Stigla je opet pod moj prozor, opet smo se gledali, opet smo pričali, ali tišina je ubrzo nastupila, sve je bilo nazor i isto tako završilo. Treba mi njena blizina ali pravimo se kao da to nije u redu.
Hoćete li se opet vidjeti, pitao sam ga.
Ma hoćemo sigurno, šta ću drugo raditi, možemo se dopisivati ali osjećam se kao onaj dječak u filmu što živi u balonu jer mu je imuni sistem katastrofalan. Znaš, postoji logika koju moramo slijediti, postoji moral i etika, postoji i ono što želimo jer se osjećamo živima, znam da je logično napraviti žicaru na svakoj planini ali radije ću se umoriti penjajući na istu, to nas čini drugačijima i ne želim da se život zaustavlja zbog naše sigurnosti, to nije nikad niti će ikada funkcionisati jer pojavit će se opet nešto, kao i uvijek sakrivamo se od problema kad ga ne znamo riješiti. Poštujem pravila jer je ovo globalni problem, neću izigravati revolt, još ne.
A čekaj… pa oboje ste mladi, zašto ti ne možeš a ona može biti vani.
Pa vidiš to je naše ludilo, rođeni smo u istoj godini ali i dalje sam maloljetan jer je moj rođendan tek u decembru a njen je bio, to je naša logika, masa a ne pojedinci, previše je to za nas komplikovano.
Gledao sam ga sa istog mjesta gdje je i ona stajala par sati ranije. I bio je u pravu, možda malo naivno razmišljanje ali sve u svemu sam prepoznao njegovu poentu, poenta da se logika mora detaljno prilagoditi situaciji i potrebama.
Osjećam da se društvo u kriznim momentima ponaša kao u feudalnom sistemu gdje imamo niži stalež kojima je konstantno loše ali žive…. i viši stalež koji ne osjeća krizu nego je i iskorištava kako zna i umije, sve na račun kmetova.
Ne mogu ignorisati dešavanja, gledam televiziju, gledam kako tvornica namještaja, obrt sa kolačima i firma za proizvodnju sokova prodaju svoju dušu sistemu kako bi “na foru” sebi obezbijedili budućnost i novčanu korist na račun onih kojima su i oni nekada pripadali.
Ali sve je to uredu, niko ne paničari kad se takve stvari dese, jer to izgleda kao dio plana i sve je u pozadini, isto kao što gledamo ljude kako prave fešte na obroncima Sarajeva jer im se može, isti ljudi nas drže pod kontrolom ali svoj život regulišu na osnovu onoga što oni misle da je u redu. Kad bi danas sjeo nasred ulice i protestovao protiv takvih dešavanja, kompletan grad bi me napao jer direktno remetim njihov…nazvat ću ga život, svi bi izgubili razum, svi bi se udružili da me napadnu, jedino tako znaju surađivati. Kako uopšte definisati granicu između zaštite ljudi i represije u vidu zabrane slobode kretanja. Shvatam problem, nisam sebičan i mislim na druge…ali do kada je to sve razumno ako u jednom momentu shvatim da štetim direktno sebi, kakve koristi imamo ako se svi nalaze u stanju hibernacije gdje vrijeme ide dalje ali se mi zaustavljamo u mjesto…
Jeste li se opet vidjeli? Pitao sam ga opet sutradan.
Jesmo, izašao sam sinoć kad je otac zaspao, nakon 2 mjeseca prvi put da je uzmem za ruku, srećom bili smo u haustoru jer i ona živi u istoj zgradi. Vidio sam da si nas jutros slikao, možeš li negdje objaviti sliku?
Napisat ću i vašu priču.
Autor: Adi Smajić
Tekst je napisan u svrhu nagradne igre koju pokreće Citizens Against Terrorism na temu: “Nova realnost izazvana COVID-19?”. Čestitamo na pobjedi!
