Kada su Ismaila, migranta iz Sirije upitali zašto je ostavio svoju rodnu grudu tako mlad, zašto je sa svojih 22. godine nije ostao braniti, Ismail je nekako kao da ga boli progovoriti izrekao:
– Više nije ostao ni kamen za kojeg bi rekao da je moj i da ga osjećam svojim. Bio je samo jedan, a njega nosim sa sobom u svome ruksaku
Na bosansko- hrvatskoj granici, kada su Ismaila smjestili u jedan od šatora za migrante, poslije večere i kupanja, koliko je mogao u tim uslovima, izvadio je kamen kojeg nosi još iz Sirije iz svoga ruksaka, legao na krevet na rasklapanje, a kamen stavio ispod glave i tako usnio.
Ujutro, kada se probudio, skoro pa odmoran, drugi migranti su ga upitali kako uopšte može da spava sa kamenom ispod glave, a Ismail im je odgovorio:
– Jedino tako osjećam da sam vrijedan sna dok mi tvrdoća svega što sam ostavio i izdao pritišće savjest. Sve se nekako nadam, da će me noćne more koje imam svake noći toliko prepasti u snu, da ću se tako trznuti, udariti glavom o kamen i vječno usnuti. Zato spavam sa kamenom ispod glave, jer izdaja koju nosim na i u sebi, mora na neki način da me ubije, a sve se nadam da će to biti u snu.
Piše: Mario Vranješ
