakše tako učiti, pogotovo sad kad je online nastava, pa se trudimo da jedni drugima pomažemo za sve što nam nije jasno, jer ipak nije isto kao u školi. Oni meni uglavnom pomažu za engleski jezik, a ja njima za stručne predmete. U školi možemo pitati profesora one stvari koje nam nisu jasne i on nam detaljno može objasniti, dok ovako kad je online nastava… Ne mogu reći da nam ne objasne, ali je opet drugačije, kaže Džejna.
S društvom iz škole je u kontaktu i kad nisu u pitanju školske obaveze.
– Imam nekoliko najboljih školskih drugarica. Izlazimo zajedno, idemo u kućne posjete jedna drugoj, slavimo rođendane zajedno. Prošetamo i nakon škole, pogotovo ako je lijepo vrijeme. Zanimaju nas iste stvari, imamo isti pogled na svijet. Volimo da pričamo o budućnosti, šta ćemo biti kad završimo srednju i slično, govori Džejna.
Sebe u budućnosti vidi kao uspješnu osobu koja ima sve ostvarene ciljeve.
– Još uvijek nisam odlučila koji fakultet da upišem, ali vidim sebe kao osobu koja radi za kompjuterom jer to je ono što mogu raditi obzirom na moj invaliditet, priča Džejna.
Da bi se uspješno školovala u budućnosti, kaže da je potrebno da fakultet bude prilagođen njenim kolicima:
– Neophodan mi je adekvatan pristup fakultetu, da mogu sama ulaziti, izlaziti i ići na sprat.
Džejna očekuje da će ravnopravan odnos koji sad ima s drugim učenicima imati i sa studentima kad krene na fakultet. Naglašava da je jednako važno da ne gubi nadu jer:
– Šta god mi radili, uvijek naiđemo na prepreke. Ipak, kad pređemo neku prepreku, budemo još jači i dobijemo želju da se još više borimo. Mi, osobe s invalidetom, treba da se borimo za svoja prava, da imamo jednaka prava sa ostalima u društvu, da sve što oni mogu, možemo i mi.
(studomat.ba)