Mujezin je nastojao da korištenjem savremenih alata i tehnologije, prilagodi i približi informativni sadržaj kroz platformu koja sav sadržaj portala pretvara u zvuk. Osim toga, 2018. godine je pokrenuo inicijativu o omogućavanju glasanja osobama sa oštećenjem vida, kao i pravo glasanja, osobama sa oštećenjem vida u Bosni i Hercegovini.
Često za vas kažu borac za ljudska prava slijepih i slabovidnih, odnosa osoba s oštećenjem vida? Zašto se vi borite za ljudska prava, na kakvom su to nivoa ljudska prava navedene kategorije, pa se morate boriti?
Amir Mujezin: Poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u našem društvu je na jako lošem nivou i smatram da svi moramo doprinijeti da naše društvo postane inkluzivnije i kvalitetnije za život drugih osoba s invaliditetom. Uzet ćemo za primjer zapošljavanje osoba s invaliditetom, kako bismo slikovito objasnili nejednakost i nedostatak prilika za osobe s invaliditetom. U periodu od 2008 – 2009. godine u Kantonu Sarajevo i u Federaciji BiH kada je u pitanju zapošljavanje osoba s invaliditetom je bilo neznatno, gdje je svega pet ili možada i manje osoba sa invaliditetom zaposleno u javnim ustanovama.
Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom FBiH pruža niz prilika, koje su zakonom obezbijeđene za osobe s invaliditetom, međutim to je daleko od zadovoljavajućeg nivoa. Nije samo dovoljno da postoje određeni javni pozivi za zapošljavanje osoba s invaliditetom na određeni period, već je potrebno osigurati zapošljivost osoba s invaliditetom na održiv način.
Kako je biti osoba s oštećenjem vida u bosanskohercegovačkom društvu?
Amir Mujezin: Biti osoba sa oštećenjem vida u našem društvu je danas, pogotovo nakon rata, loše socio-ekonomske situacije i porušene infrastrukture, mogu reći veoma teško. Čini mi se da je društvo generalno u kojem se trenutno nalazimo, zaboravilo na potrebe drugih i da je nedostatak empatije i razumijevanja za druge i drugačije – nestalo. Sve više uviđam da su ljudi odsutni, odnosno problemi drugih za njih su nevidljivi, te se bave samo svojim problemima. Smatram da društvo koje nema sluha ni za kog drugog, osim za sebe, ne može napredovati niti raditi na razvoju inovativnih rješenja za mnogobrojne prepreke na koje osobe s invaliditetom svakodnevno nailaze.
Kanton Sarajevo ima u određenom obimu razvijenu infrastrukturu, u pogledu zvučnih semafora i taktilnih podloga, međutim to nije ni približno dovoljno za samostalno kretanje osoba sa oštećenjem vida.
Ukoliko dođete prvi put u Sarajevo kao osoba s oštećenjem vida, nećete se moći samostalno kretati, te ćete se morati obratiti drugim osobama za pomoć. Uzeli smo za primjer urbanu sredinu, glavni grad Bosne i Hercegovine, a šta je sa manjim mjestima, koja su manje razvijena i svakako imaju manji broj osoba sa oštećenjem vida.
Sve više se stiče utisak da su osobe s invaliditetom socijalno isključene, a da se pri tome malo ili nikako radi na tome, da se uključe u društvene tokove.
Koje su to najveće poteškoće, odnosno prepreke sa kojima se lično vi susrećete u svakodnevnom životu?
Amir Mujezin: Smatram da je najveći problem upravo to što su ljudi u našem društvu ispunjeni predrasudama. Od samog upoznavanja do razgovora, ljudi imaju predrasude i kada nemate neki fizički nedostatak. Onda možete zamisliti kakve onda predrasude ljudi imaju ukoliko imate ikakav vid nedostatka, odnosno invaliditeta?! Najteži dio uključivanja osoba s invaliditetom u društvo, upravo jeste prevazilaženje predrasuda. Osoba s invaliditetom koja želi da bude dio društva, dokazuje se prvo sebi da može prevazići prepreke, pa tek onda i drugim ljudima. Kontinuirano smo izloženi tome da moramo naprije razbijati predrasude koje su ljudi sami izgradili, da li zbog nedostatka obrazovanja, informisanja, adekvatnog odgoja da smo svi ljudi i jednaki, ili u konačnici zbog nedovoljnog prisustva osoba s invaliditetom u životima drugih ljudi.
Imamo veliki broj primjera gdje mladi uzrasta od 15 godina nisu nijednom ili jednom imali priliku da razgovaraju sa osobama s invaliditetom.
Osobe s invaliditetom ne treba i ne smiju biti po strani u društvu, već im se treba omogućiti prilika da budu dio života djece od ranog rasta i razvoja, te i tokom školovanja, pri čemu se i nastoji i kroz inkluzivno obrazovanje.
Nedavno ste radili na audio deskripciji sedme umjetnosti, filma. Zašto se odlučili uopšte pozabaviti ovim inovativnim pristupom približavanja filma osobama s oštećenjem vida?
Amir Mujezin: Imao sam priliku da pogledam jedan jako dobar film, te sam i kao roditelj, bio podstaknut da pogledam film “Uhvaćeni u mrežu“. Važno je naglasiti da je navedeni film i svojevrsni socijalni i psihološki eksperiment koji itekako otvara oči i pokazuje prijetnje koje vrebaju djecu na internetu. Film sam gledao sa oduševljenjem, jer je taj film bio potpuno prilagođen slijepoj osobi, jer je sadržavao audio deskripciju. Što znači da prilikom gledanja filma, osoba sa oštećenjem vida ima priliku, da joj se kroz detaljnu naraciju objasni šta se dešava na filmu. Kroz audio deskripciju nije naveden samo dijalog među akterima, već i sam opis dešavanja.
S obzirom da sam bio podstaknut da tako nešto i sam uradim, odlučio sam se da najprije uradim istraživanje na tu temu. Kontaktirao sam filmske radnike, kinematografe, kao i poznate bosanskohercegovačke režisere, kako bih shvatio na koji način to uraditi da se zadovolje standardi filmskih festivala i kino dvorana. Rečeno mi je da do 90 sekundi mogu uzeti uzorak nekog filma, na taj način poštujući autorska prava i obraditi ga kroz audio deskripciju.
Kao veliki ljubitelj i poznavalac filmske umjetnosti, odlučio sam se da uradim audio deskripciju filma ‘Sam u kući‘, s obzirom da je i sam film prilagođen svima uzrastima bez roditeljske pažnje, te kao takav mogu ga sve osobe sa oštećenjem vida pogledati bez obzira na uzrast. Do sada su reakcije bile pozitivne na ovaj moj poduhvat, te se pričalo o potencijalnoj audio deskripciji na tri do četiri filma. Kroz svoj pristup audio deskripciji filma, gdje jedna audio deskripcija uz stručnost, iskustvo i način rada, može da se uradi istom kvalitetom tri do četiri puta jeftinije, nego što je trenutna tržišna cijena.
(globalanalitika/Anesa Agović)
