Ana Kotur-Erkić: osobe s invaliditetom, osim u malobrojnim organizacijama jasnog usmjerenja, nemaju glas koji se čuje i koji mijenja perspektivu

Kampanju “DA SE ONE ČUJU” koju su portal zamisli.ba i Centar za mlade Kvart Prijedor kreirali u susret Međunarodnom danu žena počinjemo intervjuom s Anom Kotur-Erkić- Ana je pravnica, aktivistkinja za ljudska prava, studentica više studijskih programa, dobitnica Novinarske nagrade Srđan Aleksić, sedam različitih nagrada UN agencija u BiH za različite aspekte društvenog angažmana i plakete za mlade Grada Banja Luke.

Danas se također obilježava Dan nulte tolerancije diskriminacije a ove godine je on posvećen sagledavanju izazova sa kojima se susreću žene i devojčice, kako bi se ukazalo na diskriminatorne prakse i razmotrili načini na koje svaki pojedinac i pojedinka mogu da utiču na unapređenje rodne ravnopravnosti i osnaživanje žena i devojčica.

U protekloj deceniji postignut je napredak u pogledu rodne ravnopravnosti i prevencije i borbe protiv diskriminacije, međutim, diskriminacija žena i devojčica je i dalje u velikoj mjeri prisutna širom svijeta. U mnogim državama su na snazi zakonska rešenja koja ograničavaju prava žena ili su u suprotnosti sa principima ljudskih prava, dok je situacija znatno nepovoljnija kada je riječ o pravima LGBTI zajednice i položaju višestruko marginalizovanih grupa, poput Romkinja, migrantkinja, žena sa invaliditetom i starijih žena. Fokus ove kampanje upravo će i biti na ženama iz ovih zajednica.

Koji su trenutno najveći izazovi s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom u BiH? 

Za početak, prvo bih spomenula fenomen invaliditeta koji je u Bosni i Hercegovini još uvijek shvaćen kao – bolest i nesposobnost, a ne kao jedan društveni fenomen koji ima korijen u svojstvu osobe, ali je i pitanje međudjelovanja sa neprilagođenom okolinom. Dakle, invaliditet kao jedna društvena pojava, koju civilizirana društva razumijevaju kao pitanje svoje transformacije i mogućnosti prilagodbe, u Bosni i Hercegovini, u srži svog postojanja, nije shvaćen na adekvatan način, a iz toga izviru svi ostali izazovi.

Ako osobama s invaliditetom ne dajemo pravo na bivanje drugačijim, bez očekivanja da sav teret uklapanja nose sami/e, onda je sasvim logičan, iako ne dobar slijed, da i dalje ne dajemo jednaku šansu za obrazovanje , na svim razinama, potom, jednaku šansu za zapošljavanje, samostalan život gotovo da ne postoji, i konačnici, osobe s invaliditetom, osim u malobrojnim organizacijama jasnog usmjerenja, nemaju glas koji se čuje i koji mijenja perspektivu.

Kakav je odnos sistema i institucija prema osobama s invaliditetom?

Odnos sistema i institucija podrazumijava status građanina, koji često ni mnogi drugi nemaju u ovoj državi, pa ni osobe s invaliditetom iz najmanje dva razloga: osobe s invaliditetom nisu educirane da zahtijevaju ostvarenje svojih prava na odgovarajući, formalan način, što znači – ako nemate alat kojim tražite od sistema da radi svoj posao, nema ni načina da sistem počne da radi svoj posao, osim svijesti onih koji sistem čine – a zbog stanja u pogledu invaliditeta onakvog kakvom svjedočimo, te svijesti u sistemu nema – što, na koncu znači: sistem, mehanizmi kojima se koristi, institucije u svojoj ukupnosti ne vide i ne žele da vide osobe s invaliditetom.

To praktično znači da je 8% (po popisu) -15% (po proceni WHO) građana, ukoliko ne razviju mehanizme adaptacije okolini, za kompletan aparat vlasti i ustrojstvo institucija, nije vidljivo. Ovdje, naravno, treba izostaviti mehanizme socijalne zaštite, ali s jednom značajnom razlikom: koristiti mehanizam socijalne sigurnosti, posebno mali i nedovoljan kakav u Bosni i Hercegovini ne znači biti vidljiv za sistem, to znači biti potrošač sistema i dio ukupne mase uglavnom novčanih potraživanja, koja je najbolnija tačka u različitim pokušajima transformacije ove zajednice.

Da li se u dovoljnoj mjeri vodi briga o ispunjavanju zakonsklih obaveza i obaveza preuzetih ratfikacijom međunarodnih konvencija kada je riječ o ostvarivanju prava osoba s invaliditetom?

Ako govorimo o međunarodnim aktima, vrlo je važno napomenuti da obje kategorije akta koje smo usvajali – i kao prethodna država, pa naslijedili u ovoj, ili kao ova današnja država imaju istu sudbinu – dio su paketa zahtjeva međunarodne zajednice prema nama, koji mi ispoštujemo nominalno, ali suštinski tek minimalno usvojimo i ključno – ne provodimo kroz svoj pravni sistem.
U praksi je vrlo veliki otpor svih dijelova pravnog sistema u prihvatanju onoga što je dio međunarodnih akata – jer je nesaglasnost domaćeg pravnog sistema i međunarodno peruzetih obaveza velika. No – to ne amnestira ni one koji pravu ad hoc pristupaju, ni one koji ga formalistički, tipično činovnički provode, a najmanje – one koji su dužni da svoj profesionalni kapacitet ulože u promjenu domaćeg sistema, kako bi on bio jedna uređena, sinhronizovana cjelina, logična i usklađena u svim svojim komponentama.

Konačno, osobe s invaliditetom postoje pravno tek toliko koliko se uspije ublažiti uticaj naših invaliditeta na svakodevnicu, koliko se uspijemo približiti prosjeku i koliko – slomimo sopstvena leđa noseći sve terete života s invaliditetom sami.

Kakav je odnos institucija vlasti pri zapošljavanju osoba s invaliditetom?

Zapošljavanje je moja bolna tačka osam godina, jer sam u dva navrata dokazivala diskriminaciju u procesu traženja posla – 2015. godine je upućena preporuka Vladi Republike Srpske zbog, u najblažem, izigravanja programa podrške zapošljavanju osoba s invaliditetom, te neadekvatne kontrole utroška sredstava, a 2021. Vladi Brčko distrikta zbog diskriminacije pri procesu selekcije kandidata za zapošljavanje u javnoj upravi – testiranje provode na nepristupačnoj lokaciji, u nepristupačnim formatima, a vuku sredstva iz projekata koje financira EU s ciljem prilagodbe pristupa informacijama i
ovo je jedan začarani krug.

Važno je napomenuti da je Brčko jedina teritorija koja nema domaću regulativu o zapošljavanju osoba s invaliditetom, naročito osoba s civilnim uzrokom invalidteta, što otvara bar dva polja diskriminacije, te da su zakoni postojali u entitetima čak i prije ratifikacije UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Naravno, zapošljavanje je moguće i bez zakona, ukoliko se pravo ispravno tumači, ali politika u Brčkom to blokira i nemoguće je doći do jednog od osnovnih ljudskih prava.

Ovo su nalazi, ukratko, i specijalnog dokumenta koji se bavio efikasnošću zakonskih rješenja u oblasti rada osoba s invaliditetom Institucije Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Moram reći da je ovaj dokument vrlo površan, ne ulazi u aspekte prilagođavanja, ne daje smjernice i podršku zajednici u smjeru rješavanja realnih situacija i konačno, gubi na značaju kad o efiksanosti nekog rješenja piše institucija koja nikad isti mehanizam nije koristila. Poređenja radi, Hrvatska ima Pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom, čije preporuke i rad u mnogobrojnim situacijama prvo imaju preventivni efekat, a potom, poluče i mnogo kvalitetnije rezultate prema institucijama.

U konačnici, na kraju dana je važno samo jedno: izgubili smo bitku kao društvo ako moram pisati prigovor jer ne mogu da se popnem stepenicama, pogotovo usred komplikacije zdravstvenog stanja. Izbjegavam ovakve rečenice, ali – da su u pitanju djeca, srodnici, intimni prijatelji, kumovi i rođaci lokalnih moćnika, oni ne bi morali prolaziti proces zapošljavanja, a kamoli neprilagođenog testiranja. Ovo jesu moje cipele, ali i cipele 294000 ljudi u ovoj zemlji i skoro je nerealno da baš ni u jednom aspektu ne mogu da ih obuju.

Koliko je značajna podrška zajenice kada osobe s invaliditetom ulaze u proces obrazovanja i/ili pronalaska posla? Imaš li informacija je ili saznanja o napretku u toj oblasti posljednjih godina?

Ako govorimo o obrazovanju, sramežljivi pomaci su vidljivi u smislu bar formalnog mehanizma stipendiranja, mjestimične podrške u prevazilaženju troškova obrazovanja koji su uzrokovani invaliditetom. Ipak i dalje su dva ključna segmenta prazna: mobilnosti tako da podrška postoji prema osobi s invaliditetom, ne njenoj teritorijalnoj pripadnosti dijelu države ne postoji, jednako kao što etnonacionalni sporazumi sa državama regije, na kraju ne proizvode stvarni efekat po studente iz ugla domaće potpisnice.

Obrazovna struktura osoba s invaliditetom, iako u mnogome drugačija nego prije deset ili dvadeset godina, i dalje nije dobra jer osobe s invaliditetom očito uče da dobiju diplomu, a ne da znanje koriste nakon završetka obrazovanja.

U zapošljavanju i dalje nema pomaka, nijedna preporuka UN komiteta za prava osoba s invaliditetom nije ispoštovana, ni 2017. kad su stigle, ni kasnije. Zapošljavanje je svedeno na specijalizirane modele i zloupotrebu poticaja, a u institucijama možemo bukvalno prebrojati osobe s invaliditetom koje rade. Faktički, sve što ne zahtijeva angažman resursa, ukupno, ni na uspostavljanju modela zapošljavanja, ni na održavanju, uspijeva, ako se to može nazvati rezultatom. Sve ono što zatijeva transformaciju sistema od koje se nisu ili se neće okoristit postojeće politike, osuđeno je na propast.

Koji je ispravan način reagovanja na slučajeve diskriminacije prema osobama s invaliditetom?

Prvi izazov je svakako odluka da se na diskriminaciju ne šuti i da se prijavi. To je ono što je pitanje građanske hrabrosti. Konkretna instucija koja se isključivo bavi ovim pitanjem je Institucija Ombudsmana za ljudska prava, s kojom su dva izazova: prvi je pitanje razumijevanja diskriminacije iz ugla čovjeka, jer, kao što sam napomenula, nemaju osobe iz direktno ugroženih skupina (osim žena koje nisu u deprivilegiranoj poziciji) na pozicijama vođenja postupaka i donošenja odluka, a drugi je, neobaveznost preporuka koje izdaju, jer je to jedan od mehanizama indirektnog smanjenja uticaja institucije. Naravno, nije zanemariv ni način izbora Ombudsmana, jer je nadležnost politički izabranih dužnosnika.
No, ono što građani moraju znati, Institucija Ombudsmana mora svakom, bez izuzetka i bez obzira na poznavanje teme, pružiti pomoć u vođenju postupka, te jasno uputiti prijavitelje na daljnje korake u postupku, što je već dovoljno da postupak ide onako kako je predviđeno.
U Bosni i Hercegovini postoje mehanizmi besplatne pravne pomoći, ali oni, u slučaju da su institucionalni, nemaju kapacitet za rad na pitanjima diskriminacije, a u slučaju da su pri NVO, nisu kontinuirani jer ovise od projektnih sredstava i oblasti u kojima se ona plasiraju.

Na kraju, važno je imati samo jedno na umu: mehanizam zaštite od diskriminacije nijedobar i treba još puno raditi na njemu, ali vježbanje tog mehanizma je prvi korak da počne da radi u punom kapacitetu. On zavisi samo od nas koji na diskriminaciju ne pristajemo! 

Ovaj tekst nastao je kao dio kampanje “DA SE ONE ČUJU”, koja ima za cilj podizanje vidljvosti žena koje svojim radom u zajednici doprinose razbijanju predrasuda i stereotipa koje su nametnute kao teret ženama u našem društvu. Kampanju realizuju portal zamisli.ba i Centar za mlade Kvart Prijedor.

zamisli.ba

Sadržaj o prilikama za mlade na stranici www.catbih.ba se prenosi u saradnji sa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI) projektom, koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Austrijske razvojne saradnje.

Posljednji postovi