“Bio je ljetni period. Sa prijateljima sam igrao stoni tenis u parku na betonskom stolu. Bio sam najlošiji i proradio mi je inat da se poboljšam i dokažem da i ja mogu igrati.”
Postao je svjetski prvak u stonom tenisu u Finskoj, a cilj i najveća želja mu je plasman na Paraolimpijske igre. Haris Eminović je devetnaestogodišnji stonoteniser iz Banjaluke.
![](https://mionama.ba/assets/photos/news/big/1597157275-haris.jpg)
Kako si se počeo baviti stonim tenisom?
Bio je ljetni period. Sa prijateljima sam igrao stoni tenis u parku na betonskom stolu. Bio sam najlošiji i proradio mi je inat da se poboljšam i dokažem da i ja mogu igrati. Otišao sam u stoni teniski klub „Spin“. Tu sam počeo igrati. Ozbiljnija karijera je počela kada sam prešao stonoteniski klub osoba sa invaliditetom „Vrbas“ 2016. godine. U početku je bilo teško dok nisam naučio osnovne pokrete, ali uz puno truda, treninga i energije to se vrlo lako savlada.
Koje su specifičnosti rada u klubu „Vrbas“?
Svaka osoba je drugačija. Postoje tako i razlike između osoba koje imaju i osoba koje nemaju hendikep. Kod zdravih ljudi forhend udarac se uči na isti način. U mom slučaju, ručni zglob mi je malo oboren, i moram naučiti drugačiji pokret. U sadašnjem klubu treneri su obučeni da stoni tenis prilagode fizičkom stanju osobe sa invaliditetom.
Reci nam nešto o svojim sportkim uspjesima i daljima planovima?
Moj prvi nastup za reprezentaciju Bosne i Hercegovine je bio 2017. godine u Beogradu na Međunarodnom prvenstvu. Tu sam izgubio u četvrtfinalu – „ispala mi je medalja iz ruku“. Tad je proradio moj inat da budem još bolji. Svaki dan sam sve više trenirao. Postao sam vicešampion države i tako sam stekao pravo nastupa na novom međunarodnom turniru. Onda sam iduće godine u istom Beogradu osvojio prvo mjesto i od tada su krenuli vrlo zapaženi rezultati.
U stonom tenisu za osobe sa invaliditetom ima deset kategorija. Od prve do pete su osobe koje igraju u kolicima, od šestog do desetog su osobe sa fizičkim hendikepom koje stoje. Ja sam šesta kategorija. U Bosni i Hercegovini 2018. sam osvojio prvo mjesto u svojoj kategoriji. Moj najveći uspjeh je bio na Svjetskom kupu u Finskoj. Tada sam u ekipnom dijelu sa igračima iz Velike Britanije i Grčke osvojio prvo mjesto. Zbog tog rezultata sam 2019. proglašen za najboljeg sportistu za osobe sa invaliditetom, a u Banjaluci sam dobio plaketu za najbolji sportski poduhvat u Republici Srpskoj.
Moja najveća želja je da se plasiram na Paraolimpijske igre. Sadašnji mi je cilj da ostvarim normu za Tokio iduće godine i nadam se da ću uspjeti u tome.
![](https://mionama.ba/assets/photos/gallery/big/113-haris-eminovic-34-1597157334.jpg)
Studiraš također – koji su tvoji planovi sa fakultetom?
Upisao sam Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta, smjer Sportski menadžment. Zbog svog stanja ne mogu da budem profesor Fizičkog vaspitanja, ali u nekom klubu bih mogao raditi oko finansija, strukture kluba i raznih drugih stvari koje ne zahtijevaju veliki fizičku spremu.
Kako je pandemija uticala na tvoj trening?
Nije uopšte zato što je moj trener jedan sto našeg kluba donio u moju garažu. Onda smo svaki dan do početka policijskog časa trenirali dva-tri sata, da ne izgubim osjećaj i ostanem u formi.
Kao sportista, šta misliš kako bi država mogla da pruži podsticaj tebi ili sportistima generalno?
Mislim da nijedan sport nema dovoljnu pažnju što se tiče finansija. To je isto i u mom slučaju. Međutim, ja sam zahvalan Paraolimpisjkom komitetu Bosne i Hercegovine koji su finansirali moje učešće na dva veća takmičenja u Finskoj i Egiptu. Naravno, sjajno bi bilo kada bi uslovi bili bolje, na primjer kada je u pitanju sala u kojoj treniramo. Veliki podsticaj bi mi bio da mogu zarađivati od ovoga sporta što je nažalost ovdje nemoguće. Jednostavno nije toliko zastupljen. Glavna mana svakog sporta u našoj državi su finansije.
Postao je svjetski prvak u stonom tenisu u Finskoj, a cilj i najveća želja mu je plasman na Paraolimpijske igre. Haris Eminović je devetnaestogodišnji stonoteniser iz Banjaluke.
![](https://mionama.ba/assets/photos/news/big/1597157275-haris.jpg)
Kako si se počeo baviti stonim tenisom?
Bio je ljetni period. Sa prijateljima sam igrao stoni tenis u parku na betonskom stolu. Bio sam najlošiji i proradio mi je inat da se poboljšam i dokažem da i ja mogu igrati. Otišao sam u stoni teniski klub „Spin“. Tu sam počeo igrati. Ozbiljnija karijera je počela kada sam prešao stonoteniski klub osoba sa invaliditetom „Vrbas“ 2016. godine. U početku je bilo teško dok nisam naučio osnovne pokrete, ali uz puno truda, treninga i energije to se vrlo lako savlada.
Koje su specifičnosti rada u klubu „Vrbas“?
Svaka osoba je drugačija. Postoje tako i razlike između osoba koje imaju i osoba koje nemaju hendikep. Kod zdravih ljudi forhend udarac se uči na isti način. U mom slučaju, ručni zglob mi je malo oboren, i moram naučiti drugačiji pokret. U sadašnjem klubu treneri su obučeni da stoni tenis prilagode fizičkom stanju osobe sa invaliditetom.
Reci nam nešto o svojim sportkim uspjesima i daljima planovima?
Moj prvi nastup za reprezentaciju Bosne i Hercegovine je bio 2017. godine u Beogradu na Međunarodnom prvenstvu. Tu sam izgubio u četvrtfinalu – „ispala mi je medalja iz ruku“. Tad je proradio moj inat da budem još bolji. Svaki dan sam sve više trenirao. Postao sam vicešampion države i tako sam stekao pravo nastupa na novom međunarodnom turniru. Onda sam iduće godine u istom Beogradu osvojio prvo mjesto i od tada su krenuli vrlo zapaženi rezultati.
U stonom tenisu za osobe sa invaliditetom ima deset kategorija. Od prve do pete su osobe koje igraju u kolicima, od šestog do desetog su osobe sa fizičkim hendikepom koje stoje. Ja sam šesta kategorija. U Bosni i Hercegovini 2018. sam osvojio prvo mjesto u svojoj kategoriji. Moj najveći uspjeh je bio na Svjetskom kupu u Finskoj. Tada sam u ekipnom dijelu sa igračima iz Velike Britanije i Grčke osvojio prvo mjesto. Zbog tog rezultata sam 2019. proglašen za najboljeg sportistu za osobe sa invaliditetom, a u Banjaluci sam dobio plaketu za najbolji sportski poduhvat u Republici Srpskoj.
Moja najveća želja je da se plasiram na Paraolimpijske igre. Sadašnji mi je cilj da ostvarim normu za Tokio iduće godine i nadam se da ću uspjeti u tome.
![](https://mionama.ba/assets/photos/gallery/big/113-haris-eminovic-34-1597157334.jpg)
Studiraš također – koji su tvoji planovi sa fakultetom?
Upisao sam Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta, smjer Sportski menadžment. Zbog svog stanja ne mogu da budem profesor Fizičkog vaspitanja, ali u nekom klubu bih mogao raditi oko finansija, strukture kluba i raznih drugih stvari koje ne zahtijevaju veliki fizičku spremu.
Kako je pandemija uticala na tvoj trening?
Nije uopšte zato što je moj trener jedan sto našeg kluba donio u moju garažu. Onda smo svaki dan do početka policijskog časa trenirali dva-tri sata, da ne izgubim osjećaj i ostanem u formi.
Kao sportista, šta misliš kako bi država mogla da pruži podsticaj tebi ili sportistima generalno?
Mislim da nijedan sport nema dovoljnu pažnju što se tiče finansija. To je isto i u mom slučaju. Međutim, ja sam zahvalan Paraolimpisjkom komitetu Bosne i Hercegovine koji su finansirali moje učešće na dva veća takmičenja u Finskoj i Egiptu. Naravno, sjajno bi bilo kada bi uslovi bili bolje, na primjer kada je u pitanju sala u kojoj treniramo. Veliki podsticaj bi mi bio da mogu zarađivati od ovoga sporta što je nažalost ovdje nemoguće. Jednostavno nije toliko zastupljen. Glavna mana svakog sporta u našoj državi su finansije.
(Autor: Fedor Marjanović/ mionama.ba)