Novi pristup kulturi sjećanja

Branko Ćulibrk, iz Centra za mlade KVART iz Prijedora govori o nedavno održanom Danu bijelih traka u ovom gradu, te pitanjima pomirenja i kulture sjećanja

Nedavno je obilježen Dan bijelih traka, ovaj događaj u Prijedoru na ozbiljan način se već niz godina bavi pitanjima kulture sjećanja i komemoriranja žrtava ratnih zločina, kako gledate na sve to i kakva su vam iskustva kada je u pitanju Dan bijelih traka?
– Unazad već osam godina obilježava se dan Bijelih traka u Prijedoru. Sve je počelo kao samostalani istup Emira Hodžića. Nakon toga, ta ideja je prepoznata od strane drugih, pa se oko svega toga okupila grupa ljudi sa željom da se uspostavi jedan novi pristup kulturi sjećanja, odnosno da se žrtva pokuša humanizovati i da se izađe iz nacionalnih matrica u njenom poimanju. Na taj način se pokušalo uz jedan drugačiji pristup doprinijeti povjerenju i pomirenju u našem društvu. Od samog starta ideja se mijenjala, primarno je bilo uopšte priznavanja zločina i žrtava u Prijedoru, kao jedne zasebne kategorije, ali i u nekom društvenom prisutnom na lokalnom nivou u Prijedoru, jer se u ovom gradu negiralo sve ono što se desilo devedesetih, i danas smo na žalost svjedoci toga. A onda se unazad nekoliko godina incicijativa podrške usmjerila ka Udruženju roditelja ubijene djece Prijedora, 102 ubijene djece. U ovom trenutku ja mogu reći da smo mi napravili ogroman iskorak i da se mogu vidjeti neki pomaci u cijelom tom procesu. Nakon dosta pregovora sa gradonačelnikom i drugima iz gradske skupštine, sada više nije pitanje da li će se memorijal ubijenoj djeci izgraditi, sada se već razgovara o izboru lokacije i potencijalnom konkursu za izbor idejnog rješenja spomenika.
Kako gledate na ukupnu atmosferu u Prijedoru vezano uz ono što navodite?
– Kada govorimo o društvenoj klimi u Prijedoru, iz perspektive Kvarta, može se reći da ne postoji još uvijek neki jasan odmak u odnosu na ono što se dešavalo tokom rata, te da još postoji otpor i negiranje zločina. Naravno, uz konstantno opravdanje kroz ono što se događalo u nekim drugim gradovima, i uz to na koji način se pristupilo rješavanjima pitanja zločina u drugim sredinama.
Da li je u tom smislu ipak došlo do nekih pomijeranja po pitanju komemoriranja žrtava i kulture sjećanja u Prijedoru?
– Do sada su se pitanjem pomirenja bavile organizacije žrtava, i nekako je bila dominantna ta politika, da ljudi čiji su najbliži stradali govore o tome. Sada se mijenja ta perspektiva, o zločinima govorimo i mi, kojih se kao građana tiče ono što se događalo našim sugrašanima druge nacionalnosti devedesetih. Različite su reakcije tu, ovisno o poziciji iz koje se govori. Iskustvo Kvarta jeste da smo mi zbog toga bili targetirani i od strane političkih predstavnika, i od strane građana, zbog toga što govorimo o zločinima koji su počinjeni u ime naroda iz kojeg mi dolazimo.
Mislite li da nema pomirenja bez jednakog učešća obje strane, bez gledanja u oči i otvorenog razgovora o onome što nam se dešavalo?
– Neminovno je da postoji jedna istina, jedna priča koja treba da odgovara stvarnim dešavanjima. A u momentu kada mi imamo najmanje tri različite priče o jednom događaju, jako je teško usaglasiti neko stvarno pomirenje. Otpor konstantno jeste prisutan zbog tih različitih informacija, koje svaka strana forsira isključivo, i onda nikada niste u mogućnosti da jasno utvrdite šta jeste od toga istina.
Kako je Kvart radio na razbijanju tog zida šutnje o zločinima koji su se događali, imamo li na umu koliko je ono što se događalo u Prijedoru bilo negirano?
– Mi smo kroz različite aktivnosti dolazili do mladih i pokušavali kroz razgovore i radionice sa njima otvarati i neke druge perspektive. Tu govorim prije svega o školama, uličnim akcijama, komemoracijama, kojima smo nudili sadržaj vezan za našu prošlost, i uvijek davali mogućnost kritičkog propitivanja svega toga. Ono što moram reći, najsnažnija aktivnost koju mi organizujemo jeste kamp Kozarac, višednevni kamp, gdje imamo učesnike iz regiona, i oni tu pored teorijskih predavanja i razgovora, dobiju mogućnost da se polako suočavaju sa onim što se događalo u našoj bližoj prošlosti. Tu se otvara mogućnost sagledavanja onoga što su posljedice rata koje mi i danas živimo. U okviru kampa su i aktivnosti obilaska bivših logora u Prijedoru, obilaženje spomen obilježja koja komemoriraju stradanja, i tu se kroz različite edukativne sadržaje radi na svim osjetljivim pitanjima. Kroz evaluaciju tih aktivnosti dobijamo jako važne podatke o korisnosti jednog takvog programa, i sve to zahtijeva ulaganje zaista mnogo ličnih kapaciteta. Tu su i susreti sa ljudima koji su preživjeli logore. Ono što mi suštinski radimo, jeste rehumanizacija žrtava, vraćanje drugom prava na sjećanje.
Da li kroz iskustvo vašeg rada vidite mogućnost za stvarno pomirenje i demistifikovanje zabetoniranih narativa, te da li postoji empatija prema stradanju drugih?
– Mi smo društvo koje je jako otuđeno od emocija, tako da je i sama empatija nekako gotovo izostavljena. Među mladima generalno postoji interes da se razumiju ta pitanja iz prošlosti, ali se dolazi do zida kada se otvore neka pitanja i uvide različiti pogledi na to. Tu je jako važno ponuditi edukativni sadržaj, i da se on nudi na način da se promišlja. Da se ne nude gotove činjenice, nego da se sve kritički promatra, kako ne bismo zapadali u iskuljučivosti dominantnih narativa. Mi nemamo kapacitete kakve imaju nacionalne strukture, ali nas drži i motiviše da radimo malim strpljivim koracima, sa nadom da će oni inicirati neka ozbiljnija propitivanja i suočavanja sa onim što nam se događalo u prošlosti.
This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this article lies entirely with the author(s).
(Đorđe Krajišnik/mreža-mira)