Faktor koji je dodatno olakšao širenje govora mržnje je pojava i popularizacija društvenih mreža. Na njima je više od četvrtine djece u dobi od 9 do 17 godina u 2016. godini vidjelo internetske stranice ili rasprave koje uključuju poruke i govor mržnje usmjeren prema određenim grupama ljudi (EU Kids Online, 2017).
Djeca su podložna nasilju i izvan škola, u svojim domovima
Slično potvrđuje i istraživanje Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba iz 2014. Godine u kojemu je pokazano da svako šesto dijete (16%) navodi da im se neko ulogirao u njihov Facebook profil i u njihovo ime objavljivao neugodne informacije o njima, dok takvo ponašanje priznaje 8% djece, svako deseto dijete (11%) doživjelo je da ih je neko namjerno blokirao ili ih izbacio iz neke grupe s ciljem da ih izolira, dok je to činilo čak 13% djece, a svakom šestom djetetu (15%) putem Facebooka su upućene prijetnje, dok takvo ponašanje priznaje 7% djece.
Osim ove statistike u Bosni i Hercegovini, istraživanje Global Analitike pokazalo je da preko 60 % roditelja u BiH, uopšte ne znaju šta njihova djeca rade kada su online, odnosno kako provode vrijeme u cyber prostoru, koje stranice posjećuju, sa kim komuniciraju, i sl. Naravno da tome doprinosi i činjenica da je prema podacima popisa stanovništva u BiH, skoro 40 % informatički nepismenih. S obzirom da se informatička pismenost definiše kao sposobnost osobe da obradi tekst, izradi tabele, koristi e-mail i internet, dok se osoba koja ne zna obavljati nijednu od navedenih aktivnosti smatra kompjuterski nepismenom, stoga je potrebno informisati roditelje o tome koliko je važno pratiti aktivnosti djece na internetu, ali i kako pravovremeno da prepoznaju promjene u ponašanju svog djeteta, koje može biti posljedica zlostavljanja na internetu.
Djeci i mladima opasnost najviše vreba od uvjerenja da se njima to ne može dogoditi jer se znaju zaštiti i sigurno koristiti internet, a pri tome informatička (ne)pismenost roditelja dodatno doprinosi nekontrolisanom korištenju cyber prostora. Djeca i mladi su izložena opasnostima najčešće od njima poznatih ljudi, najčešće njihovih vršnjaka.
Učestali oblik nasilja u školama je pogrdan govor i govor mržnje, koji se ponekad zanemaruje ili ne shvaća dovoljno ozbiljno, a ostavlja negativne posljedice na samopouzdanje mladih i njihovu sliku o sebi. Takođe, sve češće se pogrdan govor doživljava i u online okruženju pa tada govorimo o cyber nasilju. Cyber nasilje mnogo je teže otkriti te dovodi to toga da su učenici, a naročito LGBTI mladi i pripadnici nacionalnih manjina izloženi nasilju ne samo u školama, već i nakon nastave, u svojim domovima. Čest primjer nasilja na društvenim mrežama je situacija gdje se LGBTIQ učeniku/ici prijeti da će se javno otkriti njegov/njen identitet, a ponekad se prijetnji dodaje i ucjenjivanje učenika/ica nekom “protuuslugom” koja će spriječiti da se otkrivanje ne dogodi.
Odrastanje općenito predstavlja vrlo osjetljiv životni period za sve mlade osobe. Škole imaju važnu ulogu u stvaranju društva u kojem će sve osobe jedne druge tretirati s poštovanjem. Ne smije se zanemariti ni činjenica da se u školama sve češće dešava i nasilje nad djecom sa poteškoćama u razvoju, a kako bi škole što uspješnije rješavale problem pogrdnog govora i nasilja, potrebno je da znaju prepoznati takvo nasilje, te da rade na njegovoj prevenciji i imaju efikasan sistem djelovanja kada se ono događa u školama. One će to u potpunosti moći tek kada se unaprijede nacionalni programi i školske politike u svrhu osiguravanja prava na obrazovanje bez diskriminacije na osnovu invaliditeta, spolne orijentacije i/ili rodnog identiteta i izražavanja.
Djeca se govoru mržnje uče kroz svoje odrastanje
Godinama unazad se takvo ponašanje na društvenim mrežama pretvorilo u grupe mržnje na kojima vršnjaci objavljuju uvredljive fotografije, komentare i snimke svojih vršnjaka, ali i svojih nastavnika. Govor mržnje među djecom je česta pojava, a teško je očekivati od njih da ne diskriminišu svoje vršnjake ukoliko su okruženi retorikom mržnje. Moramo spomenuti da je u proteklom periodu napravljeno nekoliko Facebook grupa gdje su se objavljivale intimne slike maloljetnih djevojaka, iz Sanskog Mosta, a gdje su žene bile izložene sekstičkom govoru mržnje. To je samo jedan od mnoštva primjeraka nasilja nad maloljetnim osobama na internetu.
Djeca se nerijetko diskriminišu i zbog svog materijalnog položaja, kako od strane svojih vršnjaka, tako i od cjelokupnog sistema koji im ne pruža jednake šanse.
Ono oko čega uglavnom nema polemike jeste tvrdnja da se djeca govoru mržnje uče kroz svoje odrastanje. Svakako da im nije teško govoriti nešto diskriminatorno prema određenim društvenim grupama i nacionalnim manjima, jer se sve može čuti u medijima, ali i u svakodnevnom govoru. Djeca su okružena tom vrstom govora, počevši od kućnih prijetnji svojih roditelja i bliskih ljudi, pa do govora mržnje koji se nastavlja u školi ili putem medija. Sa svih strana su okruženi govorom mržnje, a u zavisnosti i od porodičnog okruženja zavisi da li će taj govor biti intenzivan ili manje intenzivan. Većina je tokom odrastanja bila suočavana sa tim, a govor mržnje se normalizovao.
S druge strane, prema djeci su postavljena prevelika očekivanja, s obzirom da ona nisu izolovana od društva u kom žive. Kada ste okruženi retorikom mržnje, koja i kada ne predstavlja govor mržnje vrlo je granična sa tim, teško je napraviti razliku između prihvatljivog i neprihvatljivog. Bilo bi previše zahtjevno očekivati od djece da to razumiju, te da kada čuju to na televiziji i kod kuće, pa i u školi, svakoga dana, pomisle kako je to društveno neprihvatljivo ponašanje.
Fizički izgled kao polazište za diskriminacijui širenje govora mržnje
Govor mržnje direktno među vršnjacima i online putem, jedan je od gorućih problema suvremenog društva koje značajno karakterizira uticaj tehnologije na svakodnevicu. Govor mržnje u školama je česta pojava koja se ne shvata dovoljno ozbiljno, jer se o problemu govori tek kada se dogodi ozbiljniji incident. Karakteristično za školski uzrast jeste da je fizički izgled djeteta nerijetko i polazište za diskriminaciju, uvrede i širenje govora mržnje među vršnjacima. Ono što je specifično za srednjoškolski uzrast jeste to da govor mržnje ne ostaje unutar grupa koju formiraju djeca, nego se on izražava i na samim časovima. Nije strano ni to da i sami nastavnici mogu da budu meta govora mržnje za neke učenike.
U osnovnim školama diskriminišu se djeca lošijeg materijalnog statusa ili djeca iz viših razreda maltretiraju mlađe učenike.
Takođe, postoji diskriminacija na osnovu fizičkog izgleda, čemu su izloženija djeca iz nižih razreda. Prema Romima su izgrađene predrasude kojima se mladi uče, zbog čega ova populacija najčešće biva isključena iz društva.
Djeca često nisu sposobna prihvatiti da postoji neko čiji identitet nije crno-bijeli, muško-ženski ili hetero. Svijet im je pomalo crno-bijeli, ali su ta djeca odrasla u takvom okruženju i predstavljaju sliku i priliku društva, kao i vremena u kojem živimo. Oni su proizvod i ogledalo toga. Nastavni planovi i programi nisu samo hronološki planovi lekcija, niti su udžbenici samo puki popis znanja koja trebaju biti marljivo naučena, već su i alati za oblikovanje građana.
U našem obrazovnom sistemu se podstiče govor mržnje, šutnja o nepravdi, strah, poslušnost, nepotizam, strogost, ponižavanje različitosti, demonizacija drugih, glorifikacija “naših”, jednoumlje, isključivanje i marginalizacija drugih i drugačijih, segregacija, te psihičko i fizičko nasilje.
Primjer kulminacije bosanskohercegovačkog neofašizma u školama su tzv. “dvije škole pod jednim krovom”, sistem segregativnog obrazovanja koji zlostavlja već desetine generacija naše djece i omladine. Ovu političku kreaciju, koja se naziva i “bosanskohercegovački aparthejd“, razna tijela za zaštitu ljudskih prava i prava djece pri Ujedinjenim nacijama i Vijeću Evrope su već odavno proglasili neprihvatljivom i u suprotnosti sa osnovnim pravima djeteta i brojnim međunarodnim konvencijama koje je Bosna i Hercegovina potpisala i dužna je da ih poštuje. Kršenje ovih prava i konvencija je 2014. godine dobilo i sudski epilog na Vrhovnom sudu Federacije BiH, kada je odluka o dvije škole pod jednim krovom proglašena nezakonitom i primjerom etničke segregacije.
Cilj je stvoriti školu s nultom tolerancijom za govor mržnje i nasilje
Neophodan je rad na edukacije same dece, ali i nastavnika i roditelja, kako bi se podigla svijest o posljedicama koje se mogu desiti ukoliko se govor mržnje na društvenim mrežama među adolescentima ne prestane širiti. Situacija bi trebala da se mijenja i kada je u pitanju nastavni program ukoliko bismo željeli društvo sa manje diskriminacije. Tema govora mržnje i diskriminacije nije uključena u nastavni program pa se stvar često svodi na samu inicijativu nastavnika. Neophodno je sprječavanje verbalnog nasilja koje je različitim metodama moguće transformirati i u idealnom slučaju potpuno iskorijeniti, odnosno stvoriti školu s nultom tolerancijom za govor mržnje i nasilje.
Potrebno je prevenirati vršnjačko i nasilje na internetu, te naučiti djecu i mlade da razlikuju slobodu izražavanja od govora mržnje kroz poticanje saradnje stručnjaka, roditelja i nastavnika/učitelja. Potrebne su izmjene u kurikulima koji se realizuju u školama, gdje je potrebno učiti djecu i mlade i o samim posljedicama govora mržnje, što je jako spor proces u našem društvu zbog rascjepkanosti obrazovnog sistema i nedostatka univerzalnog gledišta povodom ratnih događaja 90tih godina. Međutim, pružajući djeci i mladima da uče o tome kroz neformalne metode učenja, možemo doprinijeti da u našem društvu borba protiv govora mržnje dobije na značaju.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth”) je finansiran od strane Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Holandije u BiH kao dio MATRA (Društvena transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika.
(globalanalitika.com/Kolašinac Amina)
