U prostorijama radija Active održana je panel diskusija o ratnim traumama, miru, i položaju mladih u poslijeratnom bh. društvu

U utorak (11. maja), članovi Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ i učesnici projekta Živi spomenici organizirali su panel diskusiju u redakcijskim prostorijama radija Active. Uz osvrte Ajne Jusić, osnivačice Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ i Ajše Luković, asistentice na zeničkom Pravnom fakultetu, desetak okupljenih mladih ljudi promišljalo je o glavnom pitanju skupa – Da li živimo u društvu koje stigmatizira žrtve ratnih zločina?

Projekat Živi spomenici zvanično je pokrenut prije sedam mjeseci kada je organiziran i istoimeni kamp u idiličnom okruženju planine Trebević. Kroz sedmodnevno druženje i radionice, mladi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine osmislili su mirovne akcije koje imaju za cilj osvijestiti duboke ratne traume s kojima žive mnogi oko nas (a i mi zajedno s njima).
U zavisnosti od grada iz kojeg dolaze, učesnici su bili podijeljeni u grupe. Svaka grupa učesnika tako je zadužena za organiziranje mirovne akcije u svom gradu. Zenički panel uspješno su osmislili Aiša Aličehić, Mirza Alijagić, Emina Hadžić i Harun Mulić (koji je i moderirao čitav događaj). Nakon Zenice, projekat će putovati i u Stolac, Kalesiju, Srebrenik, Gradačac, Bratunac i Tuzlu.
Iako se može činiti da u posljednjih dvadeset i šest godina neprestano govorimo o nemilom ratu koji se desio na našim prostorima, stvarnost je drugačija. Ako malo bolje oslušnemo na koji način se, kao društvo, prisjećamo ratnih dešavanja, onda ćemo brzo shvatiti da se čitav narativ svodi na mjerenje (kome je bilo teže, a kome je bilo još teže) i prebacivanje krivice. A vrijeme prolazi – ratne traume postaju zrelije i ozbiljnije, a bh. društvo siromašnije i rasuto. Mladim ljudima ostavljen je veliki teret i oni moraju iznalaziti načine da se mire, jačaju ekonomiju, grade svijetlu budućnost. I oni ne zaziru od toga.
Muhamed Tucaković, projektni koordinator u Udruženju „Zaboravljena djeca rata“ i apsolvent na Odsjeku međunarodni odnosi i diplomatija na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, rekao nam je: „Čitav projekat Živi spomenici želi da potakne mlade ljude da promišljaju o miru i mirovnom procesu. Da li je ovo što danas živimo mir? Ako nije, zašto nije? Kako i šta sve trebamo uraditi da dođemo do njega? Sve su ovo pitanja koja ćemo postaviti mladima iz svih dijelova BiH kroz organizovane mirovne akcije. Jer, kako sam već istaknuo na radionicama realizovanima u sklopu kampa – mir nije stanje, mir je proces koji se mora konstantno održavati i graditi.“
O razmjerima užasa svih onih koji su žrtve ratnog silovanja, govorila je Ajna Jusić. Ova diplomirana psihologinja, osnivačica Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ i posvećena volonterka, govorila je hrabro i iskreno o svojim ličnim iskustvima i uopće životu s traumom. Silovanje je jedan od najstrašnijih zločina koji se može počiniti nad čovjekom – čin je to koji ima za cilj uniziti i u potpunosti dehumanizirati žrtvu. Tom vrtlogu ništavila i ljudske izopačenosti u koji je bila uhvaćena njena mama (a i ona zajedno s njom), Jusić je odlučila odgovoriti istinom, ljubavi, razumom i dobrotom. U njenoj životnoj priči se krije formula ne samo opstanka, već i ispunjenog života.

O izvitoperenosti pravnog sistema koji brine (ni)malo o žrtvama međunarodnih ratnih zločina, govorila je Ajša Luković, studentica drugog ciklusa i asistentica na Katedri za historiju države i prava na Pravnom fakultetu u Zenici. Na početku je rekla: „Jako je teško govoriti o ovim temama, i ponekad ne možete odvojiti emocije od onoga što vam je struka. Ali, zaista me raduje činjenica da su mladi ljudi spremni na razgovor, jer zrelim i zdravim razgovorom možemo prebroditi sve ono što je pred nas postavljeno. Mladi ljudi su ipak sadašnjost, a ne budućnost.“
Luković je za kraj dodala: „Suština cijele priče je procesuiranje i kažnjavanje, ali i kolektivna svijest i prevencija. Procesuiranje i kažnjavanje nemaju nikakvu svrhu ukoliko sve to ne radimo iz pravih razloga. Najvažnije je učiti sadašnje i buduće generacije prevenciji, jer se samo tako ovakve stvari nikada i nikome više neće ponoviti.“
Bosna i Hercegovina i svi njeni ljudi prošli su kroz veliku tragediju. Nastavimo li bježati od nje ili se pretvarati da nas još uvijek ne drži čvrsto, srljat ćemo u ambis. Dubok i mračan. Iako je teško govoriti o ranama koje tako jako bole, još je opasnije o njima šutiti. Tako samo možemo potiskivati ružna sjećanja a buditi se orošeni znojem i u zaglušujućem vrisku; tako možemo samo svoju stranu priče znati a nevinu i dobru djecu ispunjavati mržnjom i strahom. Mladi i hrabri ljudi odlučili su progovoriti i tako biti korak bliže lijepom i slatkom miru.
(activezenica)