Unutar mene i mojih misli uvijek se vrti neki krik, nešto što se gomila, što me tišti, tjera na suze ili pak na bijes i ljutnju. A sve zbog toga jer se u nekim trenucima osjećam bespomoćno i beskorisno jer ne mogu da utječem na neke stvari, na neke nepravde koje bole i koje su stalno tu. Kao nevidljivi omotač koji nas steže, malo po malo, pa do kraja. U tim trenucima moje tijelo reagira usporeno, suze u očima stalno naviru, otežano dišem i ne mogu da procesiram ono što mislim i ono što mi je izazvalo strah i nemoć. Ali na koncu stvari se poslože i koliko god bila bespomoćna u tim trenucima, pronađem način da iskažem ono što me boli.
Neka ovo bude moj način. Neka bude moj krik. Krik svih djevojčica svijeta koje moraju, koje trebaju, koje ne smiju jer, pobogu, one su djevojčice.
Ali kako je to zapravo biti jedna djevojčica? Odrastate, činite prve korake, prve riječi, upoznajete svijet oko sebe. Znatiželjne ste, želite da istražujete, ne vidite prepreke, pune ste elana i te dječije bezbrižnosti, osjećate slobodu. Ali sasvim nenadano pojavi se taj glas koji vam počne govoriti kako trebate, kako morate, šta ne smijete, a šta smijete, jer, pobogu, vi ste djevojčice. Bio to glas vaše majke, oca, brata, nane, dede, ili nekog desetog. Uvijek je tu. Glas društva koji djevojčicama ne oprašta jedino to što su djevojčice.
Ne smiješ se igrati sa dječacima! Autići i fudbal nisu za djevojčice! Spusti haljinu, sramota je! Ne smiješ galamiti, tako se ne ponaša jedna djevojčica! Čuvaj obraz! Ne smiješ odgovarati svom ocu, on je glava kuće! Gdje si pošla u tako kratkoj suknji, hoćeš da te neko siluje? Nemoj se sama vraćati kući navečer! Ta majica ti je previše provokativna, šta će komšije reći kad prođeš takva kroz mahalu? Sigurno si ga isprovocirala nečim! Pazi šta radiš! Čuvaj obraz!
Kroz cijeli život vas prati taj glas, kao vjerni pas, prelazi iz jedne osobe u drugu. Sve za vaše dobro. Jer vi ste djevojčica, djevojka, žena. Vi ne znate da mislite, zato je posao društva da vam stalno diše za vratom i daje do znanje šta smijete, šta ne smijete. Sloboda kao da ne postoji. Jer naprosto vi ne smijete da iskačete iz okvira koji su vam nametnuti čim ste napravile prve riječi, prve korake ka svijetu. U svakom momentu vi morate biti svjesne da ste djevojčice, djevojke, žene, i da se ponašate u skladu s tim. Odnosno u skladu s onim što društvo smatra primjerenim ponašanjem za jednu djevojčicu.
Jedna djevojčica mora biti divna, kulturna, nikada ne podiže glas, ne prlja se, pametna je, nevina je, lijepa je i uvijek uredna, šuti i ne odgovara i stalno se smiješi.
Ali biti jedna djevojčica znači i osjećati stalni strah. Strah u kostima. Osjećati poglede na svom tijelu. Oči pune osude za bilo šta, što uradite. Ne smijete se vraćati kući poslije 23h jer je to neprikladno vrijeme za jednu djevojku. Za sve što vam se desi nakon 23h same ste krive, jer Bože dragi, šta ona ima hodati u to doba, bolje joj je da sjedi kući. Kada osjetite da neki muškarac ide za vama duže vrijeme, instiktivno počinjete ubrzavati vaš korak i kao da bježite. Mračne ulice i zavučena mjesta su zabranjene zone. Krive ste kada nosite usko, jer plijenite pažnju, i onaj čiča od 50 godina daje sebi za pravo da vas gleda kao seksualni objekat, iako je vama možda tek 16 godina. Djevojčice su krive, uvijek, i svima, pogotovo onim muškarčinama koji se ne znaju suzdržati, jer pobogu oni su muškarci, a ona hoda u prekratkoj suknji. Automatski je kriva za sve što joj se desi.
E pa ja kao jedna djevojčica, kao jedna djevojka, kao jedna žena svima vam kažem nosite se u tri lijepe!
(activezenica.org)
