Boško i Admira, sarajevski Romeo i Julija, velika ratna ljubav, ljubav koju je rat prekinuo. Planirali su vjenčanje i onda je izbio nesretni rat, voljeli su se u ratom pogođenom Sarajevu još godinu dana nakon čega su odlučili otići negdje gdje će im ljubav biti slobodna i mirna. Njihovi roditelji ih NISU odgajali da se ne smiju zaljubiti u nekoga tko je druge vjere i nacije. Drugi i drugačiji su prekinuli njihov san, samim tim i veliku ljubav i njihove živote na Vrbanja mostu snajperskim hitcima koji su na mjestu ubili Boška a smrtno ranili Admiru koja je dopuzala do njega i u zagrljaju s njim umrla. Tako zagrljeni ležali su sedam dana na mostu koji je bio jedini put do njihove slobode.
Koliko obitelji je razrušeno, koliko sudbina je uništeno? Koliki je strah bio zaljubiti se u nekoga druge vjere i nacionalosti? Koliko je ovakvih ljubavi prekinuto zbog rata? Možda baš ti koji ovo čitaš imaš nekoga u svojoj obitelji koji je nešto takvo na svojoj koži osjetio i iskusio, jer se taj neko morao rastati od nekoga.
Otišao sam s namjerom da se pomolim i na jedan način poklonim njihovoj priči, priči za koju u ovoj državi nema mjesta u školskim planovima i programima. Ovo je priča o dvoje mladih ljudi koji daju veliku životnu poruku koja bi se trebala prenositi na sve buduće generacije ove napaćene države.
Zaslužili ste da vas se ne zaboravi, da vam se uputi molitva i da se narednim generacijama priča o vama i vašoj velikoj ljubavi koja nadilazi ratnu ideologiju.
ADMIRA ISMIĆ i BOŠKO-BATO BRKIĆ
