Emil Hadžiefendić: “Rad kao igra”

Emil Hadžiefendić vrstan je, talentovan i perspektivan mladi gitarista. U intervjuu za CATBiH otkriva kako se počeo baviti muzikom, šta ga inspiriše, te kako to izgleda biti muzičar u BiH.
– Predstavi se?
Zovem se Emil Hadžiefendić, student sam prve godine Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu na odsjeku gitara.
– Kada je zapravo počela tvoja ljubav prema muzici?
S obzirom da sam od malih nogu okružen instrumentima i slikama, nije čudo da sam završio u jednoj od tih grana umjetnosti. Opredijelio sam se za muziku u završnom razdredu niže muzičke škole kada je bilo očigledno da se u gitari kriju moji potencijali.

– Gitaru sviraš od svoje osme godine. Šta je to što najviše voliš da sviraš?
Sviram isključivo umjetničku muziku, a najdraži stilovi mi variraju s vremena na vrijeme. Trenutno me intrigiraju djela 20. st., npr. kompozitori Tedesco, Tansman, Ponce,…
– U našoj državi nije lako baviti se muzikom. Da li možeš da nam ispričaš sa kojim si se sve preprekama susretao?
Iz gledišta da sam tek počeo stvarati karijeru gitariste nisam imao mnogo prepreka, ali mogu reći da se u BiH jako malo ulaže u kulturu i umjetnost jer se ne cijeni koliko bi trebalo. Osim toga, na umjetničkim akademijama ne učimo kako se finansirati kasnije od tog zanata kojeg smo usvojili, pa zato ima smisla što nas država ne cijeni dovoljno.

– Kako bi ocijenio muzičku scenu u regiji?
Mišljenja sam da muzička scena u regiji nije na visokom nivou, i da u zadnjih nekoliko decenija ide u pad što se tiče kvalitete.
– Da li si se susretao sa poznatim muzičarima i koji od njih su ti bili uzor u sviranju klasične gitare?
Na međunarodnim festivalima gitare sam upoznao profesore gitare kao što su Rovshan Mamedkuliev, Tal Hurwitz, Thomas Müller Pering,… Sa nekima od njih sam imao majstorske radionice, od kojih sam imao mnogo koristi i podstreka za daljnji razvitak u sviranju klasične gitare.
– Životni moto?
“Rad kao igra”
-Slobodanka Stevanović-