OTKRIVAMO POBJEDNIKE NAGRADNE IGRE “VIDITE LI BUDUĆNOST U BOSNI I HERCEGOVINI?”

Tokom mjeseca decembra imali smo otvoren nagradni konkurs za najbolju priču, fotografiju, stripovi i druge vidove umjetničkog izražaja na temu “Vidite li budućnost u Bosni i Hercegovini?”

Na našu e-mail adresu pristigao je veliki broj odličnih radova, fotografija i tekstova koji odgovaraju na zadanu temu, a predstavljamo vam pobjednike:

Abdulah Hodžić
Almina Muminović
UGASIMO MRAK

Otvaram novi dokument, spremna da pišem. Otvaram ladice ideja u glavi i tražim priču. Tražim jednu priču punu ponosa. Punu ljubavi koja živi mir. Neopterećenu svime što se desilo prije. Tražim priču o slobodi, za koju se svi tako jako životima boriše. „Bože moj, koliko ih je“, pomislih. Otvaram ladicu za ladicom zatečena idejama. Za šta prije da se uhvatim. Koji lik oživjeti. Onda poklonih sebi osmijeh zbog saznanja da mi ne treba fikcija. Lik je već stvaran dvadeset i tri godine.
Nakon završene gimnazije, u Banjaluci sam nastavila školovanje. Ne tako malen broj ljudi pogledavao me u čudu kad bih govorila o tome gdje ću studirati. „Mislim, ono.. Lijepo, ali što ne negdje drugo? Znaš, među svoje..“, govorili bi. Ovako sam mnogo bliže kući, no nekome to nije bitno. Rijetko sam iskreno, široko odgovarala na takva suvišna pitanja. Sažalila bih se u sebi nad takvima. Uglavnom bi na tome ostajalo.
Danas, par godina kasnije sam još zahvalnija porodici uz koju sam odrastala. Bez ijedne naslijeđene klice mržnje. Naučih ljude dijeliti na dobre i loše, nikako više. Još me katkad neko zabrinuto upita kako mi je, nije li mi niko ružnu riječ rekao.. Srce mi tad zatreperi od dragosti jer nemam ništa osim dobrog da prepričam.
Takva energija može da se stvara i prenosi samo kad smo jedni s drugima. Ne bježeći kod „svoga“ žmireći na tuđe i drugačije. Ovako različiti, naposlijetku smo svoji i toliko bogati nečim na čemu sav svijet može da nam pozavidi. Na tu riznicu ponekad čvrsto zažmirimo.
Meni je mir svaki Bajram. Jutra mi osvanu uz čestitke dragih kolega, kakve ranije nisam dobijala. Spletom okolnosti imala sam samo prijatelje koji slave isto što i ja. Meni je mir svaki Božić koji sada imam kome da čestitam. Sve mi je to domovina.
Da bismo kao društvo živjeli trajni mir, potrebno ga je prvo u sebi sagraditi, svako zasebno. Prihvatiti prošlost učeći o njoj iz pravih izvora. Prihvatiti da je zla bilo sa svih strana.
Razumjeti nečije čuđenje nad odabirom mlade muslimanke da ide među pravoslavce u Republiku Srpsku. Razumjeti, saslušati priče onih koji su ratu svjedočili. Preostane samo sve dobro profiltrirati. Ostaje da shvatimo da uistinu od rata nismo profitirali.
Dječije glave, spužve pora punih raznim saslušanim pričama. Dođe vrijeme da se i spužva ocijedi. Sav taj teret nam ne koristi, od viška se očistimo.
Dođe trenutak da shvatimo da i danas težimo miru, ali ne onom koji se zove „ma samo nek’ se ne puca“. Danas nam je za viši cilj potreban dobar sistem obrazovanja koji je svemu pokretač.
Potrebna nam je empatija da se stvara i širi. S koljena na koljeno, kao ratna priča. Danska je jedna od najsretnijih zemalja na svijetu. U Danskoj postoji obavezan predmet u školi na kojem djeca uče da pomažu drugima. Takmiče se samo sa sobom. Djeca uče empatiju od 1993. u školi. Nama je to odavno prijeka potreba.
Zbog sistema obrazovanja koji nekvalitetno funkcioniše, djeca uspiju izrasti u ljude zatrovane zlom. Takvi onda ne dijele ljude na dobre i loše jer ne umiju raspoznati šta je šta. Upletu se i u politiku. Od takvih na kraju ne uspiju doći do izražaja oni dobri.
Nije obrazovanje direktan uzrok stvaranja takve ličnosti. Mnogo toga oblikuje jednu osobu. Ali obrazovanje je ono što umije da iskorijeni sve loše što su okolnosti posijale u njoj. Sat preispitivanja, jedan sat empatije sedmično čini čuda.
Mnogo empatije mi već imamo.
Zrakom se širi dok ste na trgu među trideset hiljada ljudi kojima je stalo samo do pravde i istine. U grudima je očeva koji se grle kao da jučer nisu bili na sukobljenim stranama. Smjenjuju se osjećaji tad svakog trenutka. Udišete ljubav, a sa svakim udahom knedla u grlu biva veća. Nečeg dobrog ima u svakom zlu koje nas zbliži. Ali je i dalje zlo protiv kojeg se borimo živo. Krv se ne prolijeva kao devedesetih, a borbe traju. Ima još otvorenih rana.
Saosjećanje mase ljudi prema jednom čovjeku, prema ocu ubijenog sina, još jednom podsjeća na besmisao rata. Šta nam je dobro od njega došlo, za kakvu krnju slobodu su ljudi platili životima? Oni koji od tog besmisla imaju koristi za slobodu ne mare. Među prstima im je ona još jedna šahovska figura dok kuju sebi najbolje ishode. Boreći se za svoje dobro dok upravljaju ljudima kao marionetama.
Marimo mi za pravu slobodu kojoj težimo, za pravdu i istinu koju zaslužujemo. Marimo mi da se borimo za sveopće dobro.
Za sigurnije i slobodnije korake po ovom tlu natopljenom krvlju. Za živote djece.
Nije nimalo lako zaslužiti živote djece na tlu jedne zemlje.
Neukaljane duše najdivnijih stvorenja, njihove rukice zamazane od igre i želje da nešto njima slabima i sitnima stvore. U treptaju te ruke ojačaju, rastu sa željom da stvaraju sve više.
Da je lako, ne bismo bili ovoliko rasuti posvud preko granica naše zemlje.
Rastu negdje djeca na tlu sigurnijem, koračajući slobodnije.
Kod nas i dalje mirno žive mnogi koji su mržnjom profitirali držeći naša prava u ruci smišljajući idući potez.
Mi svi sa slobodom da biramo. Otići ili ostati.
Niko neće doći odnekud da nas spašava i gasi naš mrak svojim svjetlom. Prave promjene kreću iznutra. Ne boli to. Ne boli prepuštenost nama samima. Bole rečenice pune očekivanja od mladih. Sve one u kojima se čeka da mlade ruke stvore bolje. Nigdje drugo, nego baš ovdje. Da počiste ostatke crnila rata, zacijele rane i vrate osnovna ljudska prava svima.
Mnoga izrečena očekivanja postala su floskule. Hladne riječi maskiraju igru odgovornostima koje se prividno skidaju sa onih dužnih da progledaju. Ne bole rane tih hladnih oružja koliko riječi onih koji još istinski vjeruju bodreći sve mlade.
Nadanja u grudima pretvaraju se u ruševine. Leđa omladinska svašta bi podnijela. Sva ta neizmjerna očekivanja.
Potrebne su prilike.
Sistem se mijenja iznutra. Puštanjem mladih tamo. Ne bježe od rada, pokušaja ni poraza.
Idu putevima koje je potrebno preći da bi došli do prilika. Da rastu. Da grade dok grade sebe. Ne u velike Srbe, Bošnjake, Hrvate. U velike ljude.
Iskrene čestitke našim pobjednicima!

VIŠE O PROJEKTU:
CAT (Građani protiv terorizma) je inicijativa mladih iz Sjeveroistočne Bosne i Hercegovine (Bijeljina, Brčko i Tuzla) okupljenih oko ideje da na društvenim mrežama daju svoj doprinos u izgradnji mira i borbi protiv radikaliziranja društva, koje vodi u nasilni ekstremizam i terorizam.
Svoju popularnost dugujemo našim protagonistima, mačkama, koje svoja razmišljanja dijele sa širokim auditorijumom BH javnosti – te su samo tokom prošle godine uspjele dopreti do preko 2 miliona različitih korisnika sa sadržajem koje su osmislile i podijelile sa njima. U trenutku pisanja teksta, ova inicijativa je najveća internet inicijativa za mlade u Bosni i Hercegovini. Na njoj radi 10 mladih, koji ne samo da dolaze iz različitih sredina iz BiH, već su i različiti profili studenata i mladih ujedinjeni oko zajedničke ideje da mačke mogu graditi mir u Bosni i Hercegovini.
Pored aktivnog života na društvenim mrežama, mačke se trude da svoje znanje, iskustva i motivaciju za kontinuiran rad na gradnji mira u Bosni i Hercegovini prenesu i kroz organizaciju raznih aktivnosti, uglavnom usmjerenih ka mladima. Do sada su realizovani treninzi i edukacije za mlade iz Viteza, Foče, Brčkog, Tuzle, Srebrenika, Živinica i Zvornika, koji su po uzoru na naše mačke osmišljali i kreirali svoje kampanje na društvenim mrežama za svoje lokalne zajednice.
Svoj doprinos i podršku, najjednostavnije možete dati prateći nas na našim stranicama:
FB
WEB-u
Instagramu
Youtube
ili angažujući se u pravljenju sadržaja (meme, video, fotografija, tekst, priča itd.) koje će naše mačke nesebično podijeliti sa širokim audotorijumom u BiH i regionu!