Piše: Edib KADIĆ / Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
Amar Alikadić inžinjer je robotike i mehanike, najbolji strani student u istoriji Univerziteta u turskom Kayseriju. Ovo je njegova priča.
Dvije stipendije, jedan odabir: Rođen sam u Olovu 1996. godine. Osnovnu školu završavam u Solunu kod Olova kao učenik generacije, a zatim gimnaziju u Olovu, također kao učenik generacije. Tokom osnovne i srednje škole želja mi je bila da studiram Elektrotehnički fakultet (ETF) u Sarajevu. Pri završetku gimnazije otišao sam na prijemni ispit na ETF-u u Sarajevu i bio sam primljen na smjer računarstva i informatike. Međutim, tokom četvrtog razreda prijavio sam se za stipendije Vlade Republike Turske i Vlade Češke Republike. Dobio sam obje stipendije tako da mi je bila pružena mogućnost da li želim ostati u Bosni i studirati, ili želim otići u Tursku ili Češku. Nekako sam se u tom periodu i prelomio da studiram vani, a na to sam se odlučio jer sam dobio stipendije. To su potpune stipendije koje su pokrivale moje troškove, od avionske karte, smještaja, osiguranja, pa sve do mjesečnog džeparca. Ove dvije zemlje sam morao staviti na vagu, te sam se zbog bliskosti kulture i jezika odlučio za Tursku. 10. septembra 2015. godine poletio sam za Kayseri.
ETF za ne daj Bože: Nisam htio da gubim godinu ako ne bih dobio nijednu od ove dvije stipendije, tako da sam zbog toga izašao na prijemni na ETF u Sarajevu. Prijemni je bio početkom jula, a da li sam dobio stipendije u Turskoj ili Češkoj, saznao sam tek u augustu, pa sam ETF imao u toj nekakvoj pričuvi. Kada sam stigao u Tursku u Kayseri, odmah, početkom oktobra, počeo sam s intenzivnim kursom turskog jezika, koji je trajao devet mjeseci. Pošto je studij na turskom jeziku, a i pošto kao stranac dolazim na Univerzitet Erciyes, morao sam kao stranac priložiti certifikat o poznavanju turskog jezika na nivou C1. Da bih to ostvario, morao sam proći kroz ovaj intenzivni kurs od devet mjeseci, na kojem sam turski jako dobro savladao, tako da s te strane na studiju nisam imao poteškoća.
Studij u Kayseriju: Studij je trajao četiri godine. Imao sam sreću da je te godine u Kayseri došlo sedam studenata iz Bosne i Sandžaka, a prije nas su tu bila četiri studenta, tako da nismo bili prvi Bošnjaci koji su tu došli studirati i imali smo nekoga da nas tu dočeka. Prva stvar koja me šokirala kada sam počeo prvu godinu studija jeste nemogućnost komuniciranja s turskim kolegama na studiju. Turski jezik koji su nam na kursu predavali bio je čisti književni. To je varijanta istanbulskog turskog jezika, a turski u Kayseriju, kao i u nekim drugim dijelovima Turske, umnogome se razlikuje od ove varijante. Tako da mi je trebalo dva mjeseca da se naviknem na taj turski kako bih uopšte mogao uspostaviti komunikaciju. Zapravo sam turski naučio tek kada sam krenuo na fakultet. Hvala Bogu, imao sam izuzetno fine kolege, bili su strpljivi i uvijek spremni pomoći i objasniti sve što je trebalo. Tim se osobama ne mogu dovoljno zahvaliti zbog pomoći i svega ostalog što su za mene učinili.
Mehatronika i robotika: Sama mehatronika kao smjer je multidisciplinarna. U sebi sadrži i elektrotehniku, i mašinstvo, i programiranje, i automatiku, i robotiku. Prve dvije godine smo imali opšte predmete, a od treće godine imamo mogućnost da biramo predmete i da se usmjeravamo tamo gdje želimo. Meni je uvijek bio privlačan dio oko softvera, programiranja, tako da sam se trudio što više takvih predmeta uzeti. Robotika je dio mehatronike koji se bavi robotima, a zadatak joj je da dizajnira, osmišlja i napravi robote koji će služiti u rješavanju problema u industriji, ili generalno u ljudskoj zajednici, ili da unaprijedi postojeća rješenja. Jedna od prednosti ovog smjera jeste što nam pruža prednosti iz svih navedenih grana, pa ako bih se u budućnosti odlučio da se više ne želim baviti ovim softverskim dijelom, bez ikakvog problema bih mogao preći na dio, recimo, mehaničkog dizajna pošto imam sve osnove potrebne za to, a radili smo u programima koji služe za mehanički dizajn.
Razmjena studenata: Nakon završene prve godine u Turskoj, prvi sam semestar druge godine otišao na razmjenu studenata u Njemačku. U okviru “Erasmus+” programa razmjene studenata proveo sam jedan semestar u Njemačkoj. Svaki fakultet na Univerzitetu Erciyes ima potpisan određeni broj sporazuma s drugim univerzitetima u Evropi, a svaki od tih sporazuma garantira da određeni broj studenata u jednoj akademskoj godini može posjetiti taj neki univerzitet i dobiti stipendiju. U drugom semestru prve godine izišao je konkurs na koji sam se odmah prijavio, te sam tu stavio Njemačku na prvo mjesto. Pored certifikata o poznavanju engleskog jezika, morao sam predati i certifikat o poznavanju njemačkog jezika, pošto su i predavanja i ispiti trebali biti na njemačkom. Certifikat za njemački sam polagao u Kayseriju, a znanje njemačkog jezika stekao sam već kao dijete. Odmah nakon rata satelitski programi su bili veoma popularni, a kao i svako dijete, volio sam gledati crtane filmove. Najpopularniji su bili njemački kanali na kojima sam svakodnevno gledao crtiće i tako sam, mogu reći usput, naučio i njemački jezik.
Zemlja koja premašuje sva očekivanja: Uvijek sam želio vidjeti šta je to ustvari Njemačka i kakvo je to mjesto te kakvi smo mi kao studenti u odnosu na njih kao studente. Kod nas kada kažeš Njemačka, to je postao pojam nečeg skoro pa idealnog, nečega čemu se teži, pa sam zbog toga želio to i vidjeti i uvjeriti se koliko je to istina. S druge strane, njemački mi je jezik uvijek bio draži od engleskog, pa me i to dodatno privuklo. Kada god trebam nešto novo upoznati, pokušavam svoja očekivanja ne držati tako visoko, da se ne bih razočarao. Kada sam otišao, vidio sam da je Njemačka daleko premašila sva moja očekivanja, što zbog same Njemačke kao države, mjesta za život, studiranje i rad, a i zbog onoga kako sam se tu osjećao i kako sam se pokazao kao student. To je bilo jako lijepo iskustvo. Univerzitet se nalazio u Krefeldu, u blizini Düsseldorfa. Univerzitet koji sam pohađao je u biti inžinjerski i cilj mu je da osposobi i obuči kadrove koji će raditi u industriji, a koji neće biti akademici i profesori. U Njemačkoj sam ostao nepunih pet mjeseci, jedan semestar, nakon čega sam se vratio u Kayseri, gdje završavam četvrti, peti i šesti semestar.
Češka i AI: U ljeto, nakon kraja treće godine studija, radio sam stručnu praksu u Kayseriju u polju industrijske automatizacije i robotizacije. Tu sam ostao nepuna tri mjeseca, a zatim u sedmom semestru idem u Češku u grad Zlin. Dobra stvar u mom odlasku u Češku jeste što sam imao priliku birati predmete iz domena softverskog inžinjeringa, baš ono gdje se vidim da se usavršavam i da to radim. Svi predmeti koje sam polagao u Njemačkoj i Češkoj bili su priznati u Turskoj na mom matičnom fakultetu, pošto prije odlaska na razmjenu studenata svaki student koji želi da učestvuje na razmjeni predmeta mora sjesti s predstavnikom svog fakulteta i odabrati predmete koje će pohađati na univerzitetu tamo gdje ide. Nakon što se završe svi predmeti na univerzitetu gdje sam na razmjeni, na zvaničnom papiru tog univerziteta stoje moje ocjene i predmeti. U Češkoj sam imao izuzetno dobre profesore, prije svega u polju umjetne inteligencije. Imao sam priliku da kod takvih profesora uzmem predmete iz domena AI, te da dobijem uvid u to šta se ustvari sve može razumjeti pod pojmom AI. Ako bih se odlučio da se želim usavršavati u tom polju, u Češkoj sam vidio kakvim bih se sve stvarima u životu mogao baviti. Ono što mi se svidjelo u Češkoj jeste pristup i odnos profesora prema studentu. Nema te distance između profesora i studenata. Osjećao sam da nas tretiraju na istom nivou kao sebe same. Nije bilo tog nekog elitizma tipa “ja sam profesor, a vi ste studenti”, ne. I to me zaista iznenadilo. Na prvom času su nam odmah dali svoje privatne brojeve telefona. Baš sam i tu ponio lijepa iskustva.
Za predmet više: Kada sam završio u Češkoj taj sedmi semestar, vratio sam se kući u Olovo. Već od trećeg semestra, pa sve do sedmog, pored svojih redovnih predmeta, počeo sam uzimati i predmete s viših godina, pošto mi je već u tom periodu nagoviješteno da bih mogao otići u Englesku da radim praksu. Tada je krenula ta priča pa sam se postepeno počeo pripremati za to, kako bih ranije završio ako bi bilo nešto od svega toga, tako da bih za vrijeme osmog, posljednjeg semestra već bio na praksi. Nekoliko semestara sam uzimao po dva ili tri predmeta više tako da sam i prije odlaska u Češku završio sve predmete, osim one koje sam planirao polagati u Češkoj. Dok sam bio u Češkoj, dobio sam potvrdu da mi je osigurano mjesto u Engleskoj u Coventryju da tu mogu raditi stručnu praksu.
Praksa u Coventryju: U Engleskoj sam planirao ostati tri mjeseca, od kraja februara do početka juna, ali s obzirom na situaciju s virusom korona, produžio sam svoj boravak još dvije sedmice. Praksa koju sam radio je iz domena softverskog inžinjeringa. Osoba koja mi je pomogla da odem na praksu u Englesku je moj komšija Dino Pašić iz Olova, koji je prije otprilike pet godina otišao da radi u tu firmu kao developer softvera. U međuvremenu je napredovao u firmi i došao je na poziciju direktora za razvoj softverskih projekata, pa je samim tim imao mogućnost da se zauzme za mene. Sama praksa mi je služila da se bolje upoznam s praktičnim radom i da vidim kako je to zapravo raditi u firmi na razvoju produkata, a vlasnici i direktori te firme su to tretirali kao neki kratki probni period, pa su mi na kraju isteka prakse ponudili da tu i ostanem kao “full time” radnik. Ponudu sam stavio na čekanje zbog želje da nastavim studij i da upišem magistarski. Dino mi je ponudio da stanujem u njihovoj kući s njihovom porodicom kako ne bih morao rentati stan. U djetinjstvu smo Dino i ja dosta vremena zajedno provodili. Pošto je on pohađao Srednju elektrotehničku školu u Sarajevu, uvijek bi donosio računare, elektronske karte, matične ploče, pa sam ja uz njega sve to gledao, sastavljao, zajedno smo igrica igrali. A eto, sudbina je tako htjela da u životu i kolege budemo.
Zlatan dečko: Ovih dana trebam da idem u Kayseri kako bih uzeo diplomu i završio određene obaveze koje su mi ostale. Studij sam završio kao najbolji student u generaciji i dobitnik “Zlatne značke” Univerziteta Erciyes. Zbog novonastale situacije, ceremonija dodjele diploma i priznanja je u potpunosti otkazana, a svi, mama, babo, amidža, brat i ja, planirali smo otići u Tursku na ovu ceremoniju. U istoriji svog smjera prvi sam stranac koji je dobio “Zlatnu značku” i prvi stranac koji je godinu završio kao najbolji student.
Jedan između stotinu studenata: Uvijek mi je želja bila da završim doktorat. Čini mi se da, ako bih sada počeo raditi, kasnije bi mi bilo teže nastaviti s magistarskim, a pogotovo s doktorskim studijem. Zato sam aplicirao i dobio stipendiju Evropske unije, što mi je izuzetno drago i zbog toga sam veoma sretan. Kada sam aplicirao za ovu stipendiju, mogao sam birati da li prvu godinu želim provesti u Francuskoj, Italiji ili Poljskoj. Druga godina magistarskog studija svakako je planirana da bude u Japanu. Početkom septembra počinjem magistarski studij u Nantu u Francuskoj. Razlog zbog kojeg sam odabrao Nant je što mi se sam koncept studija izuzetno svidio, kao i zbog mogućnosti da tokom ljeta odradim praksu u firmama kao što je “Airbus”. Također sam želio da univerzitet koji pohađam bude što bolje rangiran. S druge strane, svi smo svjesni da je Japan zemlja robota i da su Japanci u poljima robotike i umjetne inteligencije na samom vrhu. Također, Japan je daleka i egzotična zemlja, tako da ću gledati da obiđem Istočnu Aziju, ako bude vremena. Dobra stvar ove stipendije je što je školarina u potpunosti pokrivena, troškovi prijevoza su također pokriveni, kao i troškovi osiguranja i svih ostalih potreba za fakultet. Pored toga, na mjesečnom nivou ću, ako Bog da, imati hiljadu eura džeparca. Za ovu stipendiju se bilo prijavilo preko 600 studenata, a samo nas osam je dobilo.
“Taekwondo” i crni pojas: Pored natprosječno visokog prosjeka ocjena, brojne dokumentacije koju je trebalo priložiti, zajedno s pismom motivacije, potvrdom o poznavanju stranih jezika, kao i preporukama dvojice profesora s univerziteta na kojima sam studirao, možda su na ovom konkursu za dobijanje stipendije odlučujuću ulogu odigrale tzv. vannastavne aktivnosti, sport, hobiji. U četvrtom razredu osnovne škole počinjem trenirati taekwondo. U osmom razredu na državnom prvenstvu Bosne i Hercegovine u kategoriji kadeta osvojio sam prvo mjesto i titulu prvaka države. Nemalo zatim dobio sam poziv iz Taekwondo reprezentacije BiH da počnem dolaziti na njihove treninge kako bih se takmičio u Evropi. Iste godine prelazim u kategoriju juniora i počinjem se takmičiti u toj kategoriji. U prvom razredu srednje škole izašao sam na državno takmičenje, gdje sam također osvojio zlatnu medalju i ponovo postao prvak države. Tada sam dobio i nagradu za najboljeg juniora u državi. Na kraju drugog razreda otišao sam u Donji Vakuf na seminar za polaganje crnog pojasa. Tu sam pred svjetskom komisijom izašao na ovaj ispit i uspješno ga položio. Bavljenjem taekwondoom doveo sam se u dobru fizičku spremnost. Pored toga, bavljenje ovim sportom razvilo me u psihičkom i psihološkom smislu. Taekwondo je borilačka vještina u kojoj se koriste udarci i rukama i nogama. Kroz osam godina bavljenja ovim sportom došao sam do toga da moji udarci nisu više bili nimalo bezazleni. A do svega toga se dolazi dugotrajnim i mukotrpnim radom i zalaganjem. Tu negdje usput razvijete i strpljenje, sabur kao i upornost. Jedna od najbitnijih stvari koje sam naučio baveći se ovim sportom je konstantna upornost i da se trudim da budem što bolji a da niko drugi na mene ne može utjecati da me obeshrabri.
Povratak u Bosnu: A život je takav. Ne mogu od ljudi s kojima ću se susretati uvijek očekivati fer i korektan odnos. Ja sam Bosanac, Bošnjak, musliman, stranac, ne mogu očekivati da će njihov odnos prema meni uvijek biti korektan. Sada u svijet idem s pretpostavkom da će me u početku tretirati kao nekog nižeg od sebe, ali sam dovoljno spreman, uporan i dovoljno znam i vjerujem da mogu biti ili kao svi oni koji na mene tako gledaju, ili viši od njih. I uvijek mi je to cilj i uvijek mi je na pameti da ono što ću postati, uz Božiju volju naravno, zavisi isključivo od mene. Ako Bog da, sljedeće dvije godine provest ću studirajući i pišući magistarski rad. Nakon toga ništa nije sigurno, dvije godine je izuzetno dug period. Krajnji cilj, što se tiče nauke, jeste da završim doktorske studije. U budućnosti, ne znam za koliko, želja mi je da se vratim u Bosnu prije svega zbog sebe, jer osjećam patriotsku i moralnu dužnost da se tu vratim i dam svoj neki doprinos. Kad će to biti, ne znam, ali cilj mi je da se u Bosnu vratim kao stručnjak kako bi se situacija u našoj zemlji promijenila nabolje.
(stav.ba)
