Prošlo je više od godinu dana od smrti mirovnog aktiviste Gorana Bubala. Bez obzira što je Bubalo udario čvrste temelje mirovnom aktivizmu i oko sebe skupio stotine aktivista širom Bosne i Hercegovine, njegov odlazak uzdrmao je mirovnjake i borce za ljudska prava. Svijet borbe za ljudskost bez Gorana jednostavno nije isti.
Zamolili smo Goranove prijatelje i saradnike da sa nama podijele sjećanja na njega.
Prof. dr. Zilka Spahić Šiljak, građanska aktivistica i feministkinja, za Bubala kaže:
„O Goranu, velikom vjerniku u dobro
Malo je ljudi koji su svoj humanizam svjedočili na takav način kao što je to činio Goran Bubalo. On je bio prije svega veliki čovjek, pa onda i veliki mirotvorac, aktivista i borac za ljudska prava. Goran je bio jedan od najvećih vjernika koje sam srela, iako je formalno bio ateista. Svojim djelima, blagošću i pozitivnom energijom živio je u maniru istinskog vjernika, predanom dobru zarad dobra. Njemu je bilo stalo do dobrobiti drugih ljudi i on to nije iskazivao činovnički, kako to rade mnogi u nevladinom sektoru, ispunjavajući projektne kvote i zadatke. Goran je bio iznad toga. Za njega je izgradnja mira bila misija i poziv u koji je vjerovao i iza kojeg je dostojanstveno stajao, okupljajući brojne organizacije i pojedince oko ideje zajedničkog života uz poštivanje temeljnih etičkih vrijednosti i slobode.
Zadnjih godina sam se malo više družila s njim pokušavajući pokrenuti određene akcije, posebno one koje su se ticale rodne dimenzije izgradnje mira, pa sam imala priliku više razgovarati s njim. Nikada nije a priori odbijao neku ideju. Uvijek bi saslušao, a to je odlika velikih ljudi, da su u stanju slušati i čuti drugoga, a ne nametati svoj stav i viziju života. Uvijek bi tražio rješenje da pomogne, a nije tražio izgovore da odgovornost prebaci na nekog drugog. Ako nije bio u stanju odmah ponuditi adekvatan savjet i pomoć, rekao bi da će se javiti kasnije, i to bi i učinio. Svoja obećanja je ispunjavao, međutim, drugi ljudi nisu, pa su zlorabeći njegovo povjerenje dovodili ga u situaciju da obavlja njihove poslove i na taj način ga opterećivali više nego što je mogao nositi. I pored svega, nikada ga nisam čula da se na nekog žalio ili o nekome loše govorio. Samo bi odmahnuo rukom, nasmijao se i rekao: “Šta ćeš, koliko ljudi, toliko ćudi.”
Kada bih ga pitala gdje će on sa svim svojim dobrim djelima, samo bi se grohotom smijao i govorio: ‘Pa ne znam’, a ja bih mu onda tražila da obeća da će mi na Drugom svijetu posuditi nešto od tih dobrih djela. On bi onda dodao da kao ateista ne razmišlja o tome, a ja bih mu na to rekla: “Ti si dobar čovjek i iako ti ne vjeruješ u dženet/raj, vjerujem ja, i mislim da kada dođem tamo, da ćeš me tamo čekati.” Nastavio bi se smijati, govoreći da ako ja vjerujem, da će to onda možda i biti tako. To su bile naše male šale, ali sam uvjerena da će ljudi koji svojom dobrotom zaduže druge ljude biti na najljepšem mjestu u svijetu duša do kojeg se stiže preko modre rijeke. Veliko je bogatstvo poznavati ljude poput Gorana, jer su takvi ljudi pokazatelj da dobro nikada ne nestaje i da takvi ljudi svojom dobrotom uspijevaju dotaknuti srca drugih ljudi pokazujući nam da na ovom kratkom putovanju ništa drugo i nije bitno, osim dobra koje učinimo jedni drugima. Goran se kao istinski vjernik natjecao u dobru, upravo onako kako je Bog u Kur’anu pozvao ljude da to čine.
Bubala se sjetio i građanski aktivista i borac za ljudska prava iz Mostara, Milan Račić, koji kaže: „Gorana sam upoznao danom dodjele mi novinarske nagrade ‘Srđan Aleksić’, otud je i počelo naše prijateljstvo, druženje, zajedničke aktivnosti, razmišljanja o novim projektima, promjenama koje treba ovo naše bh. društvo. Jednostavno, umrežio me čovjek u svoju Mrežu ljudskosti. Planirali smo da organizujemo Dane Srđana Aleksića u Trebinju, no Goranova smrt sve je prekinula. Začuđujuće, ali tačno, danas u taj veliki projekat nemam s kim krenuti, jer Gorana nema da kaže: ‘Pa druže Milane, možemo mi to uraditi’. Nema tako velikih i dobrih ljudi kao što je bio Goran. Istinski posvećen čovjeku, mladom posebno. Sjećam se velike skupštinske sale u Parlamentu BiH i dodjele priznanja najboljim mladim stvaraocima. Uobičajeno, stigli političari, ambasadori desetak zemalja, ali Goran je mnogo posvećeniji mladim stvaraocima jer zna da su oni jedina budućnost u koju je vjerovao, a svi drugi prolazni i po službenoj dužnosti. On jeste bio stvarni predstavnik NVO sektora kakvog nismo imali, a bojim se još dugo nećemo ni imati. Znao je Goran da će do cilja uvijek i na vakat doći, ali nikad prečacima i bez dogovora. Gorana je zapalo da sve svoje životne snove mora na teži način ostvariti. I ostvarivao je kao malo ko drugi u BiH.“
Ugledni teolog, prof. dr. Drago Bojić sa sjetom se sjeća Gorana
“Goran Bubalo je vjerovao u smislenost onog što radi. Ozbiljno je pristupao svome poslu, nastojeći da se o svemu dobro informira. Bio je to čovjek koji u prvi plan nije gurao sebe, kako je to slučaj s mnogima u civilnom sektoru, nego ideje koje je zastupao i ljude s kojima je radio. Goran Bubalo je znao slušati ljude, bio je otvoren i strpljiv čovjek. U susretima s ljudima ostavljao je dojam pouzdanog čovjeka koji drži do svoje riječi i ispunjava svoja obećanja. Goran Bubalo je predstavljao bolji dio civilnog sektora u Bosni i Hercegovini.”
Dužnost NVO scene u Bosni i Hercegovini je očuvati sjećanje na Gorana Bubala i njegovu ljudskost. Ne postoji bolji primjer za mlade ljude od svjedočanstva istini Gorana Bubala.
Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.
Preuzeto sa: tacno.net
