U ćurčijskoj radnji Đorđa Drvenice iz Bijeljine čuvaju se uspomene.
U radnji kod Zelene pijace već 60 godina čuva radnu tezgu za krojenje i prodaju koja je stara oko 120 godina. Tezga je, kaže, prije više od jednog stoljeća pripadala Nijemcu Johanu Ridu iz Novog Sela kod Bijeljine. Nekada je tu radio i njegov otac Branko, a šivaćom mašinom marke „Singer“, proizvedenom 1921. godine u Beču, šije krzno.
Drveni kalup, takozvani šajtov, za rastezanje i proširivanje šubara od janjeće kože je još jedna relikvija iz ove radnje.
Kako ste naučili zanat ćurčije?
Rođen sam 1947. godine, a otac Branko već je bio poznati bijeljinski ćurčija. Nisam bio dobar u školi i kao mali sam već na polugodištu išao na popravni. Jedno jutro mi majka kaže: ‘Otac te čeka u radnji.’ Ja odem, kad on mi već skrojio kecelju. Kaže: ‘Od sada ćeš kod mene učiti ćurčijski zanat.’ Plačem ja, ali odem i upišem se u zanatsku školu i nastavim vršiti praksu kod oca. Prvi test je bio test poštenja, koje je danas gotovo nepoznat pojam. Moj zadatak je bio da dođem prvi u radnju i očistim je, pometem, a tek onda je dolazio otac. Metem ja tako jedno jutro, kad nešto zvecne na podu. Pogledam, ono pet dinara. Uzmem ih i stavim na policu i kažem ocu da sam ih našao. Tada se za pet dinara moglo kupiti pet kolača u poslastičarnici. Nakon nekoliko dana, opet metem, kad ono dva dinara. Opet ih ostavim na policu. Sutradan me otac pozove i kaže: ‘Ovo sam ti ja postavio da nađeš, da vidim da li ćeš da kradeš, ili ćeš biti pošten. Nikada nemoj krasti, traži ako ti nešto treba, ali ako nas deset radi a jedan potkrada, loše nam se piše.’ To je bio prvi test koji sam položio.”
Šta je to zanat ćurčija?
Mnogi miješaju krznara i ćurčiju, a to su dva različita zanata. Krznari rade sa plemenitim krznom – od lisice, nerca, kune… a ćurčije rade striktno sa domaćom jagnjećom kožom. Da bi sašili jedan kožuv, od štavljenja kože kad se odere jagnje do napravljenog kožuva trebalo je 30 dana. Pokiselimo kožu u vodu, mora da odstoji 48 sati, da iz krutog stanja dođe u mekano. Onda dolaze pranje, lešenje, štavljenje, struganje, farbanje i šivenje kožuva. Preko ljeta uštavimo 500-600 koža, da imamo za zimu, i sve smo prodavali. Svojevremeno je moj otac od jedne prodate sašivene šubare mogao izmiriti kiriju za radnju, a da njemu poslije to nije uspjelo ni s deset sašivenih šubara. Jedan od posljednjih semberskih ćurčija, koji je godinama izrađivao specifičnu odjeću ovog kraja, kožuhe i šubare, Đorđe Drvenica, pomno čuva sve tajne ovog zanata. Bijeljina je nekada, u pravom smislu te riječi, bila grad zanatlija, zanatski grad. U ovom kraju radili su opančari, abadžije, terzije, krojači, kovači, ćurčije…
Može li ovaj zanat opstati?
Svjestan sam da se vremena mijenjaju, ali nikad ne mogu da povjerujem da će doći vrijeme u kojem ću sjediti u radnji po dva mjeseca a neću zaraditi ni marku. Danas ne uspijevam da zaradim ni za plaćanje mjesečne kirije, a sedamdesetih i osamdesetih godina od ćurčijskog zanata mogao sam sebi da priuštim kupovinu novog automobila, i to nekoliko puta zaredom. Dok je otac bio živ, odlazili smo u Split. Za izradu šubare trebaju vam posebne kožice, od jagnjadi iz Urugvaja i Argentine. To su mala jagnjad, sitna, iz stada po 30.000 ovaca. U Splitu smo kupovali bale od 2.400 kožica, koje bi nam trajale pet godina. Bojili smo ih u crno, jer nije bilo toliko crnih ovaca, a dnevno smo pravili po 10 šubara. Išli smo po materijal i u Suboticu, Novi Sad, Zagreb, Šabac, Ljig, Beograd… Danas nemate nigdje da kupite ni parče kože. Znam da svaki zanat, nažalost, ima svoje zlatno doba i svoj kraj, a taj kraj je došao ćurčijskom zanatu. Ističem da posljednjih 30 godina niko nije ušao u moju radnju i predložio djetetu da upiše ovaj zanat.
(Autor: Mitar Simikić/mionama)
