Od kamenoresca posmrtnih spomenika Mladen Miljanović je postao jedan od najvažnijih bosanskohercegovačkih umjetnika. Svojim djelima upućuje na savremeno stanje svijesti i društvene probleme, a posljednje u nizu priznanja koja je dobio jeste nagrada „Nadežda Petrović“.
Jedan ste od najpriznatijih bosanskohercegovačkih umjetnika. Možete li nam reći kako je počelo vaše bavljenje umjetnošću?
Pošto smo živjeli u Zenici, rano djetinjstvo sam proveo gledajući sa okolnog brda kako dim iz Željezare kao mnoštvo oblaka svaki dan pomrači grad u kotlini. Samo što ti oblaci nisu bili bijeli, već sivi, a gledanje sunca kroz njih je ostavljalo utisak narandžastog sunca, kao sa slike „Zalazak“ Kloda Monea.
U drugom razredu Osnovne škole „Sestre Ditrih“ koju sam pohađao u Zenici, kod učiteljice Novke Šušak dobili smo zadatak da nactramo/naslikamo rad na temu „Moj grad“. Ja sam iz naselja Brist u kojem sam živio nacrtao kompleks željezare, sa gradom u pozdadini te ulicama kroz koje prolaze bolničari sa ljudima na nosilima te ih unose u vozila hitne pomoći, dok se pored njih djeca igraju bezbrižno. To je bio rad koji je bio izabran da na dan škole na velikoj školskoj izložbi predstavlja moj razred. Žao mi je što nemam taj rad jer mislim da bi i danas bio veoma aktuelan, nažalost.
Poslije sam tu ljubav prema crtanju i slikanju dodatno razvio u periodu rata u selu Osječani pored Doboja gdje smo izbjegli, a tada mi je kreativnost postala prostor eskapizma od ratnih dešavanja koja su kreirala prostor straha, neizvjesnosti, dekonstrukcije i smrti.
U Vašem radu jedan od najvažnijih materijala je kamen? Osim što ste klesali portrete na nadgrobnim spomenicima, šta zapravo sve kamen znači u Vašem djelu?
Ja sam prije svega odrastao u okruženju majke koja je bila šnajderica, ali i oca i djeda koji su bili veoma vješti u obradi drveta, praveći kace, fučije, jarmove, zaprežna kola, itd. Tako da je ta vrsta sposobnosti obrade nekog materijala već postojala, otac je kao majstor pravio kuću što bi se reklo od temelja do krova, ja sam sva ta iskustva poslije koristio ali u jednom čvršćem i postojanijem materijalu. Poslije završetka rata komšija Vojin me je pozvao da ponesem svoj blok crteža kod lokalnog kamenoresca koji me odmah zaposlio da graviram portrete na nadgrobnim spomenicima. Već tada je trebalo napraviti, isklesati mnoštvo spomenika, prije svega onima koji su ginuli u ratu. U tom periodu se pročula i kletva u selu koja je glasila „Dabogda ti Mladen radio portret.“ Tako da je već tada za mene kamen prestao biti simbol smrti već i kapitala koji su kamenoresci i spomeničari vidjeli u postratnom periodu. Činjenica je da uvijek neko profitira, pa makar to i smrt bila. Sa druge strane meni je kamen kao materijal vječnosti postao interesantan za dekonstrukciju, a da bi postavio pitanje kako kamen može biti predmet privremenosti ili materijal posvećen slavljenju života, a ne smrti. Ta ideja transformacije je bila i okosnica radova kao što su „Vrt uživanja“ (2013), „Udar 1“ (2017) i „Didaktički zid“ (2019).
Vaša djela kao što je „Didaktički zid“ imaju istaknutu aktivističku prirodu. Koliko je aktivizam značajan za modernu umjetnost?
Rad „Didaktički zid“ je predstavljen na ovogodišnjem Memorijalu Nadežda Petrović uz „Zvuke rodnog kraja“, a ovo mu je peto predstavljanje u poslednjih godinu dana. U Banjoj Luci je ovaj rad bio predstavljen prije par mjeseci u okviru izložbe Rekonstrukcija u MSURS, a premijerno predstavljanje je imao u julu prošle godine u Gradskoj galeriji u Bihaću. Nakon toga početkom ove godine je prikazan i nagrađen u Mariboru na međunarodnoj izložbi Napeta sadašnjost. Radi se o projektu koji je bio rad rađen specifično za mjesto Gradske galerije u Bihaću, a sastoji se od monumentalne mermerne ploče na kojoj su gravirani crteži, katalozi/priručnici i kutija sa vojnim knjigama. Rad je svojevrsno upustvo sakupljeno u vojnim knjigama kako: prevazići prirodne ili vještačke prepreke, pružiti prvu pomoć, orjentisati se u prirodi ili signalizirati da ste u opasnosti. Temelji se na znanjima iz vojnog školovanja koje prethodi mom umjetničkom obrazovanju. Pored izlagačke namjene rad odnosno jedan njegov dio u vidu kataloga/priručnika su namjenjeni ljudima u pokretu, migrantima, planinarima, itd. Jedno od pitanja koje sam i sebi tim radom postavio je bilo: Da li je moguće da tamo gdje nismo uspijeli sa ljudskošću uspijemo sa umjetnošću!? Umjetnost mora biti prostor i metoda inkluzivnosti, a ne ekskluzivnosti. Iz moje perspektive migracije su nužno zlo, za moguće dobro. Da li je težnja ka tom mogućem dobrom na ličnom planu, porodičnom, političkom to je drugo pitanje. Ali pretpostavka je da odluka za pomjeranja mjesta života na mjesta udaljena i po hiljadu kilometara nije laka, selidba iz Budžaka na Starčevicu nije jednostavno pomjeranje, a kamoli u nepoznato bez jasne krajnje destinacije. Takođe i naše društvo migrira, nažalost sa sve više mladih koji se odlučuju potražiti bolje uslove života negdje drugo.
Sa druge strane mi najčešće aktivizam shvatamo samo kao odluku nekolicine da proaktivno djeluju u odnosu na neki problem. Ali mnogobrojniji dio društva je pasivan i smatra da ta proaktivna nekolicina djeluje i u njihovo ime. Mislim da je to licemjerno i da je dužnost svih nas da permanentno djelujemo proaktivno shodno situacijama, mogućnostima ili potrebama koje situacija nalaže.
Posljednje u redu priznanja je nagrada Memorijala Nadežda Petrović za video rad „Zvuci rodnog kraja“. Možete li nam nešto reći o nagradi i o radu?
Radi se o Nagradi Memorijala, koju žiri dodjeljuje za jedan rad. Žiri je ove godine činio Miroslav Karić (MSUB-kustos), Milica Todorović (GSLU-Niš, kustos) i Dragana Božović kustos UG Nadežda Petrović, Čačak. Meni je lično ova nagrada značajna jer je prvo priznanje koje sam dobio u Srbiji za svoj rad. Ona je i jedna lijepa najava samostalne izložbe koju već pripremam, a koja će se desiti sledeće godine u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu u galerijskom prostoru Salona. Sa druge strane ova nagrada nosi ime i posvećena je Nadeždi Petrović kao jednoj od najznačajnijih umjetnica ranog modernizma i slikarstva kod nas. Tako da ova nagrada znači kao parametar valorizovanja umjetničkog rada, ali i obavezujući i motivacioni element za budući rad.
Rad “Zvuci rodnog kraja” koji je snimljen (2018) u maju je objedinio i sublimirao dva različita promišljanja, jedno je o sveprisutnim simptomima etnonacionalizama i njihovog inkorporiranja u kulturni i kulturološki kontekst. Sa druge strane rad je proizvod promišljanja današnje pozicije veterana iz sve tri vojske prošlog rata, te pitanja svrhe borbe sa današnje tačke gledanja kao i mogućnosti utopije suprostavljenog kolektiviteta.
Strategija ovog rada je realizacija djela metodom resemnatizacije umjetničkog koji uzima i kombinuje već postojeće izvorne pjesme (različite verzije iste pjesme “Napravila Amerika od Bosne državu” autora Ante Bubala). Izuzete pjesme kao socijalne “ready made” forme kombinuju se u jedno novo totalno djelo koje teži ka utopiji, ali ne utopiji kao skupu superlativa socijalne realnosti i artificijelne integracije već objedinjenju onog najgoreg iz istog. Taj svojevrsni “autogol” teži da mapira prostor socijalnog konflikta, nacionalizma i političke nekorektnosti kao prostor izvan konteksta normalnosti koji funkcioniše samo kao mikronarativ fragmenta izolovanosti nacionalizma.
U samom izvođenju rad je u formi pjesme/spota kao “delegirani performans” sastavljen i izveden sa ratnim veteranima iz sve tri etničke vojske iz BiH. Ovaj perfomativni čin sa navedenim akterima u izvodjenju resemantizovanog nacionalnog diskursa dodatno proširuje pojam “delegiranog performansa” koji je uvela Kler Bišop u svojoj knjizi “Vještački pakao”. Ideja progovaranja ali i obesmišljavanja u ovom utopijskom prostoru pjesme i benda kao elementa kolektiviteta je bila i osnovni motiv u realizaciji ovog rada. U ovom radu je prostor pjesme i umjetničkog korišten kao potencijal neutralnog prostora i platforme kulture u kojem je moguća svaka vrasta spoja, jer je to prostor na koji svi polažu pravo ali niko nije njogov apsolutni vlasnik.
Video je snimljen u maju 2018. u saradnji sa filmskom ekipom “INTROVERT Films Berlin” Greg Blakey-a, Australijskim režiserom sa adresom u Berlinu, a autor foto dokumentacije je Nemanja Mićević. Prikazivanje na Memorijalu u Čačku je bilo četvrto prikazivanje rada nakon Banja Luke (2019), Aberdina (2019) i Drezdena u julu ove godine.
Jedan ste od najpriznatijih bosanskohercegovačkih umjetnika. Možete li nam reći kako je počelo vaše bavljenje umjetnošću?
Pošto smo živjeli u Zenici, rano djetinjstvo sam proveo gledajući sa okolnog brda kako dim iz Željezare kao mnoštvo oblaka svaki dan pomrači grad u kotlini. Samo što ti oblaci nisu bili bijeli, već sivi, a gledanje sunca kroz njih je ostavljalo utisak narandžastog sunca, kao sa slike „Zalazak“ Kloda Monea.
U drugom razredu Osnovne škole „Sestre Ditrih“ koju sam pohađao u Zenici, kod učiteljice Novke Šušak dobili smo zadatak da nactramo/naslikamo rad na temu „Moj grad“. Ja sam iz naselja Brist u kojem sam živio nacrtao kompleks željezare, sa gradom u pozdadini te ulicama kroz koje prolaze bolničari sa ljudima na nosilima te ih unose u vozila hitne pomoći, dok se pored njih djeca igraju bezbrižno. To je bio rad koji je bio izabran da na dan škole na velikoj školskoj izložbi predstavlja moj razred. Žao mi je što nemam taj rad jer mislim da bi i danas bio veoma aktuelan, nažalost.
Poslije sam tu ljubav prema crtanju i slikanju dodatno razvio u periodu rata u selu Osječani pored Doboja gdje smo izbjegli, a tada mi je kreativnost postala prostor eskapizma od ratnih dešavanja koja su kreirala prostor straha, neizvjesnosti, dekonstrukcije i smrti.
U Vašem radu jedan od najvažnijih materijala je kamen? Osim što ste klesali portrete na nadgrobnim spomenicima, šta zapravo sve kamen znači u Vašem djelu?
Ja sam prije svega odrastao u okruženju majke koja je bila šnajderica, ali i oca i djeda koji su bili veoma vješti u obradi drveta, praveći kace, fučije, jarmove, zaprežna kola, itd. Tako da je ta vrsta sposobnosti obrade nekog materijala već postojala, otac je kao majstor pravio kuću što bi se reklo od temelja do krova, ja sam sva ta iskustva poslije koristio ali u jednom čvršćem i postojanijem materijalu. Poslije završetka rata komšija Vojin me je pozvao da ponesem svoj blok crteža kod lokalnog kamenoresca koji me odmah zaposlio da graviram portrete na nadgrobnim spomenicima. Već tada je trebalo napraviti, isklesati mnoštvo spomenika, prije svega onima koji su ginuli u ratu. U tom periodu se pročula i kletva u selu koja je glasila „Dabogda ti Mladen radio portret.“ Tako da je već tada za mene kamen prestao biti simbol smrti već i kapitala koji su kamenoresci i spomeničari vidjeli u postratnom periodu. Činjenica je da uvijek neko profitira, pa makar to i smrt bila. Sa druge strane meni je kamen kao materijal vječnosti postao interesantan za dekonstrukciju, a da bi postavio pitanje kako kamen može biti predmet privremenosti ili materijal posvećen slavljenju života, a ne smrti. Ta ideja transformacije je bila i okosnica radova kao što su „Vrt uživanja“ (2013), „Udar 1“ (2017) i „Didaktički zid“ (2019).
Vaša djela kao što je „Didaktički zid“ imaju istaknutu aktivističku prirodu. Koliko je aktivizam značajan za modernu umjetnost?
Rad „Didaktički zid“ je predstavljen na ovogodišnjem Memorijalu Nadežda Petrović uz „Zvuke rodnog kraja“, a ovo mu je peto predstavljanje u poslednjih godinu dana. U Banjoj Luci je ovaj rad bio predstavljen prije par mjeseci u okviru izložbe Rekonstrukcija u MSURS, a premijerno predstavljanje je imao u julu prošle godine u Gradskoj galeriji u Bihaću. Nakon toga početkom ove godine je prikazan i nagrađen u Mariboru na međunarodnoj izložbi Napeta sadašnjost. Radi se o projektu koji je bio rad rađen specifično za mjesto Gradske galerije u Bihaću, a sastoji se od monumentalne mermerne ploče na kojoj su gravirani crteži, katalozi/priručnici i kutija sa vojnim knjigama. Rad je svojevrsno upustvo sakupljeno u vojnim knjigama kako: prevazići prirodne ili vještačke prepreke, pružiti prvu pomoć, orjentisati se u prirodi ili signalizirati da ste u opasnosti. Temelji se na znanjima iz vojnog školovanja koje prethodi mom umjetničkom obrazovanju. Pored izlagačke namjene rad odnosno jedan njegov dio u vidu kataloga/priručnika su namjenjeni ljudima u pokretu, migrantima, planinarima, itd. Jedno od pitanja koje sam i sebi tim radom postavio je bilo: Da li je moguće da tamo gdje nismo uspijeli sa ljudskošću uspijemo sa umjetnošću!? Umjetnost mora biti prostor i metoda inkluzivnosti, a ne ekskluzivnosti. Iz moje perspektive migracije su nužno zlo, za moguće dobro. Da li je težnja ka tom mogućem dobrom na ličnom planu, porodičnom, političkom to je drugo pitanje. Ali pretpostavka je da odluka za pomjeranja mjesta života na mjesta udaljena i po hiljadu kilometara nije laka, selidba iz Budžaka na Starčevicu nije jednostavno pomjeranje, a kamoli u nepoznato bez jasne krajnje destinacije. Takođe i naše društvo migrira, nažalost sa sve više mladih koji se odlučuju potražiti bolje uslove života negdje drugo.
Sa druge strane mi najčešće aktivizam shvatamo samo kao odluku nekolicine da proaktivno djeluju u odnosu na neki problem. Ali mnogobrojniji dio društva je pasivan i smatra da ta proaktivna nekolicina djeluje i u njihovo ime. Mislim da je to licemjerno i da je dužnost svih nas da permanentno djelujemo proaktivno shodno situacijama, mogućnostima ili potrebama koje situacija nalaže.
Posljednje u redu priznanja je nagrada Memorijala Nadežda Petrović za video rad „Zvuci rodnog kraja“. Možete li nam nešto reći o nagradi i o radu?
Radi se o Nagradi Memorijala, koju žiri dodjeljuje za jedan rad. Žiri je ove godine činio Miroslav Karić (MSUB-kustos), Milica Todorović (GSLU-Niš, kustos) i Dragana Božović kustos UG Nadežda Petrović, Čačak. Meni je lično ova nagrada značajna jer je prvo priznanje koje sam dobio u Srbiji za svoj rad. Ona je i jedna lijepa najava samostalne izložbe koju već pripremam, a koja će se desiti sledeće godine u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu u galerijskom prostoru Salona. Sa druge strane ova nagrada nosi ime i posvećena je Nadeždi Petrović kao jednoj od najznačajnijih umjetnica ranog modernizma i slikarstva kod nas. Tako da ova nagrada znači kao parametar valorizovanja umjetničkog rada, ali i obavezujući i motivacioni element za budući rad.
Rad “Zvuci rodnog kraja” koji je snimljen (2018) u maju je objedinio i sublimirao dva različita promišljanja, jedno je o sveprisutnim simptomima etnonacionalizama i njihovog inkorporiranja u kulturni i kulturološki kontekst. Sa druge strane rad je proizvod promišljanja današnje pozicije veterana iz sve tri vojske prošlog rata, te pitanja svrhe borbe sa današnje tačke gledanja kao i mogućnosti utopije suprostavljenog kolektiviteta.
Strategija ovog rada je realizacija djela metodom resemnatizacije umjetničkog koji uzima i kombinuje već postojeće izvorne pjesme (različite verzije iste pjesme “Napravila Amerika od Bosne državu” autora Ante Bubala). Izuzete pjesme kao socijalne “ready made” forme kombinuju se u jedno novo totalno djelo koje teži ka utopiji, ali ne utopiji kao skupu superlativa socijalne realnosti i artificijelne integracije već objedinjenju onog najgoreg iz istog. Taj svojevrsni “autogol” teži da mapira prostor socijalnog konflikta, nacionalizma i političke nekorektnosti kao prostor izvan konteksta normalnosti koji funkcioniše samo kao mikronarativ fragmenta izolovanosti nacionalizma.
U samom izvođenju rad je u formi pjesme/spota kao “delegirani performans” sastavljen i izveden sa ratnim veteranima iz sve tri etničke vojske iz BiH. Ovaj perfomativni čin sa navedenim akterima u izvodjenju resemantizovanog nacionalnog diskursa dodatno proširuje pojam “delegiranog performansa” koji je uvela Kler Bišop u svojoj knjizi “Vještački pakao”. Ideja progovaranja ali i obesmišljavanja u ovom utopijskom prostoru pjesme i benda kao elementa kolektiviteta je bila i osnovni motiv u realizaciji ovog rada. U ovom radu je prostor pjesme i umjetničkog korišten kao potencijal neutralnog prostora i platforme kulture u kojem je moguća svaka vrasta spoja, jer je to prostor na koji svi polažu pravo ali niko nije njogov apsolutni vlasnik.
Video je snimljen u maju 2018. u saradnji sa filmskom ekipom “INTROVERT Films Berlin” Greg Blakey-a, Australijskim režiserom sa adresom u Berlinu, a autor foto dokumentacije je Nemanja Mićević. Prikazivanje na Memorijalu u Čačku je bilo četvrto prikazivanje rada nakon Banja Luke (2019), Aberdina (2019) i Drezdena u julu ove godine.
(Fedor Marjanović/mionama.ba)
