Inovativnost i kreativnost mogu biti hologramski prikaz svemira u prostoru, klub kritičkog mišljenja, a ponekad i kampovanje i spavanje pod zvijezdama.
Šta je to Zajednica inovativnih nastavnika?
Za nas je Zajednica mjesto gdje se spajaju ljudi i rađaju ideje kako bismo zajedno stvarali bolje obrazovanje i čuvali radost djetinjstva za svako dijete. Ovako glasi naša misija i moto kojim se vodimo. Zajednica inovativnih nastavnika i nastavnica je prostor otvoren za sve one koji žele doprinijeti unapređenju kvaliteta obrazovanja, mjesto učenja, razmjene, profesionalne i ljudske podrške, mjesto susreta i kritičkog promišljanja. Adresa nam je www.inskola.com.
Šta bi bile inovacije u obrazovanju?
Inovativnost i kreativnost u obrazovanju ne podrazumijevaju tek puku promjenu forme ili zamjenu jedne dogme drugom, a ne trebamo ni teror inovativnosti po svaku cijenu. U temelju inovativnosti je otvoren um i spremnost da slušamo potrebe, ideje i mišljenje djece, da se usudimo oprobati drugačije pristupe, da slobodno griješimo i nešto iz toga naučimo, da ne ustrajavamo uporno na zadatim okvirima, čak i onda kada smo sigurni da ne funkcionišu… Ponekad se inovativnost i kreativnost oživotvore kroz hologramski prikaz svemira u prostoru, ponekad kroz klub kritičkog mišljenja, a ponekad kroz kampovanje i spavanje pod zvijezdama. Odgovor leži u spremnosti da obrazovanje posmatramo ne kao set zadatih pravila, nego kao prostor rasta, prostor koji njeguje radoznalost i istinsku zainteresovanost za svijet u kojem živimo, prostor koji potiče propitivanje, istraživanje i njeguje slobodu mišljenja.
Koliko u školstvu BiH ima mjesta za inovacije, koliko su obrazovni sistem, škole, ali i pojedinci u obrazovanju otvoreni za inovacije?
Nema jednog jedinstvenog niti jednostavnog odgovora na ovo pitanje. Prije svega, u BiH postoji 12 obrazovnih sistema i oni se razlikuju (i slični su) onoliko koliko je svaka škola i svaki nastavnik različit ili poseban. Ukratko, neki nastavnici su izuzetno inovativni i spremni na razvoj, drugi se ne usuđuju da izađu iz zadatih okvira, treći nemaju ideja, četvrti ne žele. No, pitanje je da li i na koji način bilo koji od sistema potiče kreativnost i inovativnost? Lako je reći – nastavnik ima slobodu da bira način i metode rada… i tu se priča prečesto završava. Međutim, šta možemo uraditi da prepoznamo i damo punu slobodu nastavnicima koji ulažu dodatni trud i dolaze do novih rješenja? Kako možemo oprobane i dokazane inovacije uvoditi u sistem kako bi koristile svoj djeci? Kako možemo stvarati kulturu unutar škola koja potiče nastavnike da probaju rizikovati, da podrže jedni druge u tome, nasuprot kulture ne talasaj i nije u NPP-u? To su pitanja koja moramo postavljati.
Krajem augusta imali ste konferenciju ZIN-a (12. po redu) pod nazivom Kuda ide ova škola. Šta su njeni zaključci, odnosno kuda ide škola u BiH?
Neki od neformalnih zaključaka 12. konferencije su da niko od nas nema odgovor na aktuelnu situaciju, ali da su nastavnici spremni da se uhvate u koštac sa svim izazovima i da samo zajednički možemo pronalaziti rješenja. Svakome od nas, pa i nastavnicima, potreban je osjećaj uzajamne podrške, ali i podrške menadžmenta i roditelja. Sistem se ne može oslanjati na entuzijazam i trud pojedinaca, već svi trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti. Mnogo je nedoumica i neodgovorenih pitanja i sigurno je da glas nastavnika koji najbolje poznaju djecu i porodice sa kojima rade, kao i specifičnosti predmeta i uzrasta djece, mora biti uzet u obzir. Škole i nastavnici trebaju dobiti svu potrebnu pomoć, ali i slobodu da tragaju za (evo ga) inovativnim rješenjima u organizaciji nastave – naprimjer da spajaju časove projektnim pristupima, integriraju sadržaj, na efikasniji i smisleniji način koriste tehnologije i slično. Dodatne obuke su neophodne, ali one moraju biti fokusirane na rješavanje akutnih problema direktno iz nastave; pitanje ocjenjivanja treba biti ponovno otvoreno i promišljeno; dostupnost resursa i tehnologije još uvijek je upitna… Protekla školska godina donijela je brojna iskustva, koja će sigurno biti iskorištena u nastavi. Tu se prije svega misli na potrebu za kontinuiranim kontaktom djece i nastavnika, kao i vršnjaka međusobno, na veću brigu o emocionalnom stanju djece i mentalnom zdravlju i djece i odraslih, na pružanje dodatne podrške roditeljima, na bolje prilagođavanje zadataka i metoda poučavanja, i još mnogo toga.
Koliko se ova konferencija razlikovala od prve, ali i koliko se zbog online formata razlikovala od ranijih?
Ako bismo je uporedili sa prvom konferencijom iz 2009. godine, prvo što primjećujem je da se stvorila kritična masa nastavnika spremnih da otvoreno govore o svim problemima, da daju konkretne prijedloge, da kritički analiziraju stanje u obrazovanju i preuzmu odgovornost da utiču na promjene. Online format je omogućio da sa nama bude preko 560 nastavnika iz svih zemalja regiona, da snimimo sesije kako bismo ih mogli ponovo pogledati, a da istovremeno omogućimo da se glas svakog učesnika čuje. Ipak, uprkos nevjerovatnoj količini dobre energije koja je isijavala sa ekrana, svima nam nedostaje topli zagrljaj i lični kontakt.
A koliko se obrazovanje u BiH danas razlikuje od onog prije 12 godina, odnosno kako biste ocijenili uticaj ZIN-a na obrazovanje u cjelini? Koliko uopšte nastavnik može da utiče na sistem?
Sistem je kompleksan konstrukt – njega čini i pravni okvir i strategije i politike, ali, u krajnjoj liniji, i ljudi. Moje iskustvo i percepcija je da se mnogo nastavnika promijenilo i počelo na drugi način promišljati svoju praksu, da su i škole i učionice malo drugačija mjesta, barem kada je riječ o osnovnom obrazovanju, nego prije 12 godina. Sa druge strane, još uvijek se ne vidi jasna strategija za razvoj obrazovanja, spremnost da se u promjene uđe odlučnije i snažnije, spremnost da se otvoreno suočimo sa rezultatima PISA istraživanja i kao društvo postavimo obrazovanje u sami fokus. Pored toga, možda najtužnija činjenica, kojoj se takođe ne pridaje previše značaja, jeste masovno napuštanje BiH porodica sa djecom, đaka, studenata. Brojke su neumoljive, ali to kao da nije znak za uzbunu. Zajednica inovativnih nastavnika i druge slične nastavničke mreže jačaju svakog dana kao prostor refleksije, promišljanja i traganja za rješenjima. Nastavnici žele i trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti u procesu promjena, jer bez toga su one nemoguće. Međutim, oni se moraju izboriti za svoj glas znanjem i argumentima.
Dodijelili ste nagrade inovativnim nastavnicima. Šta su njihove inovacije – čime su zaslužili nagrade?
Nagrada za inovativne nastavnike i nastavnice ove godine će biti dodijeljena peti put. Dodjeljuju je nastavnici za nastavnike i cilj joj je ne samo da se prepoznaju i nagrade kvalitetne prakse, nego da učini vidljivim na stotine nastavnika i nastavnica sa svih nivoa obrazovanja. Nagrada doprinosi promociji nastavničke profesije u društvu i skreće pažnju na dobre priče i prakse koje mogu biti putokaz sistemu u cjelini. Nagrade se dodjeljuju nastavnicima za njihove inovativne prakse. Inovativnost i kreativnost definisali smo kroz niz kriterija koji se odnose na stvaranje potpuno novih ideja ili pak jedinstvenu kombinaciju i/ili primjenu postojećih ideja u specifičnom kontekstu, kao odgovor nastavnika na neki problem koji su željeli riješiti, neku vještinu koju su željeli unaprijediti i slično. Fokus je na razvoju kritičkog promišljanja i kreativnosti kod djece, na razvoju vrijednosti i društvene pravde, na razvoju partnerstva sa porodicama i zajednicama i svega drugog što leži u temelju dobrog obrazovanja.
Šta je obrazovni sistem u BiH mogao da nauči iz perioda online nastave, i da li je naučio?
Mislim da smo mogli ponoviti neke prijašnje lekcije o tome da je efikasan nastavnik onaj koji kontinuirano uči i koji na prvo mjesto uvijek stavlja dobrobit djeteta kao presudan faktor kvalitetnog obrazovanja, te da ga ne može zamijeniti nikakva tehnologija… Da je kvalitetan i svrsishodan profesionalni razvoj usmjeren na unapređenje kompetencija nastavnika neophodan… Da je partnerstvo sa porodicama i zajednicama temelj brige o djeci, o svakom djetetu… Da je transformacija NPP-ova, a paralelno s tim i načina praćenja i procjenjivanja napredovanja djece, neophodna… i još mnogo toga. Da li su i šta sistemi obrazovanja u BiH naučili, ne znam, to ćete vjerovatno pitati nadležne osobe.
Na konferenciji ste imali i goste iz regije. Da li su oni možda bolje iskoristili pandemiju?
Problemi i izazovi nastavnika su isti ili barem slični i u regionu, ali i širom svijeta. Mislim da je generalna ocjena da se online nastava u najvećoj mjeri oslanjala na same nastavnike i nastavničke timove, sa većom ili manjom podrškom obrazovnih vlasti ili profesionalnih institucija. Ono što je važno jeste da trebamo učiti jedni od drugih, iskoristiti rezultate istraživanja u cijelom svijetu, analizirati različita rješenja, ali sve to prilagoditi kontekstu i djeci sa kojom radimo.
Kako ocjenjujete početak nove školske godine u BiH?
Opšta je ocjena koju smo mogli čuti od nastavnika tokom konferencije da se sa pripremama za početak nove školske godine otpočelo prekasno i da su preporuke došle u zadnji čas (ili nisu uopšte došle). Nastavnici su uglavnom samostalno radili na stručnom usavršavanju i pripremama tokom ljeta, ali je pitanje o kojem broju nastavnika je riječ. Istraživanje je pokazalo da je stepen stresa među nastavnicima sada veći nego na kraju prošle školske godine i mnogo je zavisilo od spremnosti i spretnosti menadžmenta škola da izvrše potrebne pripreme.
Isto tako, mnogo pažnje se poklanja preventivnim epidemiološkim mjerama, rasporedu djece, smjenama…, a mnogo manje načinu realizacije i osiguranju kvaliteta nastavnog procesa.
Da li u BiH obrazovanje treba ujednačavati među kantonima i entitetima, ili dozvoliti da se razvija ovako kao sada – svako geografsko/političko područje onako kako želi…
Svi smo svjesni da je ovo političko pitanje i ja na njega ne mogu ni hipotetički odgovoriti. Sa druge strane, kao mala zemlja u kojoj je svaki stručnjak dragocjen, sigurno bi bilo mnogo efikasnije zajednički raditi na razvoju nauke, na istraživanjima, na pronalaženjima rješenja za kvalitetnu praksu, za razvoj funkcionalnog znanja, kritičkog promišljanja i slično. To su univerzalne kategorije koje se direktno dotiču kvaliteta, a želim da vjerujem da je svima u ovoj zemlji stalo do kvalitetnog obrazovanja.
Vjerovatno ste gledali serijal Školokrečina, koji na primjeru čitanki jasno pokazuje da su obrazovanju u BiH potrebne promjene. Šta mislite kada bi i pod kojim uslovima te promjene mogle da se dese?
Još jedno pitanje koje direktno zadire u vrijednosni sistem, u domen društvenih odnosa, politika, pa ako želite i u domen sociologije i psihologije. U toj oblasti će promjene sigurno ići sporije nego što bismo željeli, ali smo i kao pojedinci i kao profesionalci, a i kao članovi određenih zajednica odgovorni da djecu odgajamo na postulatima pravičnosti, mira, traganja za naučnom istinom, na uzajamnom poštovanju i spremnosti da se saslušamo i pronalazimo kompromise, propitujući i sopstvena i druga uvjerenja i odluke. Odgovorni smo za generacije, za budućnost društva, i tu odgovornost moramo preuzeti svjesni svih mogućih posljedica.
(Skolegijum.ba)
Šta je to Zajednica inovativnih nastavnika?
Za nas je Zajednica mjesto gdje se spajaju ljudi i rađaju ideje kako bismo zajedno stvarali bolje obrazovanje i čuvali radost djetinjstva za svako dijete. Ovako glasi naša misija i moto kojim se vodimo. Zajednica inovativnih nastavnika i nastavnica je prostor otvoren za sve one koji žele doprinijeti unapređenju kvaliteta obrazovanja, mjesto učenja, razmjene, profesionalne i ljudske podrške, mjesto susreta i kritičkog promišljanja. Adresa nam je www.inskola.com.
Šta bi bile inovacije u obrazovanju?
Inovativnost i kreativnost u obrazovanju ne podrazumijevaju tek puku promjenu forme ili zamjenu jedne dogme drugom, a ne trebamo ni teror inovativnosti po svaku cijenu. U temelju inovativnosti je otvoren um i spremnost da slušamo potrebe, ideje i mišljenje djece, da se usudimo oprobati drugačije pristupe, da slobodno griješimo i nešto iz toga naučimo, da ne ustrajavamo uporno na zadatim okvirima, čak i onda kada smo sigurni da ne funkcionišu… Ponekad se inovativnost i kreativnost oživotvore kroz hologramski prikaz svemira u prostoru, ponekad kroz klub kritičkog mišljenja, a ponekad kroz kampovanje i spavanje pod zvijezdama. Odgovor leži u spremnosti da obrazovanje posmatramo ne kao set zadatih pravila, nego kao prostor rasta, prostor koji njeguje radoznalost i istinsku zainteresovanost za svijet u kojem živimo, prostor koji potiče propitivanje, istraživanje i njeguje slobodu mišljenja.
Koliko u školstvu BiH ima mjesta za inovacije, koliko su obrazovni sistem, škole, ali i pojedinci u obrazovanju otvoreni za inovacije?
Nema jednog jedinstvenog niti jednostavnog odgovora na ovo pitanje. Prije svega, u BiH postoji 12 obrazovnih sistema i oni se razlikuju (i slični su) onoliko koliko je svaka škola i svaki nastavnik različit ili poseban. Ukratko, neki nastavnici su izuzetno inovativni i spremni na razvoj, drugi se ne usuđuju da izađu iz zadatih okvira, treći nemaju ideja, četvrti ne žele. No, pitanje je da li i na koji način bilo koji od sistema potiče kreativnost i inovativnost? Lako je reći – nastavnik ima slobodu da bira način i metode rada… i tu se priča prečesto završava. Međutim, šta možemo uraditi da prepoznamo i damo punu slobodu nastavnicima koji ulažu dodatni trud i dolaze do novih rješenja? Kako možemo oprobane i dokazane inovacije uvoditi u sistem kako bi koristile svoj djeci? Kako možemo stvarati kulturu unutar škola koja potiče nastavnike da probaju rizikovati, da podrže jedni druge u tome, nasuprot kulture ne talasaj i nije u NPP-u? To su pitanja koja moramo postavljati.
Krajem augusta imali ste konferenciju ZIN-a (12. po redu) pod nazivom Kuda ide ova škola. Šta su njeni zaključci, odnosno kuda ide škola u BiH?
Neki od neformalnih zaključaka 12. konferencije su da niko od nas nema odgovor na aktuelnu situaciju, ali da su nastavnici spremni da se uhvate u koštac sa svim izazovima i da samo zajednički možemo pronalaziti rješenja. Svakome od nas, pa i nastavnicima, potreban je osjećaj uzajamne podrške, ali i podrške menadžmenta i roditelja. Sistem se ne može oslanjati na entuzijazam i trud pojedinaca, već svi trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti. Mnogo je nedoumica i neodgovorenih pitanja i sigurno je da glas nastavnika koji najbolje poznaju djecu i porodice sa kojima rade, kao i specifičnosti predmeta i uzrasta djece, mora biti uzet u obzir. Škole i nastavnici trebaju dobiti svu potrebnu pomoć, ali i slobodu da tragaju za (evo ga) inovativnim rješenjima u organizaciji nastave – naprimjer da spajaju časove projektnim pristupima, integriraju sadržaj, na efikasniji i smisleniji način koriste tehnologije i slično. Dodatne obuke su neophodne, ali one moraju biti fokusirane na rješavanje akutnih problema direktno iz nastave; pitanje ocjenjivanja treba biti ponovno otvoreno i promišljeno; dostupnost resursa i tehnologije još uvijek je upitna… Protekla školska godina donijela je brojna iskustva, koja će sigurno biti iskorištena u nastavi. Tu se prije svega misli na potrebu za kontinuiranim kontaktom djece i nastavnika, kao i vršnjaka međusobno, na veću brigu o emocionalnom stanju djece i mentalnom zdravlju i djece i odraslih, na pružanje dodatne podrške roditeljima, na bolje prilagođavanje zadataka i metoda poučavanja, i još mnogo toga.
Koliko se ova konferencija razlikovala od prve, ali i koliko se zbog online formata razlikovala od ranijih?
Ako bismo je uporedili sa prvom konferencijom iz 2009. godine, prvo što primjećujem je da se stvorila kritična masa nastavnika spremnih da otvoreno govore o svim problemima, da daju konkretne prijedloge, da kritički analiziraju stanje u obrazovanju i preuzmu odgovornost da utiču na promjene. Online format je omogućio da sa nama bude preko 560 nastavnika iz svih zemalja regiona, da snimimo sesije kako bismo ih mogli ponovo pogledati, a da istovremeno omogućimo da se glas svakog učesnika čuje. Ipak, uprkos nevjerovatnoj količini dobre energije koja je isijavala sa ekrana, svima nam nedostaje topli zagrljaj i lični kontakt.
A koliko se obrazovanje u BiH danas razlikuje od onog prije 12 godina, odnosno kako biste ocijenili uticaj ZIN-a na obrazovanje u cjelini? Koliko uopšte nastavnik može da utiče na sistem?
Sistem je kompleksan konstrukt – njega čini i pravni okvir i strategije i politike, ali, u krajnjoj liniji, i ljudi. Moje iskustvo i percepcija je da se mnogo nastavnika promijenilo i počelo na drugi način promišljati svoju praksu, da su i škole i učionice malo drugačija mjesta, barem kada je riječ o osnovnom obrazovanju, nego prije 12 godina. Sa druge strane, još uvijek se ne vidi jasna strategija za razvoj obrazovanja, spremnost da se u promjene uđe odlučnije i snažnije, spremnost da se otvoreno suočimo sa rezultatima PISA istraživanja i kao društvo postavimo obrazovanje u sami fokus. Pored toga, možda najtužnija činjenica, kojoj se takođe ne pridaje previše značaja, jeste masovno napuštanje BiH porodica sa djecom, đaka, studenata. Brojke su neumoljive, ali to kao da nije znak za uzbunu. Zajednica inovativnih nastavnika i druge slične nastavničke mreže jačaju svakog dana kao prostor refleksije, promišljanja i traganja za rješenjima. Nastavnici žele i trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti u procesu promjena, jer bez toga su one nemoguće. Međutim, oni se moraju izboriti za svoj glas znanjem i argumentima.
Dodijelili ste nagrade inovativnim nastavnicima. Šta su njihove inovacije – čime su zaslužili nagrade?
Nagrada za inovativne nastavnike i nastavnice ove godine će biti dodijeljena peti put. Dodjeljuju je nastavnici za nastavnike i cilj joj je ne samo da se prepoznaju i nagrade kvalitetne prakse, nego da učini vidljivim na stotine nastavnika i nastavnica sa svih nivoa obrazovanja. Nagrada doprinosi promociji nastavničke profesije u društvu i skreće pažnju na dobre priče i prakse koje mogu biti putokaz sistemu u cjelini. Nagrade se dodjeljuju nastavnicima za njihove inovativne prakse. Inovativnost i kreativnost definisali smo kroz niz kriterija koji se odnose na stvaranje potpuno novih ideja ili pak jedinstvenu kombinaciju i/ili primjenu postojećih ideja u specifičnom kontekstu, kao odgovor nastavnika na neki problem koji su željeli riješiti, neku vještinu koju su željeli unaprijediti i slično. Fokus je na razvoju kritičkog promišljanja i kreativnosti kod djece, na razvoju vrijednosti i društvene pravde, na razvoju partnerstva sa porodicama i zajednicama i svega drugog što leži u temelju dobrog obrazovanja.
Šta je obrazovni sistem u BiH mogao da nauči iz perioda online nastave, i da li je naučio?
Mislim da smo mogli ponoviti neke prijašnje lekcije o tome da je efikasan nastavnik onaj koji kontinuirano uči i koji na prvo mjesto uvijek stavlja dobrobit djeteta kao presudan faktor kvalitetnog obrazovanja, te da ga ne može zamijeniti nikakva tehnologija… Da je kvalitetan i svrsishodan profesionalni razvoj usmjeren na unapređenje kompetencija nastavnika neophodan… Da je partnerstvo sa porodicama i zajednicama temelj brige o djeci, o svakom djetetu… Da je transformacija NPP-ova, a paralelno s tim i načina praćenja i procjenjivanja napredovanja djece, neophodna… i još mnogo toga. Da li su i šta sistemi obrazovanja u BiH naučili, ne znam, to ćete vjerovatno pitati nadležne osobe.
Na konferenciji ste imali i goste iz regije. Da li su oni možda bolje iskoristili pandemiju?
Problemi i izazovi nastavnika su isti ili barem slični i u regionu, ali i širom svijeta. Mislim da je generalna ocjena da se online nastava u najvećoj mjeri oslanjala na same nastavnike i nastavničke timove, sa većom ili manjom podrškom obrazovnih vlasti ili profesionalnih institucija. Ono što je važno jeste da trebamo učiti jedni od drugih, iskoristiti rezultate istraživanja u cijelom svijetu, analizirati različita rješenja, ali sve to prilagoditi kontekstu i djeci sa kojom radimo.
Kako ocjenjujete početak nove školske godine u BiH?
Opšta je ocjena koju smo mogli čuti od nastavnika tokom konferencije da se sa pripremama za početak nove školske godine otpočelo prekasno i da su preporuke došle u zadnji čas (ili nisu uopšte došle). Nastavnici su uglavnom samostalno radili na stručnom usavršavanju i pripremama tokom ljeta, ali je pitanje o kojem broju nastavnika je riječ. Istraživanje je pokazalo da je stepen stresa među nastavnicima sada veći nego na kraju prošle školske godine i mnogo je zavisilo od spremnosti i spretnosti menadžmenta škola da izvrše potrebne pripreme.
Isto tako, mnogo pažnje se poklanja preventivnim epidemiološkim mjerama, rasporedu djece, smjenama…, a mnogo manje načinu realizacije i osiguranju kvaliteta nastavnog procesa.
Da li u BiH obrazovanje treba ujednačavati među kantonima i entitetima, ili dozvoliti da se razvija ovako kao sada – svako geografsko/političko područje onako kako želi…
Svi smo svjesni da je ovo političko pitanje i ja na njega ne mogu ni hipotetički odgovoriti. Sa druge strane, kao mala zemlja u kojoj je svaki stručnjak dragocjen, sigurno bi bilo mnogo efikasnije zajednički raditi na razvoju nauke, na istraživanjima, na pronalaženjima rješenja za kvalitetnu praksu, za razvoj funkcionalnog znanja, kritičkog promišljanja i slično. To su univerzalne kategorije koje se direktno dotiču kvaliteta, a želim da vjerujem da je svima u ovoj zemlji stalo do kvalitetnog obrazovanja.
Vjerovatno ste gledali serijal Školokrečina, koji na primjeru čitanki jasno pokazuje da su obrazovanju u BiH potrebne promjene. Šta mislite kada bi i pod kojim uslovima te promjene mogle da se dese?
Još jedno pitanje koje direktno zadire u vrijednosni sistem, u domen društvenih odnosa, politika, pa ako želite i u domen sociologije i psihologije. U toj oblasti će promjene sigurno ići sporije nego što bismo željeli, ali smo i kao pojedinci i kao profesionalci, a i kao članovi određenih zajednica odgovorni da djecu odgajamo na postulatima pravičnosti, mira, traganja za naučnom istinom, na uzajamnom poštovanju i spremnosti da se saslušamo i pronalazimo kompromise, propitujući i sopstvena i druga uvjerenja i odluke. Odgovorni smo za generacije, za budućnost društva, i tu odgovornost moramo preuzeti svjesni svih mogućih posljedica.
(Skolegijum.ba)
