Aktivista Branko Ćulibrk: Ne postoji lijek za govor mržnje, ali postoji način da se borimo protiv njega

„Kod nas je još uvijek visok stepen netolerancije i neprihvatanja pripadnika i pripadnica LGBTI zajednice zbog njihove seksualne orijentacije. Često se percepcija javnosti svodi na gomilu predrasuda i stereotipa koje imaju za cilj širenje mržnje i nasilje sa kojim se svakodnevno suočavamo“, kaže za BUKU Ćulibrk.
Branko Ćulibrk, aktivista iz Centra za mlade Kvart iz Prijedora za BUKU priča u govoru mržnje u javnom prostoru BiH koji se posebno usmjerene prema LGBTI zajednici, našoj naviknutosti na govor mržnje i posljedicama istog.
Centar za mlade Kvart iz Prijedora bavi se temama koje ukazuju na probleme u našem društvu, ali koliko je samo otvaranje ovih tema prihvaćeno od šire populacije, koliko ljudi generalno želi da se suoči sa društvenim problemima?
Centar za mlade KVART je aktivistička organizacija i naše polje rada i djelovanja je socijalna pravda kroz tri strateška pravca. Jedan je suočavanje sa prošlosti sa fokusom na ratna dešavanja ‘92 – 95 u Prijedoru, ljudska prava sa fokusom na LGBTI prava i aktivizam kao vrijednost, ali i alat za osvajanje javnog prostora i postizanje društvenih promjena. Od početka rada, pa do danas, nailazimo na različite otpore i nerazumijevanje građana i građanki, ali i institucija i različitih političkih aktera za naš rad i djelovanje na poljima u kojima djelujemo. To se nekako najviše ogleda kroz otvorene verbalne i fizičke prijetnje koje dobijamo, naročito u periodima organizovanja aktivnosti u javnom prostoru. Opšta pasivnost i letargija koja već godinama vlada među građanima i građankama samo su jedan od razloga zbog kojih ljudi nemaju volju da se suoče sa društvenim problemima. Sa druge strane, moramo se suočiti da institucije i predstavnici vlasti sve rade da bilo kakav pokušaj građanskog bunta i otpora trenutnom režimu uguše i onesposobe, kako bi što lagodnije ostali na svojim privilegovanim pozicijama moći. Na ovo moramo dodati sporost i indolentnost sudova u rješavanjima slučajeva kriminala i korupcije koje su u skoro svakoj pori društva. Traženje istine i pravde za ubistvo nevinih građana se sankcioniše političkom represijom i uskraćivanjem prava na javno okupljanje i istine. Ovo su samo neki od primjera kako građani i građanke BiH prolaze kada žele da se „suoče“ sa društvenim problemima i u jednom takvom sistemu, potrebno je mnogo hrabrosti, istrajnosti i solidarnosti da se uhvati u koštac i bori protiv ovog sistema.
Jedna od tema kojima se bavite jeste borba za polji položaj LGBTQ osoba. Kakav je položaj LGBTQ zajednice u našem društvu, koliko su LGBTQ osobe izložene govoru mržnje?
LGBTI zajednica je jedna od najizloženijih zajednica govoru mržnje i zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini. Kod nas je još uvijek visok stepen netolerancije i neprihvatanja pripadnika i pripadnica LGBTI zajednice zbog njihove seksualne orijentacije. Često se percepcija javnosti svodi na gomilu predrasuda i stereotipa koje imaju za cilj širenje mržnje i nasilje sa kojim se svakodnevno suočavamo.  Mislim da je mogućnost komentara na društvenim mrežama i generalno u online sferi omogućila ogromnu količinu govora mržnje koji je teško istražiti i adekvatno sankcionisati, a opet se vraćamo na sporost sistema i institucija da zaštite sve svoje građane i omoguće im jednak tretman. Ta činjenica značajno govori o tome koliko smo mi kao društvo homofobni i koliko odsustvo empatije i razumijevanja dodatno marginalizuje pripadnike i pripadnice LGBTI zajedinice, koji su već i bez toga dovoljno diskriminisani.
Kada govorimo generalno o položaju i statusu LGBTI osoba u bosanskohercegovačkom društvu, on je i dalje prilično nezadovoljavajući. Svjedoci smo brojnih verbalnih i fizičkih napada na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, govora mržnje, često je nekorektno i senzacionalističko medijsko izvještavanja o LGBTI temama, institucije koje ne odgovaraju adekvatno u zaštiti prava LGBTI osoba, pa stoga recimo počinioci krivičnih djela ne budu sankcionisani na odgovarajući način, čime se postojeća kultura netolerantnosti i neprihvatanja LGBTI osoba dodatno podstiče i njeguje. Iako su kroz zadnjih petnaestak godina LGBTI aktivisti radili dosta na poboljšanju položaja LGBTI osoba i određeni rezultati tog rada su vidljivi, potrebno je više raditi na senzibilizaciji društva i zahtjevati od institucija da uzmu proaktivnu ulogu u sankcionisanju bilo kojeg ponašanja koje ima za cilj ugrožavanje života drugih osoba i zaštite svoje građane i građanke bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju i/ili rodni identitet i omogući im jednak položaj u društvu.
Jesmo li uopšte svjesni govora mržnje koji je oko nas, na koji smo se navikli kroz godine izloženosti istom?
Mi uopšte nismo svjesni govora mržnje oko nas i posljedice koje takve poruke u javnom prostoru utiču na živote drugih. Mi smo sistemski programirani da govor mržnje tumačimo kao slobodu govora i iznošenje mišljenja i da često cinično, humoristično i pasivno reagujemo na njega. Mislim da je ovdje bitno naglasiti da pozivanje na nasilje, kao i širenje mržnje prema bilo kome nikako ne predstavljaju slobodu izražavanja, već govor mržnje prema određenoj grupi i zajednici. Mi svoju homofobiju, ksenofobiju, rasizam, seksizam i druge oblike netolerantnosti prema drugima i drugačijima vrlo često koristimo kao mehanizam odbrane da bismo opravdali lošu životnu poziciju, lišili se frustracije, usmjerili ljutnju na nešto, a ne shvatajući da odgovornost ne snose ti drugi i drugačiji, nego upravo oni koji su izabrani da vode ovu državu i koji godinama manipulišu i opstaju na vlasti bogateći se preko naših pleća. Osobe u pokretu, LGBTI osobe, Romi, Bošnjaci, Srbi, Hrvati nisu krivi što se bilo ko od nas osjeća loše u ovom društvu, jer svi dijelimo iste probleme socijalne nepravde i potlačenosti od strane političkih elita i samo zbog različitih pozicija u društvu, predrasuda ili ljubavi koju osjećamo prema osobi istog pola smo dodatno diskriminisani i osuđeni od šire društvene zajednice.
Zbog čega postoje ljudi koji su skloni da mrze, pa samim tim i koriste govor mržnje usmjeren prema drugima samo zato što te osobe drugačije misle, osjećaju ili izgledaju?
Sjećam se da mi još u adolescenciji bilo jako teško da se suočim sa emocijom mržnje i teško mi je bilo da razumijem koji je to nivo ugrožavanja mene potreban da bih počeo da mrzim nekoga.
Kada se u društvu kao što je naše borite sa problemima egzistencije, nezaposlenosti, niskom samopoštovanju i nepriznavanju u društvu, socijalne nepravde, problemima u porodici i slično, puno je bolje i lakše usmjeriti svu svoju negativnu energiju u optuživanje nekog drugog za lošu životnu poziciju, nego se suočiti sa problemima. Mnogi se zbog konformizma pridružuju različitim grupama istomišljenika, dok i sami ne postanu meta istih po nekom drugom osnovu, jer kao što rekoh lakše je krivicu prebaciti na druge i razviti mržnju prema onima koji nisu dovoljno snažni da se zauzmu za sebe, nego se suočiti sa sobom. Kao društvo smo baš potonuli, ljudske vrijednosti i vrline su na vrlo niskom nivou, a zbog konformizma i potrebe da pripadamo smo spremni uraditi mnogo loše stvari drugima i drugačijima.
Nekada davno sam vidio vrlo slikovit prikaz nastanka mržnje kroz hemijski eksperiment, koji je predstavljen kroz destilaciju, odnosno podrgrijavanje neznanja plamenom straha i kao rezultat toga nastaje mržnja koja kapa u čašu.
Mržnja se uči, kao i sve druge emocije, i svi se mi rađamo sa kapacitetom za agresiju, ali isto tako i sa kapacitetom za saosjećanje. Kako ćemo da reagujemo zavisi od nas samih, ali i usvojenih vrijednosti u porodici, školi ili društvu. Naše društvo je vrlo homofobno i nasilno i samim tim je i reakcija pojedinaca kao takva razumljiva. Ono što ja vidim kao ključno za prevladavanje problema mržnje jeste obrazovanje, nemisleći samo na formalno obrazovanje omladine, nego obrazovanje cijele društvene zajednice
Prema podacima iz elektronske baze institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH, od 1. januara prošle godine do danas zaprimljene su četiri žalbe koje su registrovane pod šifrom „govor mržnje“, ali i iz ove Institucije priznaju da prijave nisu stvarni pokazatelj govora mržnje, koji je prisutan u javnosti, i da je potrebno raditi na podizanju svijesti o ovom pitanju. Jesmo li kao građani uopšte svjesni problema kada je riječ o govoru mržnje?
Na ovo pitanje bih odgovorio iz pozicije LGBTI aktiviste i iz našeg iskustva kada se radi o slučajevima govora mržnje i zločina iz mržnje koje smo mi prijavljivali. Veliki problem je zaista niska svijest građana o značaju prijavljivanja krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Sa druge strane, nije samo odgovornost na građanima, problem su i institucije koje vrlo neodgovorno i traljavo rade svoj posao i koje isto tako nikad do sada nisu izašle u javnost i rekle da će pružiti jednak tretman i zaštitu svakoj osobi koja na bilo koji način bude izložena nasilju bez obzira na pol, rodni identitet ili seksualnu orijentaciju i zagarantovati taj tretman u cijeloj državi. Ja sam u nekoliko navrata prijavljivao zločin iz mržnje, neki slučajevi su imali i sudski epilog, ali neadekvatnom pravnom kvalifikacijom, napadači su prolazili sa malim novčanim prekršajnim kaznama. Sa druge strane, neki moji prijatelji su prijavljivali slučajeve zločina iz mržnje, pa su bili dodatno izloženi diskriminaciji i nasilju od strane policijskih službenika. Sve ovo vodi do dodatne marginalizacije i ulijeva nepovjerenje i strah da će institucije stanu na našu stranu i pružiti adekvatnu zaštitu, a onima koji čine krivična djela iz mržnje daje polet i opravdanje da nekažnjeno nastave ugrožavati živote drugih.
Govor mržnje često se koristi u online komunikaciji, komentarima na društvenim mrežama, odnosno usmjeren je prema ljudima koje direktno ne vidimo. Da li ta virtuelna otuđenost olakšava situaciju onome ko koristi govor mržnje, jer ne vidi osobu kojoj su te riječi upućene?
Online prostor je definitivno postao ogromna zona govora mržnje i jedna od obaveza nadležnih institucija bi morala biti sankcioniranje istog. Kod nas ta praksa postoji i već postoje slučajevi kažnjavanja takvog ponašanja, ali ipak u nedovoljnoj mjeri. Često se u komentarima, naročito na društvenim mrežama i portalima, mogu pronaći vrlo ozbiljne prijetnje, pa čak i prijetnje smrću, koje su upućene sa pravih profila, potpisane punim imenom i prezimom. Ne mislim da virtuelna otuđenost o kojoj govoriš olakšava situaciju ili recimo umanjuje odgovornost onome ko koristi govor mržnje, jer njegov cilj je da ponizi, ugrozi život i dostojanstvo drugog iz neznanja i straha od nepoznatog. Govor mržnje se često pretvori u nasilje, a mislim da većina ljudi koja koristi društvene mreže da kroz govor mržnje iznese svoja radikalna uvjerenja nije svjesna odgovornosti napisanog i objavljenog.
Mladi su u sve ranijim godinama svog života prisutni na društvenim mrežema, pa su samim tim i sve izloženiji potencijalnom govoru mržnje, kako zaštititi mlade generacije, kako ih edukovati po ovom pitanju?
Ne postoji lijek za govor mržnje, ali postoji način da se borimo protiv njega. Možda nećemo moći mržnju u potpunosti eliminisati iz društva, ali što više koraka preduzmemo kroz obrazovanje i podršku ljudima i otvoreno govoreći protiv nepravde, ovo društvo će imati priliku da postane bolje i bezbjednije za život svih nas.
Govoreći o jednakosti, inkluzivnosti i različitosti je još jedan od načina borbe protiv govora mržnje. Potkopavati govor mržnje tako što ga nećemo ignorisati, nego ćemo reagovati i prijavljivati, razvijati saosjećanje i empatiju i dati mladima mogućnost da uče o zločinu iz mržnje i govoru mržnje, o vršnjačkom nasilju, uznemiravanju.
Smatram da je obrazovanje ključno u promjeni stavova i ponašanja ljudi. Ovo je potrebno raditi u kući, na ulici, u školi i naročito kroz medije. Sadržaj koji se nudi mladima je prepun nasilja i agresije i često su prepušteni sami sebi u obradi tog sadržaja. Ako ne postoji dovoljno odgovoran odrasli koji će objasniti posljedice jednog takvog ponašanja, naravno da će se prema obrascu usvojiti ovaj način reagovanja i primjenjivati kao prihvatljivo ponašanje.
Koliko je važno shvatiti da svaka izgovorena riječ nosi svoju težinu, pa samim tim i posljedice i odgovornost za izrečeno? Čini mi se da se kod nas riječ olako shvata?
Huškačka retorika u Bosni i Hercegovini je ozbiljno oštetila vrijednosti demokratije i poremetila sistem vrijednosti u društvu. Veliku odgovornost igraju mediji, ali i političari, koji ne usprezaju da održe svoje pozicije iznoseći svoje stavove pod legitimitetom „zaštićenog političkog govora“. Rijetko ko od njih biva sankcionisan i spriječen u obavljanju svojih dužnosti zbog takvog ponašanja.
Za sve ono što izgovaramo uvijek mora biti vezano i pitanje odgovornosti prema drugima. Svaka javna osoba, a i svaki građanin i građanka, moraju biti svjesni odgovornosti za svaku izjavu u javnom prostoru i postavljati standarde koji neće biti seksistički, rasistički, homofobni, ksenofobni, koji neće etiketirati, pozivati na nasilje i ugrožavati druge i drugačije samo zato što šira društvena zajednica smatra da je to prihvatljivo.
Opet ponavljam da su sankcije za širenje govora mržnje neznačajne i ogromna je odgovornost na institucijama po tom pitanju.
(buka.com)

Povezani postovi:

NAGRADNA IGRA – Šta očekujete u 2020.godini? (priče, fotografije, stripovi i druge vrste umjetničkog izražaja) Ammar: Moj aktivistički put krenuo je mnogo ranije, još u obdaništu Pokret odbrane rijeka Bosne i Hercegovine ujedinio je aktiviste iz cijele zemlje!