Rođena je na području opštine Zvornik, gdje i danas živi. Preživjela je logor, seksualno zlostavljanje, izbjeglištvo.
Sa suprugom, ratnim vojnim invalidom, obnovila je spaljenu kuću i porodični život. Hrabro se suočila sa zlostavljačima, svjedočeći bez zaštite pred Sudom BiH i Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Ponosna je majka i baka.Anđa je radila u zvorničkoj Vezionici. Udala se početkom 1992. godine. Kada je počeo rat, bila je trudna. U oružanim sukobima oko njenog sela zarobljena je u septembru 1992. godine.
Bila je zatvorena prvo u Bajrićima, pa u Cerskoj. Gotovo svaka noć za nju je značila izvođenje radi silovanja. Pobačaj je preživjela u logoru, bez ikakve ljekarske pomoći. Torturu nad Anđom prekinuo je komšija Bošnjak, koji je bio stražar i koji je silovatelja udaljio iz stražarske jedinice.
Pored nje, od posljedica fizičke torture umirale su njene kolege, muški zatvorenici. Ona je bila jedina žena među njima. Iz Cerske je odvedena u zatvor u Srebrenici u kojem je sa drugim ženama i djecom čekala razmjenu kao nadu za spas. Razmijenjena je 6. marta 1993. godine. Kad je izašla iz zarobljeništva sastala se sa suprugom, koji se oporavljao od teških rana zadobijenih isti dan kada je ona zarobljena.
Nastavili su život u izbjeglištvu, na području Malog Zvornika. Njen suprug je 1996. godine ostavio štake i prohodao. Dobili su troje djece, kćerke bliznakinje i sina. U spaljenu kuću vratila se 2000. godine i obnovila predratno domaćinstvo.
Pred Sudom BiH svjedočila je 2007. godine i njen zlostavljač je osuđen na šest godina zatvora. Svjedočila je i pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.Muž i djeca, koji znaju da je bila silovana, najveća su joj podrška u borbi za pravdu i istinu. Kćerke i sin ponosni su na majčinu hrabrost da javno govori o iskustvu logora i seksualnog nasilja.
Oni joj pomažu da prevaziđe dane kada se osjeća da su je svi iskoristili a da nikakvu pomoć i obeštećenje za preživljenu torturu od društva nije dobila.
“Željela bih da se mi žene koje imamo slično iskustvo što više sastajemo. Kada se ispričamo, bude nam lakše. Nekad se i šalimo i jedna drugoj liječimo bol… A ovo što sam ja doživjela ne bih poželjela ni crnoj zmiji, ni najljućem neprijatelju, i da nijedna žena nikada ne doživi…“
FRAGMENT PROŠLOSTI
“Čuvam već požutjeli primjerak presude iz 2007. godine kojom je pred Sudom BiH jedan od zlostavljača, nakon sporazuma o priznanju krivice, osuđen na šest godina zatvora. Presuda je mali simbol pravde i istine, iako nijedna kazna zatvora ne može da nadoknadi i izliječi strahote, bol i poniženja koja sam preživjela.“
Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.
(mreža-mira)
