Kažu da je baš ona Čelična Lady među bosanskohercegovačkim planinama. Stroga, ali pravična u svojoj strogoći. Nepristupačna dama, na čijem se vrhu (2067 mNv) ostaje tek toliko da se uhvati zraka Sunca. Zimi vas upozori oštrina mraza, ljeti hiroviti vjetrovi. Dakako, riječ je o Bjelašnici.
Bjelašnica je planina u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, udaljena samo 25 km od Sarajeva. Susjedne planine su joj Igman sa sjevera, koji se praktično naslanja na nju, te Treskavica i Visočica. Bjelašnica je prekrivena snijegom od novembra do maja, a nekada i u ljetnim mjesecima – pa s te strane stiže objašnjenje za njeno ime.
Ljepotu planine povećava čudljivost njene klime. Ona je rezultat geografskog položaja Bjelašnice u Dinarskim planinama, geološkog sastava i nadmorske visine. Najviši dio dinarskih planina predstavlja granicu utjecaja dvije klima – mediteranske i kontinentalne. Tako se na Bjelašnici sukobljavaju vazdušne mase sa mora i planine. Takvo sukobljavanje rezultira jakim vjetrovima i izlučivanjem kišnih i sniježnih padavina u jesenjem periodu, a u zimskom periodu do padanja velikih količina snijega, koji se u proljeće dugo zadržava. Ove klimatske specifičnosti su pogodne za razvoj zimskih sportova.
Najviša temperatura dostiže 24 °C, a najniža -41 °C. Ljeti je prekrivena gustom zelenom travom, a zimi i do 3 m visokim snijegom.
Tu je još i ljepotica, rijeka Rakitnica, sa svojim čuvenim kanjonom, koja razdvaja planine Bjelašnicu i Visočicu i odvodi druge potoke kao što su Tušiočki potok u Neretvu.
Zbog svoje surove klime u 20-om vijeku ovu planinu pohodili su jedino planinari, a u sklopu XIV Zimskih olimpijskih igara – Sarajevo 1984, na Bjelašnici, u predjelu Babin Do, izgrađeni su brojni sportski i turistički objekti, koji se i danas koriste. Danas je i jedna od najboljih lokacija za paraglajding u BiH.
Kada pričamo o njenoj historiji, dugo je vladalo uvjerenje da je područje bjelašničkih sela bilo ustvari bastion bogumilstva, područje gdje se ovo učenje najduže zadržalo. Već u prvom popisu vilajeta Hercegovina iz 1477. godine, znači petnaestak godina poslije pada Bosne pod osmanlijsku vlast, spominje se bjelašničko selo Tušila koje pripada timaru Zagorje sa stavke Grgura vojvode. Na tom timaru zabilježena je jedna kuća koju nastanjuje Radovan sin Miroslava.
Deset godina kasnije u popisu iz 1488. godine spominje se selo Umoljani kao timar Sinana Čelebija sina Abdus-selama. U popisu iz 1604. godine spominju se sela Umoljani, Lukomir, Bobovica i Brda. Ovim područjem prošao je i Evlija Čelebija polovinom 17. vijeka gdje spominje sela Tušila i Rakitnicu te još neke lokalitete koji danas nisu nastanjeni i za njih kaže da je to čudan zelenilom obrastao i naselje planinski kraj.
Izvor:radiosarajevo.ba
