Jedna nesebična odluka, da počne trčati kako bi bio podrška bratu koji je želio da se oslobodi suvišnih kilograma, odvodi ga u novi svijet prijateljstava i sportskih izazova.
Ova sportska priča, po kojoj bi mogao nastati i film sa elementima komedije, obogatila je život Demira Hadžimuratovića.
Treninzi sa bratom odveli su ga na prvi polumaraton, te u dvadesettrogodišnjem mladiću probudili želju za pomijeranjem vlastitih granica. Naredni izazov koji je uspješno savladao bio je maraton i baš kada je mislio da je stavio tačku na trčanje, našao se pred novim iskušenjem kojem nije mogao da odoli – Ironman takmičenje.
Iako kao dječak nije savladao tehniku vožnje bicikla, a plivanje naučio tek toliko da se može uživati na ljetovanjima, nakon samo nekoliko treninga prijavio se na prvo takmičenje u triatlonu, a nakon toga je došao i do titule half ironmana i ironmana. Savladavanje i usavršavanje tehnika neophodnih za učešće na triatlonima, kao i prva takmičenja na kojima je učestvovao, ispunjena su nizom komičnih situacija, a uspjesi emotivnim momentima koje će uvijek pamtiti.
I smiješna, i teška i emotivna iskustva napravili su fantastičan preokret u Demirovom životu koji kaže da isti recept za uspjeh rado primjenjuje u svim aspektima života.
„Od fakulteta do posla i sporta važi isto pravilo: Ako nešto zaista želiš i maksimalno se potrudiš, uspjeh neće izostati“
U svijet trčanja ste zakoračili kako bi starijem bratu bili podrška u namjeri da smanji kilažu, a šest mjeseci nakon toga ste se prijavili na polumaraton, a zatim i na maraton. Da li su te aktivnosti uslijedile kao rezultat ljubavi prema trčanju?
„O, ne. U trčanju zapravo nisam uživao, a nakon prvog maratona sam čak izjavio da sam sa trčanjem završio. Iskreno, na polumaraton sam se prijavio zbog brata, a na maraton jer mi se svidio osjećaj pomjeranja vlastitih granica. Imao sam želju da taj prvi maraton istrčim za 4 sata, a trčao sam 3h i 55 minuta. Kada sam ušao u cilj nisam vjerovao da sam tako dobar rezultat ostvraio. Sjećam se da sam tada legao od bola i počeo plakati od sreće. Nakon toga su me uputili fizioterapeutu, gdje mi je gospođa predložila da se ubuduće ne forsiram previše i da naredne godine dođem na polumaraton. Odgovorio sam joj: “Gospođo, ja u životu više neću potrčati.” I zaista sam tako mislio u tom trenutku. Velika patnja je to bila za mene i ni malo nisam uživao u tom trčanju. Ono što me jeste učinilo sretnim je uspjeh, da sam postigao zacrtani cilj i pokazao sebi da mogu. Pomjerio sam još jednu granicu i karijeru trčanja smatrao završenom“.
Maraton i vaša tačka na trčanje su se desili u oktobru 2014. godine, a danas imate titulu ironmana. Šta se desilo, kao da ste na tu prvu dodali još nekoliko tačkica pa je uslijedio nastavak?
„Dolazak proljeća pokrenuo je prošlogodišnju priču u kojoj me trener uspio nagovoriti da se vratim trčanju i pokušam popraviti rezultate prvo na polumaratonu, a zatim i maratonu, što sam i uspio. Bio sam sigurniji u svoje predispozicije – da veoma lagano popravljam rezultate u trčanju. Želja za pomjeranjem granica se probudila, pa sam ih odlučio sam pomjeriti do triatlona. A same činjenice da u djetinjstvu nisam uspio savladati vožnju bicikla i da sam plivao ženskim stilom su naredni izazov činili posebno zanimljivim. Biciklo sam prilično brzo naučio voziti i nisu mi trebali pomočni točkići, kako me je raja zezala, a na prvom treningu plivanja nisam mogao tehnički isplivati više od 50 metara. U 23. godini se u meni probudio sportista, željan pomjeranja granica, a u 25. sam postao svjestan da nema ograničenja koja se ne mogu prevazići, da su ona samo u našoj glavi. Nisam se dao obeshrabriti. Sjećam se da su me ljudi sretali na Vilsonovom šetalištu i govorili da imam nepravilnu tehniku trčanja. Nisam se previše osvrtao na mišljenja drugih. Slijedio sam svoju želju i išao prema zacrtanim ciljevima koji su mi u početku bili jako visoko postavljeni. Ali kako kažu… ako te ciljevi ne plaše, onda nisu ni postavljni dovoljno visoko“.
Plivanje, pedalanje, pa trčanje i tako trening za treningom su vas odveli na prvi triatlon u Splitu za koji kažete da ćete ga pamtiti po lošem rezultatu, smiješnim situacijama ali i osjećaju zadovljstva da ste ipak završili sve tri discipline?
„Triatlon u Splitu sam doživio kao trening za half ironman koji se nakon toga održavao u Poreču, a ako vam kažem da sam plivao sa kapicom za nos, da su me prestigle i žene koje su startale pet minuta poslije muškaraca i da sam u jednom momentu plivao u kontra smijeru – imat ćete najbolju sliku mene tog dana na disciplini plivanja dužine od kilometar i pol na otvorenom. Komedija se nastavila na pedalanju, gdje sam destinaciju od 40km vozio na zadnjoj šajbi, što je bilo jako sporo za jednu takvu utrku. Na dvadesetom kilometru mi je spao i sic. Bio sam najsporiji, čak sam iznenadio i policajca koji se spremao da pusti u saobraćaj kolonu nervoznih vozača. U cilj sam, ušao posljednji u pratnji ljutih vozača koji su za mnom vozili 20km/h. Nisam se dao obeshrabriti. Siguran u svoje sposobnosti trčanja, nastavio sam triatlon neznajući koliko je teška tranzicija trčanja nakon pedalanja. Meni je bila još teža jer mi je nepravilna vožnja bicikla u potpunosti otežala trčanje. Prestigao sam dvojicu seniora i iscrpljen ušao u cilj. Bio sam sretan što sam završio triatlon, a s druge strane sam se morao suočiti sa jako lošim rezultatom. Nakon toga sam se prijavio i na utrku na Boračkom jezeru, gdje sam napravio još jednu veliku grešku. Odlučio sam plivati u neopren odijelu i to bez prethodnog znanja, iskustava, pa ni savjeta kako se ponašati u određenim situacijama. Sjećam se da sam nakon 200 metara već imao probleme. Počelo me gušiti, nisam imao daha, na pola dužine sam počeo plivati „psećim“ stilom. Vrijeme koje sam izgubio na plivanju, nadoknadio sam biciklom i trčanjem.“
Približavala se utrka u Poreču. Half ironman….
„U Poreču su tekle suze radosnice, i to ne male, nego kiša suza. Mjesec dana sam se pripremao za utrku za koju sam sanjao da je završim u roku šest sati. I tada sam startao sa kapicom za nos ali sa namjerom da je skinem prije cilja kako bi za uspomenu imao bolju fotku. Kada sam pošao skinuti kapicu, shvatio sam da je uopće i nemam, što je za mene bila još jedna pobjeda samog sebe i svojih slabosti. Na biciklističku trku sam došao sa cestovnim biciklom dok je većina takmičara imala prava triatlonska bicikla. Vozio sam jako dobro i uspio prestići iskusnije takmičare sa bolje opremjenim biciklima. Već tada sam znao da imam i bolje vrijeme nego sam planirao, a slijedilo je trčanje. Prijatelj Nermin Palić mi je tokom zadnje discipline dodao bh. zastavu, što mi je dalo dodatnu snagu. Kao da mi je dao dva turbo motora. Sjećam se da sam 800 metara prije cilja sprintao, a kako se cilj približavao tako sam počeo plakati od sreće i uzbuđenja. Kiša suza mi je išla niz lice na ulazu. Nisam moga vjerovati da sam istrčao half ironmena. Utrku half ironmena sam ponovio u Kotoru gdje sa popravio rezultate iz Poreča“
Nakon ostvarenih rezultata nije bilo stajanja, naredni cilj je bio titula ironman-a?
„Zacrtao sam sebi da narednu godinu posvetim ozbiljnim pripremama i prijavim se za utrku Ironmen Emilia-Romagna koja se održavala u Italiji 2017. godine. Prijavio sam sa prijateljem Emirom Hodžićem. Prvih 700 metara smo plivali zajedno, sve dok me neko nije udario po glavi pa smo izgubili ritam. Taj dan sam u svim disciplinama sam bio brži nego sam očekivao. Plivao sam u boljem vremenu, slično je bilo i sa pedalanjem, a onda je došlo trčanje gdje mi je prijatelj prije cilja dodao zastavu, tako da sam i ironman utrku završio sa bh. zastavom uplakan od radosti, sa vremenom 11 h 38 min. Emir je također uspješno završio utrku, bio je spremniji i išao je na bolji rezultat. Radost koju sam osjetio nakon prvog usmjerila me je na naredni ironmen za koji sam imao želju popraviti rezultat. Prijavio sam se naredne godine za ironmena u Barceloni, pripremao sam se tri mjeseca, a vrijeme popravio na 10 h 37min.
Meni je to kao da sam na Olimpijskim igrama osvojio zlatnu medalju, koju ne mora niko da vidi, ali se ja budim sa tim saznanjem. Shvatio sam da granica u glavi ne treba biti, ako nešto jako želim dovoljno je da se fokusiram i potrudim.
U budućnosti bih volio istrčati i najveći maraton na svijetu, maraton u New Yorku. To je san svakog ko trči maratone. Na startu se pojavi oko 50.000 učesnika, a ja imam priliku da i taj san ostvarim možda već ove godine.“
Ova sportska priča, po kojoj bi mogao nastati i film sa elementima komedije, obogatila je život Demira Hadžimuratovića.
Treninzi sa bratom odveli su ga na prvi polumaraton, te u dvadesettrogodišnjem mladiću probudili želju za pomijeranjem vlastitih granica. Naredni izazov koji je uspješno savladao bio je maraton i baš kada je mislio da je stavio tačku na trčanje, našao se pred novim iskušenjem kojem nije mogao da odoli – Ironman takmičenje.
Iako kao dječak nije savladao tehniku vožnje bicikla, a plivanje naučio tek toliko da se može uživati na ljetovanjima, nakon samo nekoliko treninga prijavio se na prvo takmičenje u triatlonu, a nakon toga je došao i do titule half ironmana i ironmana. Savladavanje i usavršavanje tehnika neophodnih za učešće na triatlonima, kao i prva takmičenja na kojima je učestvovao, ispunjena su nizom komičnih situacija, a uspjesi emotivnim momentima koje će uvijek pamtiti.
I smiješna, i teška i emotivna iskustva napravili su fantastičan preokret u Demirovom životu koji kaže da isti recept za uspjeh rado primjenjuje u svim aspektima života.
„Od fakulteta do posla i sporta važi isto pravilo: Ako nešto zaista želiš i maksimalno se potrudiš, uspjeh neće izostati“
U svijet trčanja ste zakoračili kako bi starijem bratu bili podrška u namjeri da smanji kilažu, a šest mjeseci nakon toga ste se prijavili na polumaraton, a zatim i na maraton. Da li su te aktivnosti uslijedile kao rezultat ljubavi prema trčanju?
„O, ne. U trčanju zapravo nisam uživao, a nakon prvog maratona sam čak izjavio da sam sa trčanjem završio. Iskreno, na polumaraton sam se prijavio zbog brata, a na maraton jer mi se svidio osjećaj pomjeranja vlastitih granica. Imao sam želju da taj prvi maraton istrčim za 4 sata, a trčao sam 3h i 55 minuta. Kada sam ušao u cilj nisam vjerovao da sam tako dobar rezultat ostvraio. Sjećam se da sam tada legao od bola i počeo plakati od sreće. Nakon toga su me uputili fizioterapeutu, gdje mi je gospođa predložila da se ubuduće ne forsiram previše i da naredne godine dođem na polumaraton. Odgovorio sam joj: “Gospođo, ja u životu više neću potrčati.” I zaista sam tako mislio u tom trenutku. Velika patnja je to bila za mene i ni malo nisam uživao u tom trčanju. Ono što me jeste učinilo sretnim je uspjeh, da sam postigao zacrtani cilj i pokazao sebi da mogu. Pomjerio sam još jednu granicu i karijeru trčanja smatrao završenom“.
Maraton i vaša tačka na trčanje su se desili u oktobru 2014. godine, a danas imate titulu ironmana. Šta se desilo, kao da ste na tu prvu dodali još nekoliko tačkica pa je uslijedio nastavak?
„Dolazak proljeća pokrenuo je prošlogodišnju priču u kojoj me trener uspio nagovoriti da se vratim trčanju i pokušam popraviti rezultate prvo na polumaratonu, a zatim i maratonu, što sam i uspio. Bio sam sigurniji u svoje predispozicije – da veoma lagano popravljam rezultate u trčanju. Želja za pomjeranjem granica se probudila, pa sam ih odlučio sam pomjeriti do triatlona. A same činjenice da u djetinjstvu nisam uspio savladati vožnju bicikla i da sam plivao ženskim stilom su naredni izazov činili posebno zanimljivim. Biciklo sam prilično brzo naučio voziti i nisu mi trebali pomočni točkići, kako me je raja zezala, a na prvom treningu plivanja nisam mogao tehnički isplivati više od 50 metara. U 23. godini se u meni probudio sportista, željan pomjeranja granica, a u 25. sam postao svjestan da nema ograničenja koja se ne mogu prevazići, da su ona samo u našoj glavi. Nisam se dao obeshrabriti. Sjećam se da su me ljudi sretali na Vilsonovom šetalištu i govorili da imam nepravilnu tehniku trčanja. Nisam se previše osvrtao na mišljenja drugih. Slijedio sam svoju želju i išao prema zacrtanim ciljevima koji su mi u početku bili jako visoko postavljeni. Ali kako kažu… ako te ciljevi ne plaše, onda nisu ni postavljni dovoljno visoko“.
Plivanje, pedalanje, pa trčanje i tako trening za treningom su vas odveli na prvi triatlon u Splitu za koji kažete da ćete ga pamtiti po lošem rezultatu, smiješnim situacijama ali i osjećaju zadovljstva da ste ipak završili sve tri discipline?
„Triatlon u Splitu sam doživio kao trening za half ironman koji se nakon toga održavao u Poreču, a ako vam kažem da sam plivao sa kapicom za nos, da su me prestigle i žene koje su startale pet minuta poslije muškaraca i da sam u jednom momentu plivao u kontra smijeru – imat ćete najbolju sliku mene tog dana na disciplini plivanja dužine od kilometar i pol na otvorenom. Komedija se nastavila na pedalanju, gdje sam destinaciju od 40km vozio na zadnjoj šajbi, što je bilo jako sporo za jednu takvu utrku. Na dvadesetom kilometru mi je spao i sic. Bio sam najsporiji, čak sam iznenadio i policajca koji se spremao da pusti u saobraćaj kolonu nervoznih vozača. U cilj sam, ušao posljednji u pratnji ljutih vozača koji su za mnom vozili 20km/h. Nisam se dao obeshrabriti. Siguran u svoje sposobnosti trčanja, nastavio sam triatlon neznajući koliko je teška tranzicija trčanja nakon pedalanja. Meni je bila još teža jer mi je nepravilna vožnja bicikla u potpunosti otežala trčanje. Prestigao sam dvojicu seniora i iscrpljen ušao u cilj. Bio sam sretan što sam završio triatlon, a s druge strane sam se morao suočiti sa jako lošim rezultatom. Nakon toga sam se prijavio i na utrku na Boračkom jezeru, gdje sam napravio još jednu veliku grešku. Odlučio sam plivati u neopren odijelu i to bez prethodnog znanja, iskustava, pa ni savjeta kako se ponašati u određenim situacijama. Sjećam se da sam nakon 200 metara već imao probleme. Počelo me gušiti, nisam imao daha, na pola dužine sam počeo plivati „psećim“ stilom. Vrijeme koje sam izgubio na plivanju, nadoknadio sam biciklom i trčanjem.“
Približavala se utrka u Poreču. Half ironman….
„U Poreču su tekle suze radosnice, i to ne male, nego kiša suza. Mjesec dana sam se pripremao za utrku za koju sam sanjao da je završim u roku šest sati. I tada sam startao sa kapicom za nos ali sa namjerom da je skinem prije cilja kako bi za uspomenu imao bolju fotku. Kada sam pošao skinuti kapicu, shvatio sam da je uopće i nemam, što je za mene bila još jedna pobjeda samog sebe i svojih slabosti. Na biciklističku trku sam došao sa cestovnim biciklom dok je većina takmičara imala prava triatlonska bicikla. Vozio sam jako dobro i uspio prestići iskusnije takmičare sa bolje opremjenim biciklima. Već tada sam znao da imam i bolje vrijeme nego sam planirao, a slijedilo je trčanje. Prijatelj Nermin Palić mi je tokom zadnje discipline dodao bh. zastavu, što mi je dalo dodatnu snagu. Kao da mi je dao dva turbo motora. Sjećam se da sam 800 metara prije cilja sprintao, a kako se cilj približavao tako sam počeo plakati od sreće i uzbuđenja. Kiša suza mi je išla niz lice na ulazu. Nisam moga vjerovati da sam istrčao half ironmena. Utrku half ironmena sam ponovio u Kotoru gdje sa popravio rezultate iz Poreča“
Nakon ostvarenih rezultata nije bilo stajanja, naredni cilj je bio titula ironman-a?
„Zacrtao sam sebi da narednu godinu posvetim ozbiljnim pripremama i prijavim se za utrku Ironmen Emilia-Romagna koja se održavala u Italiji 2017. godine. Prijavio sam sa prijateljem Emirom Hodžićem. Prvih 700 metara smo plivali zajedno, sve dok me neko nije udario po glavi pa smo izgubili ritam. Taj dan sam u svim disciplinama sam bio brži nego sam očekivao. Plivao sam u boljem vremenu, slično je bilo i sa pedalanjem, a onda je došlo trčanje gdje mi je prijatelj prije cilja dodao zastavu, tako da sam i ironman utrku završio sa bh. zastavom uplakan od radosti, sa vremenom 11 h 38 min. Emir je također uspješno završio utrku, bio je spremniji i išao je na bolji rezultat. Radost koju sam osjetio nakon prvog usmjerila me je na naredni ironmen za koji sam imao želju popraviti rezultat. Prijavio sam se naredne godine za ironmena u Barceloni, pripremao sam se tri mjeseca, a vrijeme popravio na 10 h 37min.
Meni je to kao da sam na Olimpijskim igrama osvojio zlatnu medalju, koju ne mora niko da vidi, ali se ja budim sa tim saznanjem. Shvatio sam da granica u glavi ne treba biti, ako nešto jako želim dovoljno je da se fokusiram i potrudim.
U budućnosti bih volio istrčati i najveći maraton na svijetu, maraton u New Yorku. To je san svakog ko trči maratone. Na startu se pojavi oko 50.000 učesnika, a ja imam priliku da i taj san ostvarim možda već ove godine.“
(Tanja Cerić/mionama.ba)
