Tuzlak Almir Hukić, wildlife fotograf, bavi se fotografiranjem divljih životinja u njihovom prirodnom staništu, a za svoje početke vezuje sovu malu ušaru koja je ujedno bila i pokretač svega. U susret njegovoj prvoj promociji fotomonografije koju je nakon dugogodišnjeg rada pripremio i posvetio upravo svojoj mezimici ispred objektiva, kako je on nazvao “urbanoj dami”, sovi maloj ušari.
U razgovoru za Hrvatski Glasnik pričao nam je o interesantnim pustolovinama koje svakodnevno doživljava u svome radu, o wildlife fotografijama, ali i o fenomenu sova koje su ga inspirirale i pokrenule u ovoj avanturi.
HG: Bavite se fotografiranjem divljih životinja u njihovim prirodnim staništima, u najvećoj mjeri fotografiranjem ptica, kako ste došli na ideju i kada se rodila ljubav prema pticama?
Almir Hukić: Ljubav prema pticama rodila se u adolescentskom periodu kada sam sa balkona svoje zgrade posmatrao let urbanih ptica kao sto su golubovi, vrane, vrapci, što se pretvorilo u svojevrstan ritual i sa ove vremenske pozicije zaključujem da je predstavljalo ulaznu kartu u bogati svijet ptica. Obzirom da sam gajio afinitet prema fotografiji i dugo vremena tražio svoj pravac, odlučio sam da interesovanje prema pticama i fotografiji spojim u jednu divnu kombinaciju – “wildlife fotografiju” – odnosno fotografisanje divljih životinja u njihovom prirodnom staništu. Vodjen imperativom da zabilježim dinamičnost ptica i njihov let, usavršavao sam svoje fotografske vještine u tom smjeru.
HG: Rođeni ste Tuzlak, poznato je da je naš kanton izuzetno bogat zanimljivim vrstama ptica, kakva su vaša iskustva?
Almir Hukić: Da, naš kanton se odlikuje mnogim značajnim staništima od važnosti za ptice i mnogim prirodnim lokacijama, kako vodenim tako ravničarskim i šumskim na kojima se mogu naći zanimljive vrste ptica. Jezero Modrac, sa svojom velikom vodenom površinom predstavlja iznimno važno stanište za ptice močvarice i dom najveće gnjezdeće kolonije velikog vranca – kormorana u Bosni i Hercegovine, još jedan od simbola jezera Modrac je i migratorna grabljivica eja močvarica. Na Modracu sam zabilježio i najvećeg orla u Europi – orla bjelorepana sa fantastičnim rasponom krila od 3 metra. Kada se susretnete sa takvim prirodnim fenomenima ne možete ostati ravnodušni i tada shvatite koliko je nužno održati balans u prirodi, zaštititi prirodna staništa jer industrijskih i komunalnih zagađenja na TK-a imamo i previše. Početkom augusta 2021 g. iz štampe izlazi moja druga fotomonografija “Ptice Modraca” gdje sam fotodokumentovao blizu 60 vrsta ptica na Modracu u njihovim staništima od 106 oficijelno zabilježenih, apelovao na nužnost zaštite njihovih staništa u cilju održanja balansa biološke raznolikosti jezera i ukazao na institucionalnu odgovornost vlasti Tuzlanskog kantona u bestijalnom zagađenju takvog jednog prirodnog blaga kao što je jezero Modrac. Što se tiče drugih lokacija, planina Konjuh se može pohvaliti sa bogatim staništima šumske sove i sa čak 7 vrsta djetlića i redovnom pojavom surog orla kojeg sam imao sreću da ovjekovječim svojim aparatom. Sprečko polje koje se proteže od Kalesije do Doboja predstavlja neistraženi dragulj na kojem zasigurno egzistira veliki broj zanimljivih vrsta isto kao i planina Majevica. Skrećem pažnju da postoji još mnoštvo neistraženih lokacija na TK-a sa velikim potencijalom flote i faune.
HG: Gdje još u Bosni i Hercegovini rado odlazite fotografirati?
Almir Hukić: Bosna i Hercegovina je raj za wildlife fotografe obzirom da gdje god da odete u BiH na teren vjerujem da će te se vratiti sa odličnim materijalom. Naša zemlja leži na tzv. Jadranskom migratornom putu ptica selica iz Afrike prema sjevernoj i centralnoj Europi i obrnuto. Najznačajnija odmorišta ptica na ovom putu su Livanjsko polje, Hutovo blato, Mostarsko blato, Busko jezero i druga kraska polja. Do sada sam imao čast fotografisati prirodni svijet na Hutovom blatu, Ramskom jezeru, Igmanu, Trebeviću , Konjuhu, slivu rijeke Bosne i Save, terenima po sjevernoj Bosni i tek sam zagrebao po površini jer po Bosni i Hercegovini možete ići na terene i fotografisati vrste čitav život i opet nećete uspijeti sve zabilježiti.
HG: Sova ušara, veoma je mistična i autentična vrsta, zašto ste baš nju izabrali za vašu mezimicu?
Almir Hukić: Sove su me oduvijek fascinirale. Kada sam pocetkom 2013 g. saznao da u Bosanskom Šamcu egzistira najvece zimovalište sove male ušare odmah sam otišao da vidim tu divnu pticu jer u Tuzli i nije baš česta prilika da se vidi sova. U Šamcu me je dočekalo stotine zimujućih sova u gradskom parku u jednoj posebnoj i nezaboravnoj sceni. Sova mala ušara je razlog što sam se ozbiljnije počeo baviti fotografisanjem ptica jer njena ljepota i karakter predstavljaju ukras prirode. Gledaju Vas sa iste razine egzistencijalnje hijerahije i niti jednog momenta nemate utisak da ste kao čovjek superiorniji, čak štaviše, stiče se dojam inferirornosti u odnosu na njih. Sova mala ušara je izuzetno korisna ptica za ljude zbog svojih prehrambenih karakteristika ali i dalje je na udaru zbog primitivnog poimanja stvari da sove izazivaju smrt i nesreću.
HG: Prva promocija monografije u vašem rodnom gradu, što sve sadrži fotomonografija?
Almir Hukić: Promocija fotomonografije pod nazivom “Urbana dama – fenomen zimovališta sove male ušare u gradovima sjeverne BiH” prvi put se održava od početka pandemije jer smatram da su se stekli sigurnosni uslovi za takav jedan event. U fotomonografiji je prikazan fenomen zimskog okupljanja male ušare u gradovima sjeverne BiH kao što su Brčko, Modriča, Orašje, Bosanski Šamac, Srbac gdje se od kraja novembra do početka februara formiraju velika jata ove sove u samom centru pomenutih gradova što predstavlja fenomen i u naučnom svijetu vezan samo za malu ušaru. Zamislite da se u Tuzli tokom zimskih mjeseci u gradskom parku pojavi 250 sova koliko je bilo prije par godina u Šamcu. To bi bila scena za nezaborav. Privilegija takvog jednog fenomena krasi naše gradove i smatrao sam da je potrebno ispričati pozitivnu priču iz naše zemlje. Kao dodatak u knjizi predstavljena su i zimovališta male ušare u dvorištima sakralnih objekata kao: katolička crkva u Domaljevcu, Franjevački samostan u Tolisi, pravoslavnoj crkvi u Srbcu i staroj džamiji u Brki kod Brčkog. Knjiga je pored bosanskog uradjena i u engleskom izdanju u svrhu internacionalne promocije neobičnih prirodnih ljepota naše zemlje i bila je jedan od kandidata za nagradu za wildlife knjigu godine u organizaciji američkog “The Wildlife Society”.
HG: Što to sve ljubitelje fotografije očekuje na promociji i zašto bi trebali posjetiti izložbu?
Almir Hukić: Pozvao bih sve zainteresovane koji žele da čuju, vide i dožive nešto novo i drugačije a koje dolazi iz naše lijepe zemlje. Smatram da je ova tema pogodna za sve uzraste pogotovo za ljude radoznalog duha jer oplemenjuje duh i saznanja svojim sadržajem. Uz promociju bit će održana i izložba fotografija “Portreti sove male ušare” na velikom formatu i mislim da se jedan ovakav event prvi put održava u Tuzli jer wildlife fotografija kao pravac još nije zaživjela u našoj zemlji.
Promocija knjige i izložba održati će se u Domu književnosti u Tuzli (centra grada od Kapije prema Slobodi) 22.07. u četvrtak sa početkom u 19,30 h.
(Ivana Perić/Hrvatski Glasnik)
Povezani postovi:
Poziv na promociju Modela rada sa mladim osobama sa invaliditetom u sklopu projekta: „Jačanje kapaciteta za samostalan život osoba sa invaliditetom u BiH“
Poziv za učešće na radionici: Instagram za umjetnike i zanatlije
Obavijest o promociji Modela rada sa mladim osobama sa invaliditetom u sklopu projekta: „Jačanje kapaciteta za samostalan život osoba sa invaliditetom u BiH“
