Panićeva je diplomirala na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, a postdiplomske studije završila je u Njemačkoj, gdje je danas freelance umjetnica. Više o svojoj umjetnosti, našoj i inostranoj sceni, ali i o samoj nagradi, ovim povodom govorila je za “Nezavisne”.
NN: Ukratko, šta za Vas predstavlja nagrada “Zvono”?
PANIĆ: Nagrada “Zvono” za mlade umjetnike u BiH potvrđuje i iznosi na vidjelo da je ono što radimo značajna i smislena aktivnost. Osim što “Zvono” motiviše mlade umjetnike da preispitaju svoju umjetničku praksu, da konačno naprave portfolio, rezimiraju svoj rad – nagrada je jedna od rijetkih iskri koja može raspaliti nečije stvaralaštvo. Čini nečiji rad vjerodostojnim i vidljivim na umjetničkoj sceni BiH i Balkana, i kontinuitet “Zvona” je neminovno bitan. Dva mjeseca u metropoli i jezgru mnogih umjetničkih praksa me jako raduje i intrigira u svakom aspektu. Mene posebno interesuje dekonstrukcija narativa o Njujorku, koji je uvezen na naše područje kroz holivudske filmove, slike i serije.
NN: Recite nam nešto o nagrađenom radu.
PANIĆ: U suštini, prijava se sastojala od tri rada, koja su međusobno povezana. Jedan od njih je nastao neposredno nakon odlaska iz BiH (“Burning Field”, video-rad, 2017) te druga dva (“Tetka iz Njemačke”, HD video 2019; “Čekajući goluba da odleti sa zgrade imigracionog ureda u Friedrich-Krause-Ufer 24”, triptih fotografija, 2020), nakon pronalaženja sebe u dijaspori. Sva tri rada neizbježno preispituju misli o povratku, osjećaje krivice i odgovornosti, kao i vlastitu trenutnu nesigurnost življenja na granici između ‘ovdje i tamo’. Rad za koji mi je posebno bitno da ga predstavim u BiH jeste “Tetka iz Njemačke” (org. Tante aus Deutschland). Rad se bavi tom semi-fiktivnom figurom i ličnosti iz savremenih narodnih narativa jugoistočne Evrope. Tu tetku smo uvijek zamišljali kao nekakvu boginju migracije, poistovjećivali sa simbolom uspjeha, novca i dobrog života negdje drugdje. Gotovo svaka porodica ima “Tante” ili poznaje neku, a priče koje kruže stvaraju savremeni mit o migraciji koji se najčešće odvija u Njemačkoj. Nakon što sam se preselila u Njemačku bilo mi je jako bitno da demistifikujem taj narativ.
NN: Koliko ličnog ima u tom radu?
PANIĆ: Video-rad dokumentuje diskusiju između mene i mojih tetki iz Njemačke koje su prije 26 godina stigle u Darmstadt iz ratom zahvaćene Bosne. U videu raspravljamo o ovom takoreći statusnom simbolu, njegovoj istinitosti, stalnoj težnji za boljim životom i kroz model intervjua savjetuju me na koji način ću se “bolje integrirati” u njemačko društvo, te o ličnim strepnjama, uključujući osjećaje odgovornosti, krivnje, očekivanja i mogućnosti povratka.
NN: Već neko vrijeme živite u Berlinu i radite kao freelance umjetnik. Kakva je danas sudbina (uslovno rečeno sudbina) freelance umjetnika u Njemačkoj?
PANIĆ: Da, u Berlinu živim od 2017. godine. Nakon završenih studija na “Bauhaus” univerzitetu u Vajmaru, Berlin se činio kao najpitomiji grad za mlade umjetnike, a i prijateljstva su igrala ključnu ulogu u odluci za ovaj grad. Prijateljstva i spremnost da vjeruješ nekom drugom kada počinješ u novoj sredini su jako bitni. Berlin za umjetnike/ce, ukratko, je raj i pakao u isto vrijeme. Mnogo zavisi od tvoje tvrdoglavosti, upornosti, dobrote, inata i iskrene potrebe za stvaranjem. Trenutno sam u Njemačkoj, sa freelance umjetničkom vizom, koja nekome može zvučati kao primamljiv status. Međutim, realnost je drugačija – zavisno odakle dolaziš i kakvog si karaktera. Biti freelance, u mom slučaju, podrazumijeva da mi ništa drugo nije dozvoljeno da radim osim umjetnosti, a opšte je poznato da mnogima umjetnost ne plaća kiriju i zdravstveno osiguranje, i tu počinje zaplet. Naravno, ide bez govora to da se ovdje umjetnost i kultura posmatraju sa totalno drugačije ljestvice vrijednosti nego u BiH, i to mi daje vjetar u leđa. Ima mnogo prilika, finansiranja, stipendija i podsticaja za (mlade) umjetnike/ce.
NN: Pomoć umjetnicima nije izostala ni za vrijeme pandemije?
PANIĆ: Biti smatran vitalnim dijelom društva je osvježavajuće. Prošle godine, pogođena pandemijom, nisam mogla biti sretnija nego biti ovdje u Berlinu. Njemačka je pružila finansijsku pomoć svim umjetnicima, DJ-evima i kulturnim radnicima i drugim industrijama, koji su izgubili prihod zbog neophodnih restrikcija. Finansijski “paketi” isplaćeni su u rekordnom roku i uz minimalne birokratske patnje – što nije slučaj u mnogim evropskim zemljama.
NN: Dakle “sudbina” o kojoj smo pričali uopšte nije loša?
PANIĆ: Da sumiram, nigdje nije bajka, bitka se konstantno vodi i sudbina freelance umjetnika/ca u Berlinu mnogo zavisi od tebe same/og. Moraš mnogo da radiš, ali to je OK.
NN: Sa Sašom Tatić i Selmom Selman na festivalima širom Evrope 2018. godine predstavile ste se radom “Borderless”, koji je imao simboličan društveni angažman u odnosu na BiH. Da li ovaj i slični radovi mogu izazvati ikakve promjene u društvu ili svaka promjena počinje od individualca na kojeg umjetnost može imati ogroman uticaj?
PANIĆ: Kao što si rekao, svaka promjena počinje od individue i ta promjena velikim dijelom može biti prouzrokovana od strane umjetnosti i pojedinačnim radom. Da bismo se upustili u ozbiljna promišljanja problema i suštinske promjene u našem društvu, trebalo bi da promijenimo mnoge navike. Prvenstveno ih moramo biti svjesni, motivisani za promjenu i imati strategiju za njezinu zamjenu. Mislim da svi pojedinačno treba da pomaknemo fokus svoje pažnje kako bismo konačno prihvatili druge ideje i perspektive u svjesnu percepciju. Pažnja je stanje otvorenosti koje pretpostavlja da se ima nešto novo vidjeti, takođe je istina da se to stanje mora oduprijeti našoj tendenciji da svoja zapažanja proglasimo završenima. Umjetnost otvara tu mogućnost te neiscrpno i neumorno nudi nove perspektive i provocira našu pažnju. Tako da – pazi! – umjetnost!
Scena Bosne ima veoma široke granice
NN: Vaše mišljenje o umjetničkoj sceni u BiH?
PANIĆ: Naša scena broji mnogo dobrih umjetnika, još boljih umjetnica (smijeh), koji imaju strašan inat i želju za radom uprkos kulturnom i umjetničkom sistemu koji je u generalnom smislu na klimavim nogama. Mnogi od nas žive izvan BiH, što ne znači da smo napustili BiH. Samim tim smatram da scena Bosne ima veoma široke granice i tematsko područje. Nažalost, BiH kao država to skoro da i ne primjećuje i ne vrednuje. Posao je svih umjetničkih institucija da kroz svoj uticaj i lobi rade u korist umjetnika/ca i da garantuje “safe space” za različite ideje, promišljanja i umjetničke prakse po svaku cijenu.
(nezavisne.com)
