Rak dojke je najčešća maligna bolest kod žena. Zvanični registar na nivou države ne postoji, ali sabiranjem enitetskih i kantonalnih podataka – brojka godišnje oboljelih dostiže oko deset hiljada osoba.Većinom žena. Prije dvije godine, u ove brojke u svojim dvadesetim ušla je i Nikolina Popović.
„Bio je septembar, 2018. godine. Došla sam sa posla, istuširala se i pogledala sam bubuljicu na dojci koju sam prvi put vidjela na sebi i počela sam da pipam dojku i napipala sam nešto čega se svaka žena boji. Kvržica, poput graška. Nešto što ti zauvijek promjeni život. Ta bubuljica nije imala veze sa karcinomom, već je nastala od grudnjaka. Bubuljica mi je spasila život.“
Slijede pregledi, neizvjesnost, isčekivanje nalaza. Razotkriva se besmisa onoga što se čini kao dnevne brige, njihovo mjesto zauzima surova realnost. A dok se kritike odnosa javnog zdravstva prema pacijentima nižu, Nikolinino iskustvo je drugačije.
„Najgore pitanje koje vam doktor može postaviti je “Da li je neko u porodici imao karcinom? ” – sve stane oko vas, čitav vaš svijet. Do jučer sam planirala noćni izlazak i ispijanje kafa, sad se pitam hoću li sutra biti živa. I pomislila sam “Zašto ja?” – mislite da je san. Ali, vjerujte realnost je – i to itekako surova.“ Pored svega što mi se desilo, mogu reći sve najbolje za onkologiju i glandiralnu hirurgiju. To su divni ljudi. Od tehničara, sestara, doktora – svi su divni. Na Kliničkom centru, onkologija je drugi svijet, ja se njima divim. I uvijek kažem dođite jedan dan na onkologiju – sve će vam biti jasno. Budite sretni zdravi ste, jer na kraju to je najbitnije.“
Kritike i nerazumijevanje nisu izostali – od drugih korisnika zdravstvenih usluga, jer je Nikolina kao onkološka pacijentica imala prednost. Vjerovatno jer kada govorimo o raku – ne zamišljamo djevojku u dvadesetim godinama. Uz liječenje karcinoma dolaze i posljedice. Djevojčicama od malih nogu kosu češljaju, njeguju, hvale. A onda se jedna ova djevojka u dvadesetim godinama jedan dan probudi i na jastuku vidi pramenove svoje kose. Gubi snagu.
„Bila je nedelja, spremala sam se za kafu, prošla sam rukom kroz kosu i u ruci mi je ostao pramen. Tada sam shvatila – pa gledaj, ovo se stvarno dešava. Pa ja imam rak, idem na kemoterapije i počinju nuspojave. Ja sam preplakala kosu. Budim se ujutro, jastuk je pun moje kose i onda opet plačem. Odlučim tu nedelju da se šišam. I baš sam bila kul sa novom frizurom, počela sam da nosim turbane. Teško je kad znam da nemam više energije kao prije, da se moram naučiti osloniti na druge ljude – a ne želim. Dešavalo se budem toliko umorna, ali natjeram sebe da odem prošetati barem pola sata.“
Žene se često u konzervativnim društvima (kakvo je nažalost i naše) vrednuju upravo kroz tjelesne atribute. U svemu što rak dojke sa sobom nosi – kako se kroz glavu šunjaju propitivanja ženstvenosti?
„Bilo je trenutaka kad se osjećaš loše, ne želiš nikoga oko sebe. Razmišljaš kako ćete neko drugačije gledati, sa sažaljenjem. Da neko neće htjeti da bude sa tobom, jer nemaš dio tebe koji te je činio ženstvenim. Osjećaš se odbačeno, da nisi vrijedna. Boli to sve. Ožiljci koje vidim u ogledalu na početku su me pravo boljeli i nisam voljela da ih gledam. Izbjegavala sam majice u kojim se vide, jer sam znala kako će me ljudi gledati. Ovo ljeto nosim sve majice gdje se vide ožiljci jer to je moja borba na koju ja mogu da budem ponosna. I jesam.“ – priča Nikolina.
Ljudi koji vas okružuju tokom životnih borbi, praktično su saborci. Nikolina je mlada ostala bez oba roditelja, ali podrška koja joj je bila potrebna da se izbori s kancerom došla je od ostatka porodice i prijatelja. Reakcije ljudi na rak su različite – od sažaljenja koje niti pomaže, niti prija, do straha ili potpunog povlačenja.
„Moj uzrok raku je veliki stres, gubitak roditelja. Veliki je problem kad ne pričam o tome, kad skupljam u sebi. Skupljalo se godinama i dovelo do karcinoma. Ali, imala sam najveću podršku, pored prijatelja – rodbine, to su tetak i tetka, najveći oslonac kroz cijelu moju borbu. Ja nemam roditelje, ali hvala Bogu imam njih i zahvalna sam na tome. Divim se svojoj neni. Nas dvije živimo zajedno, gledala me svaki put kad sam dolazila sa kemoterapije, vadila nalaze ili iščekivala. Nikad neću zaboraviti kad smo joj rekli, ona je pitala moju rodicu – jel to ono najgore. Nisam imala snage da joj kažem da je rak. Dan danas pred njom kažem kvržica – samo ona zna kako joj je bilo kad zna da njena unuka ide na kemoterapije. Često je bilo različitih komentara. Od podrške pa do osuđivanja, sažaljenja, do toga šta se boriš umrijet ćeš svakako. Čak je bilo na početku situacija gdje ja tješim druge što imam rak. Ali kažem, hvala Bogu što se desilo jer znam ko su mi prijatelji, a ko nisu. Izgubila sam dosta prijatelja, ali sam zato upoznala divne nove prijatelje i divne žene sa kojima se razumijem jer isto prolazimo.“ – navodi Nikolina Popović
A šta kad rak preživite? Odgovornost da pomogne drugim ženama, kod Nikoline se javila spontano i prirodno. I to će proći, poručuje.
„U posljednje vrijeme sam otkrila sjajnu grupu na facebooku “Žene sa C-50”. Tu su žene koje su trenutno na kemoterapiji, hormonalnoj terapiji, redovnim kontrolama, operacijama. Mi smo tu jedna za drugu i pomažemo koliko možemo, jer je podrška najbitnija. Pored toga postoji Udruženje “Renesansa”, prvo udruženje osnovano u Bosni i Hercegovini za žene oboljele od karcinoma dojke. Naš cilj je da pomognemo drugim ženama, da skupimo novac za inovativne lijekove koji su potrebni, ali i psihološka podrška, pronalazak poslova za žene koje su ostale bez posla zbog svoje bolesti. Svim ženama koje prolaze sav ovaj proces poručujem – budite jake. Stav je pola ozdravljenja. Sve prođe, vjerujte u sebe. A one koje nisu imale ovo iskustvo – idite na redovne preglede, ako vam tijelo pošalje neki znak, idite doktoru. Ne čekajte i ne ispitujte Google ili razne forume, to vam neće pomoći.“
Rak dojke je vodeći uzrok smrti od raka kod žena. Zbog toga, samopregled. Bez stida dirajte svoje dojke – milimetar po milimetar. Pravovremeno prepoznavanje od velike je važnosti u procesu liječenja. Ne plašite se gubitka ženstvenosti zbog gubitka jedne ili obe dojke- jer žene su toliko više od onoga što stane u grudnjak. Neka vas na to podsjeti Nikolinina priča.
Ženske priče realizira organizacija MAP uz podršku projekta BOLD.
Hana Sokolović
Izvor:Buka
