Prije sedam godina Almedin Čelebievski (24) došao je u Italiju iz Bosne i Hercegovine.
– Odrastao sam u Dječijem domu Bjelave. Imao sam šest mjeseci kada su me tamo donijeli, priča nam Almedin, čijem odlasku iz BiH je prethodilo poznanstvo Ognjena Pejanovića, Sarajlije koji živi i radi u Milanu, s Giovannijem Salatinom, svećenikom milanske župe na južnoj periferiji tog grada.
– Giovanni će poslije postati moj veliki prijatelj, a već tada je bio uključen u niz projekata vezanih za Dom na Bjelavama, kazuje nam Ognjen, objašnjavajući da je svake godine Giovanni organizovao posjetu djece iz Milana Sarajevu i druženja italijanske djece sa djecom iz Doma Bjelave.
– Ljeti bi se upriličile i posjete naše djece Milanu, gdje su bili smješteni u porodicama italijanske djece koja su redovno išla za Sarajevo. Naravno, svake godine su donosili i humanitarnu pomoć, ali najljepše je bilo to druženje, govori Ognjen.
Ni riječ italijanskog
Giovanni i Ognjen su 2013. godine odlučili omogućiti nekom od mališana iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja da nakon punoljetstva nastavi školovanje u Italiji.
– Zahvaljujući pomoći tadašnjeg direktora Saudina Đurđevića i njegovoj dragocjenoj pedagoškoj procjeni, izabrali smo Almedina za dolazak u Milano, objašnjava nam Ognjen.
Kako je Almedin sve to doživio?
– Moram biti iskren. Nije lako bilo sa mnom od početka u Domu. Bio sam agresivan, ni u školu nisam htio, ni volje ni snage nisam imao za učenje. Volio sam se i potući vani, i jednom sam, tako, završio u Popravnom domu. Tu su me vaspitači nekako trgli i kao da sam počeo shvatati kuda sve to ide. Poslije dva mjeseca sam se vratio na Bjelave, drugačiji. Sa čika-Saudinom sam jako mnogo pričao, ali i sa drugim osobama koje su me tu okruživale, i nekako je sve krenulo nabolje. Rekao sam sebi, ne treba ti to da s 15 godina završiš u zatvoru, i da već tada izgubiš svoju budućnost, govori nam Almedin, koji je odmah pristao da ide u Italiju.
– Zaista sam želio okrenuti novu stranicu svoga života i činilo mi se da će to najlakše biti ako promijenim sredinu, i to drastično, i tako sam došao u Milano. Dali su mi smještaj u kući pored crkve, gdje živi i don Giovanni. Prvih godinu dana mi je bilo jako, jako teško. Nisam znao italijanski, mnogo djece me nije razumjelo, jer oni nisu znali engleski. Odmah su me uključili u volonterski rad, u oratorij, da pomažem starijim osobama, kazuje Almedin, koji je krenuo u srednju školu jer diploma iz Sarajeva tu nije važila.
– Morao sam da ponovim sve od trećeg razreda srednje škole do petog, ali za strance je mnogo toga prilagođeno. Zbog kursa italijanskog jezika nisam morao učiti neke predmete, priča nam Almedin, a Ognjen kaže da se pokazao fantastičnim.
– Veoma brzo je naučio italijanski, završio briljantno srednju školu i upisao studije pedagogije na renomiranom Katoličkom univerzitetu u Milanu. Nedavno je završio prvi ciklus studija i diplomirao, govori nam Pejanović.
Almedin objašnjava da je ovaj studij izabrao zbog vaspitača u Dječijem domu Bjelave.
– Ono što sam od njih dobio htio sam da vratim drugoj ostavljenoj djeci. Najvjerovatnije ću raditi i u zatvorima za maloljetnike. Prošlost je, zapravo, izabrala moj fakultet, iskren je Almedin, napominjući da su i osobe u Italiji s kojima je od dolaska u kontaktu, prije svih don Giovanni, veoma mnogo uticale na njega.
– Uvijek su bili pored mene. Ognjen, recimo, ima mnogo posla, ali on me prati. Nazove, pita, je li danas bio ispit? Odrasti bez roditelja nije lagano. Obično kažem da smo djeca s invaliditetom. U Italiji su mi sve pružili, školu, platili kurs, pomogli da nađem prijatelje, ubacili me u krug volontera, i bez njih sigurno ne bih bio gdje sam sada, tvrdi Almedin koji je od najranijih godina znao da ima oca i brata, da mu je majka živa, ali je nikada nije vidio.
– Rijetki su bili i kontakti s ocem. I on i brat su umrli otkako sam u Italiji, dolazio sam na njihove sahrane. Tako da nisam uspio ni postaviti neka pitanja koja su mi ostala u glavi i vjerovatno sada neću moći nikoga ništa ni pitati. Ali bolje je da sam odrastao u Domu, nego da sam bio sa njima. Zato, uvijek kažem, hvala Dječijem domu Bjelave, jer da nije bilo vaspitača, i ja bih sada bio pod zemljom, govori Almedin, kojem je, kaže, uvijek drago doći u Sarajevo.
– Odmah odem u Dom, oni su moja porodica i kada se vraćam u Sarajevo, zbog njih se vraćam, ni zbog koga drugog. Želim da ih vidim i da ih zagrlim. Moram i sada zahvaliti teti Samiri i teti Sajmi, vaspitačicama, i posebno čika-Saudinu, jer, kažem vam, baš sam im pravio probleme. Der’o sam se, nisi ti moj otac, nisi ti moja mama, nemoj ti meni pričati… Ali, čika-Saudin je znao da bih ja mogao uzeti život u svoje ruke i hrabrio me je, govori Almedin, tvrdeći da je u Italiji školovanje mnogo teže nego u BiH, “ali se ovdje učitelji, nastavnici, profesori ponašaju kao da su nam majka i otac”.
– Pričaju s tobom, moraš naučiti, ali imaju razumijevanja ako vide da ne možeš nešto savladati. Ostanu s tobom poslije škole 2-3 sata, uče sa tobom. Meni je bila teška matematika, ali ovdje profesor ne da prolaznu ocjenu ako ti znaš ili ne znaš 2 plus 2, nego vrednuje i kakav si u razredu, kako se obraćaš kolegama i nastavnicima. Ovdje se mnogo gleda na poštovanje. Profesori nam ne pričaju da li su i koliko plaćeni, oni su tu, za tebe, ti si za njih učenik, i kao da si im sin, tvrdi Almedin, napominjući da je nastava za vrijeme pandemije koronavirusa online i da se država pobrinula da svako dijete ima kompjuter.
Svi mogu doći
– Ima dosta romske djece i otkako je korona, mnoga od njih su izašla iz obrazovnog sistema, ali ti ne možeš ići da ih tražiš, ne možeš im u kuću. Ne dešava se to samo s Romima, mnogi drugi su sada, nažalost, prestali ići u školu, govori Almedin, koji je aktivan i u oratoriju, ustanovi otvorenoj prema djeci iz naselja.
– Svi mogu doći, tu su učionice, sportski tereni, važno je da su djeca pod nadzorom, da nisu na ulici. Ako, recimo, primijetimo da je neko dijete talentovano za košarku, ubacimo ga u tim, kaže Almedin, koji i dalje stanuje u istoj kući s don Giovannijem, gdje je sve besplatno za njega.
– Ja njima vraćam radom sa djecom, iako je to možda i ružno rečeno, jer nikada ne mogu vratiti ovo što sam dobio od njih, govori Almedin, koji je diplomirajući osvojio 106 bodova od 110 mogućih.
Inače, zbog korone i terapiju s djecom provodi putem društvenih mreža, prave životinje od drveta i drugih materijala.
– I prije sam to radio, ali to je uvijek bila više priča s djecom nego sam rad. Možeš kroz tu priču o njima mnogo naučiti, približiti im se, pomoći. Problem miliona djece u svijetu je što su napuštena, što ni sa kim nisu bliska. Jako je važno da ima makar jedna osoba za koju se zna da će ona za njih uvijek biti tu. Moj je hobi biti ta osoba za što veći broj djece. Sreća je imati ljude oko sebe, imati svrhu u životu i dati sve od sebe da se dostigne ta svrha. Ja imam krevet, sto, imam stvari za koje znam da su moje, ali nije sreća u tome, niti u tome što sam dobio diplomu. Da sam završio fakultet, ali da nisam uradio ni za koga ništa, ne bih bio ovako sretan, govori Almedin, čiji je san, kaže nam, počeo otkako je shvatio šta želi u životu.
– Mnogo sam zaljubljen u životinje, za njih bih dao sve, sve, sve. Imam dvije mačke i psa, i volio bih jednom imati i otvoreni dom u kojem bih pružao pomoć ljudima putem terapije s životinjama. U taj dom bi moglo doći i dijete koje je tog dana iz nekog razloga tužno. Ono bi moglo, ako bi htjelo, ispričati šta mu se desilo, a onda bismo brigom za životinje zamijenili njegovu misao. Preko životinja je mnogo lakše pomoći drugima. Kao što je meni ovdje na početku pomagao jedan psiholog da shvatim da sve moje traume zbog porodice nisu bile slabost nego najveća vrlina. Jer, ja znam kako je teško odrastati bez roditelja, ali sam i naučio kako to prevazići, govori Almedin, čije diplomiranje je proslavljeno na dvije svečanosti.
– Jedna je bila u kući, okupilo se dvadesetero, don Giovanni, Ogi sa ženom i djecom i drugi bliski prijatelji, a uvečer se sastalo nas šezdesetak iz “mahale”, s maskama, smije se vedri mladić.
Ognjen Pejanović, inače sin akademika Mirka Pejanovića, koji nam je i preporučio da napišemo tekst o Almedinu o kome se s poštovanjem priča i u njegovoj kući, smatra da je ovo “fantastičan primjer kako jedna osoba radom i voljom mijenja tok okolnosti, pa čak i sudbinu”.
– Almedin Čelebievski može biti ne samo uzor djeci iz Doma na Bjelavama već i svoj ostaloj djeci u BiH, a njegova životna priča sigurno unosi dosta sreće i svjetlosti u sve nas.
