Piše: Mario Vranješ
Prvo prozivka, drage moje i dragi moji, pa ćemo onda da sijelimo. Da vidimo ko je sve došao i ko nas je opet izdao. Budimo realni, dvadeset godina je ipak malo za definitivne promjene. Ipak mislim da ćemo se svi u prozivci naći i prepoznati. Pa da krenemo sa prozivkom drage moje i dragi moji! Idemo!
Jesu li svi četnici tu? – Svi smo tu, hvala Bogu!
Jesu li sve ustaše tu? – Svi smo tu, hvala Bogu!
Jesu li sve balije tu? – Svi smo tu, hvala Bogu!
Jesu li svi koje boli kurac i za četnike, i za ustaše, i za balije tu? – Svi smo tu, hvala Bogu!
Jesu li sve izbjeglice tu? – Svi smo tu, hvala Bogu!
Jesu li sve pobjeglice tu? – Svi smo tu, hvala Bogu!
Jesu li svi seljaci tu? – Svi smo tu, hvala bogu!
Jesu li svi malograđani tu? – Svi smo tu, hvala Bogu!
Jesu li svi ”kao” građani tu? – Svi smo tu, hvala Bogu!
Jesu li svi koji su uspjeli u životu tu? – Svi smo tu, hvala Bogu!
Jesu li svi koji su propali u životu tu? – Svi smo tu, hvala Bogu!
Ima li nas mrtvih, ubijenih, zaklanih, silovanih? – I oni su negdje, Bože dragi!
Dakle, otprilike to je to što smo napravili za proteklih dvadeset- trideset godina. Svi smo tu, i svi smo negdje i nigdje. Sada žurka može da krene. Konobari, počnite da uzimate narudžbe, muzičari počnite da svirate, pa da lagano krenem da psujem.
Živjeli!!!!!!!
Copyright by Mario Vranješ
