Problemi škole na daljinu: Čas od sedam minuta nije čas

Kada dobiješ lošu ocjenu pa smišljaš način na koji da to saopštiš roditelju. Kada drugarica zaboravi užinu, a dijete odluči da podijeli ili ne sa njm. Sve je to dio potrebnog sazrijevanja i odrastanja.
Ognjenka Jovičić iz Gradiške majka je troje djece koja idu u osnovnu školu. Sa grupom roditelja pokrenula je peticiju “Zaštita prava djeteta na KVALITETNO obrazovanje” u okviru koje se od Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske traži da se roditeljima koji ostaju kod kuće i pomažu djeci u školskim obavezama isplaćuje mjesečno 500 KM po djetetu koje ide u školu. U okviru peticije ukazuje se na i na druge problem sa kojima se djeca i roditelju susreću kada se provodi nastava na daljinu.
BUKA Magazin - Majka troje đaka ukazuje na problem škole na ...
Ognjenka, pokrenuta je petciija “Zaštita prava djeteta na KVALITETNO obrazovanje”. Možete li mi reći nešto više o samoj peticiji?
Peticija je nastala od strane grupe zabrinutih roditelja. Kroz stalne komunikacije unutar razrednih grupa nastalih u toku “Škole na daljinu”, uočili smo niz problema i shvatili da će na taj način školovanja naša djeca biti uskraćena ne samo za veliki dio gradiva, nego će biti ukraćena i za onaj tip sazrijevanja koji je predviđen za uzrast u kojem se nalaze (ovdje mislimo na inter- i intrapersonalnu inteligenciju, tjelesno-kinestetičku, jezičku, matematičku,…) . Po ovom sistemu obrazovanje, obrazovati se 15 minuta dnevnu mogu samo oni čiji roditelji mogu da izdvoje za računar, telefon i internet. Koliko je takvih? I da li je planom i programom predviđeno da čas traje 7 minuta?
Kroz peticiju se traži, ukoliko djeca ponovo budu pohađala nastavu online, da se roditeljima isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od 500 KM. Koliko bi ovaj novac bio značajan za roditelje koji ostaju kod kuće da sa djecom obavljaju školske obaveze?
Mi na taj novac ni ne računamo. Ali u naslovu on zvuči bombastično i privukao je svačiju pažnju. Svjesni smo mi toga da država nema taj novac, no ono što želimo sa tim je da privučemo njihovu pažnju, da “zaprijetimo” “kaznom” kao što oni kažnjavaju za nenošenje maski. No bilo bi nam drago kada bi se te naknade ostvarile za one kojima je to zaista potrebno. A učitelji i razredne starješine će znati prepoznati tu djecu i te roditelje.
Ukoliko se nastava bude odvijala online jasno je da jedan roditelj neće moći raditi, koliko ta situacija utiče na kućni budžet?
Previše je ljudi već sada u teškoj situaciji, ostali su bez posla i jedne ili dvije plate u kući, nastaloj kao posljedica ove pandemije. Ne mogu ni da zamislim njihovu nervozu i osjećaj brige za egzistenciju svoje djece. Zamislite da oni onda treba smireni da sjednu i objasne djetetu nešto što možda ni sami ne razumiju, i pri tome obezbjede računar, internet, knjige, sveske, ljepilo, bojice, flomastere…
Postoje djeca nemaju svu tehnološku opremu za pohađanje online nastave, koliko je važno da im se omogući sva oprema, ali i pristup internetu?
Upravo o tome i govorimo. “Zakonom o dječijim pravima” djeca imaju pravo na obrazovanje. I sva djeca su ista pod ovim nebom. Nebitno ko su im majka i otac. I jednako svi imaju pravo ako je neko za njih odlučio da uče od kuće, onda da im se to i omogući. Inače obrazovanje u ovom slučaju postaje dostupno samo bogatima.
Kako je vama kao roditelju prošla prethodna školska godina? Koje su prednosti, a koje su mane online nastave i nastave na daljinu?
Ja sam majka troje đaka. Jedno je završilo peti, jedno treći i jedno drugi razred. Pri tome su dvoje starijih imali i časove klavira te solfeđa, takođe na daljinu. Ja imam svoj košarkaški klub i pripremali smo za svu djecu Sportski čas na daljinu. Ne pitajte me kako je bilo . Bilo je između straha, panike i želje da pomognem kome mogu. Strah od nepoznatog, strah od zaraze, bolesti koju niko ne poznaje, brige za sve oko nas, do panike za šta i kako dalje ukoliko se ovo nastavi. Ja sam sportski radnik i znam šta duža neaktivnost donosi djeci. Djeca nisu čovjek u malom. Kod djece razvoj svake pojedinačne motoričke sposobnosti ima pravo i određeno vrijeme.Ukoliko ga propustite, sve što ste do sada radili bacilli ste u vodu, ili ste im onemogućili da u budućnosti postignu I ostvare svoje maksimalne potencijale.
Dakle velika je mana neaktivnost, usmjerena i ciljana aktivnost koju mnogi nisu imali jer žive u stanu, a kretanje je bilo ograničeno. Dešavalo se da djeca jedna od drugih traže domaće zadatke, da im mame, tetke, drugarice pišu “kontrolne”. To je takođe, velika mana.
Druženje u školskim klupama, u školskom dvorištu, osjećaj odgovornosti kada treba da se spremiš za kontrolni, za usmeni odgovor, kada prespavaš ili treba da se probudiš na vrijeme. Kada dobiješ lošu ocjenu pa smišljaš način na koji da to saopštiš roditelju. Kada drugarica zaboravi užinu, a dijete odluči da podijeli ili ne sa njm. Sve je to dio potrebnog sazrijevanja i odrastanja. Toga “na daljinu” nema. Neko je dobro rekao : “Može li da se peca “na daljinu” .
Ne mogu da sudim učiteljima koji su se trudili i sjajno našli u novonastaloj situaciji. Učitelji naše djece i učitelji “Škole na daljinu” su zaista divni i potrudili su se. Ali mislim da i oni znaju da čas od 7 minuta nije čas. Naši učitelji su bili naša jedina prednos, jer su se trudili oko nas u svakom momentu. I znam da im nije bilo lako. I ako mogu ovako javno da se zahvalim svim prosvetnim radnicima.
Stavila sam možda aspekt epidemije u drugi plan, pa će neko da osudi ovu peticiju kao pokušaj da gurnemo djecu u školske klupe bez obzira na mogućnost da neko oboli. Ne, potpuno povjerenje imam u naše epidemiologe, i za prihvatiti je svaki njihov prijedlog. Samo želimo da se ostale institucije uključe i u ovaj problem a to je budućnost naše države.
Daću jedan primjer:
U toku ljetnjeg perioda (sada kada rade i kafići i bazeni, igraonice) mogla se organizovati instruktivna nastava, vanredna nastava, za svu djecu koja žele. Podijeliti ih u grupe, sa maskama, ili kako to Institut za javno zdravstvo preporučuje, i raditi nadoknadu propuštenog gradiva. Omogućiti svima, pa ako postoje roditelji koji ne želi ,ili djeca koja ne žele, ne moraju. Ali bar nešto pokušati. I ne odustajati i prepuštati se . I zatvarati nas. Jer to nije život.
Koji su još dodatni zahtjevi koji se kroz peticiju traže od nadležnih?
Dodatni zahtjevi su:
* da se omogući normalna nastava u školama i da se obezbjede svi uslovi u skladu sa mjerama zaštite od Covid 19. Da se izvrše sve preporuke Instituta za javno zdravstvo (dezinfekcije, manje grupe djece, zaštita od pleksiglasa i dr.)
* Ukoliko se ipak bude insistiralo i smatralo za neophodnim da se pristupi “Školi na daljinu” da se se svakom učeniku obezbjede potrebna tehnička sredstva za praćenje online nastave (internet i računari)
* da časovi traju više od 10 minuta
* da se koriste aplikacije koje su prilagođene svim uzrastima i koje su jednostavne za rukovanje
* da sve prezentacije i materijali budu dostupni u pdf formatu na poratalu na kojem će sve aktivnosti biti objedinjenje
* da se omoguće odlasci u školu i konsultacije sa učiteljima i nastavnicima
* Ukoliko se ne budu koristii, da nam se vrati uplaćeni novac za udžbenike
* da se roditeljima objezbedi novčana nadoknada u visini od 500KM po djetetu, jer vrše posao nastavnika kod kuće zbog čega su mnogi primorani da napuste svoj posao.
Kakve su reakcije roditelja na peticiju?
Podijeljene. Ima ih zaista mnogo koji podržavaju, ali ima i onih koji ne vjeruju u uspješan ishod iste, te onih koji bi svoju djecu ostavili zauvijek kod kuće. No kakav bi bio svijet kada bismo svi bili isti. Ljudi su razočarani, nemaju povjerenja u brata, prijatelja i komšiju, tako da pojedini ovdje vide samo pokušaj financijske koristi za pojedince, ali srećom mnogo je više onih koji zaista žele dobro svoj djeci, i za isto žele da se bore.
(Magazin Buka)