Hiljadu zašto, hiljadu zato!

Ponovo otvaranje, već dugo vremena nezatvorene tabu teme. Otići ili ostati, biti ili ne biti? Pitanje je sad. Ipak, vrli stručnjak jednom reče, “hiljadu zašto, hiljadu zato”. Pa tako bi najbolje bilo i započeti ovu priču koja će vam, nadam se promijeniti razmišljanje i stvoriti drukčiju sliku.

Well, let's do it!!

Prije svega ostalog, malo složenijeg, postavimo sebi pitanje gdje smo rođeni, na kojoj smo zemlji prve korake napravili i koja nam je osoba prvi put u lice pogledala. Ne treba nam mnogo da bi dali odgovore na sve to, ali evo ja ću kao prijatni sagovornik ovog puta reći za sve. “Rođen sam u Bosni i Hercegovini, sada postojećem kantonu 3, gradu Tuzla. Prve korake napravio na bosanskohercegovačkoj zemlji i najmirisnijoj travi. Prvi “face to face”? Tog trenutka se ne sjećam kao i svi ostali, ali bila je sigurno naša babica, gospođa i stručnjak naše divne domovine koja na svijet nove nasljednike rađa”.

Nakon nekoliko godina truda i rada, odgoja i vaspitanja naših roditelja, došli smo u fazu upisivanja u osnovnu školu. Neki novi klinci, započinju prve korake u novoj sferi života. Upisani u bosanskohercegovačke osnovne škole, prvi put imamo priliku biti dio formalnog obrazovanja i osobe kojima će ista ta škola izgraditi karakter i odrediti budućnost.

Zavisi od generacije do generacije, neko 8 ili ipak 9 godina osnovnog obrazovanja završava, odnosno započinje upisivanjem u srednje bosanskohercegovačke škole. Možda na prijedlog roditelja ili ipak na lični odabir činimo prvi stepen usmjerenja sebe ka onome što želimo biti i raditi tokom života. Sada slijedi nekoliko godina ovog obrazovanja, u kojem ćemo shvatiti da život nije mio kako nam se činio u početku. Počinjemo rasti u ljudske veličine i osobe koje će sutra svoju državu, pa čak i svijet mijenjati.

Naravno, nije to sve bajno kao što izgleda u priči, međutim prilika je ponuđena, ostvarena je mogućnost sada je sve to pitanje nas. Želimo li biti promjena ili ipak pasivni, “sveznajući” građanin. Država nam je obezbijedila najvažnije, kao već gore prethodno rečeno, dobili smo priliku i na nama je hoćemo li je iskoristiti. Rasli smo uz svoje roditelje i svoj narod koji posjeduje dušu i merak kao niko na ovom dunjaluku. Prve kilograme smo dobili najukusnijom hranom, a i pjesmu našeg rahmetli Safeta Isovića i danas dan svi poznajemo i pamtimo.

I tako u nedogled, mogao bih vam navesti “hiljadu zašto, hiljadu zato”. Međutim, smatram da je ovo dovoljno. Jer, nije bit života da žudimo za onime što nije naše i što nam ne pripada. Stvar je u ponosu i inatu, da i kada je najteže digneš glavu i pokažeš kako se bori za ono što ti je život dalo. Državu ne čine kvazi intelektualaci na vlasti, državu činimo mi, svojim djelima i ostajanjem u njoj. Donesite znanje iz drugih zemalja u svoju. Donesite nešto novo i “budite promjena koju želite vidjeti u svijetu”.