Već sedam godina hrani, usrećuje i udomljava napuštene pse i mace, ali i pomaže onima koje žive u lošim uvjetima.
Devetnaestogodišnja Azra Dedić iz Mostara je pokretačica platforme „Šapica u srcu“. Svakodnevno neumorno prikuplja donacije i zalaže se da bude glas životinja. Njena misija je da s vremenom uspije učiniti konkretne promjene kada su u pitanju njihova prava.
Koji je bio ključni trenutak kada si se odlučila baviti volontiranjem za pomoć napuštenim životinjama, kao i onima koje imaju vlasnike ali žive u lošim uvjetima? Što održava tvoj entuzijazam da već tri godine neumorno i entuzijastično ustraješ u tome?
Volonterskim radom se aktivno bavim već sedam godina. Zadnje tri godine sam se posvetila tome da sama nešto pokrenem kao što je Facebook i Instagram stranica „Šapica u srcu“ i neko sklonište za napuštene pse grada Mostar. Životinje me ispunjavaju i jedino se pored njih osjećam potpuno zadovoljna i sretna. Pored sve te ljubavi i želje da im pomognem, postoji i želja za nekim radikalnim promjenama na području našeg grada i okoline zbog toga što većina njih živi u veoma nehumanim uvjetima, na lancu, u kavezima, gladni, žedni i promrzli. Baš zbog takvih slučajeva se borim da budem njihov glas.
Kako gledaš na naše društvo kada je u pitanju ta vrsta aktivizma? Koliko je mladih ljudi poput tebe koji su spremni da se angažiraju i samoinicijativno pomažu životinjama?
Naše društvo je veoma primitivno što se tiče ove vrste aktivizma kojim se ja bavim. Još uvijek velik broj ljudi ne smatra psa i mačku kao kućnu životinju, odnosno člana porodice. Smatraju ih za bića bez osjećanja, bez ljubavi i bez emocija, što nam i dokazuje način na koje drže svoje životinje. U gradu Mostaru je jako mali broj volontera i aktivista koji se zalažu za prava životinja. Samo nas desetak aktivno radi i svakodnevno se borimo i zalažemo za njih.
Pojedini psi koje također obilaziš i nahraniš se nalaze u jako lošim uvjetima, zavezani pored gradilišta. Da imaš određene mogućnosti ili ovlasti kako bi ti rješavala takvu vrstu problema i odnosa prema životinjama?
To je veoma kompleksan problem. Naravno, sve to ima veze sa vlasti i sa zakonom u našoj državi. Nažalost, niko od nas nema posebne ovlasti i ne možemo ništa puno učiniti povodom toga. Iako zakon postoji, kao i svugdje, ali ovdje se ništa ne čini po tom pitanju, naročito kada vlasnički psi imaju mikrochip, mi ne možemo baš ništa poduzeti jer se taj pas vodi kao vlasnički i niko nema mogućnosti da se miješa u načine postupanja vlasnika sa tim psom.
Što održava tvoj entuzijazam i volju da nastaviš biti uporna u svojoj misiji?
Kada se bavite time već duži niz godina, prođete kroz puno toga, vidite mnogo dobrih i loših stvari, a onda shvatite da ništa loše nije važno i da sav taj trud koji uložite u životinje bude zaista vrijedan kad kada ih vidite u svom novom domu, sretne i vesele, kako mašu repićem. To je najvažnije i to me pokreće i uvijek gura naprijed. Jer njihova sreća je nama najvažnija.
Pretpostavljam da postoji mnogo pozitivnih iskustava koje si doživjela kroz svoje volontiranje. Što ti daje najveću inspiraciju?
Najveću inspiraciju mi daju ljudi koji pored nas koji smo svakodnevno aktivni u ovom poslu, žele da pomognu, imamo uvijek tih dobrih ljudi koji žele da doniraju, da pruže privremeni dom, nahrane ili pomognu na neki drugi način i, naravno, sretni repići punog stomaka. To je dovoljno za naš rad i trud, ustrajanost pored svega. Najvažnije je, kada nešto radite da radite do kraja i da se trudite svom snagom, jer jedino tada možete vidjeti rezultate, a ti rezultati na kraju neke sretne priče su najveća inspiracija svima nama.
Devetnaestogodišnja Azra Dedić iz Mostara je pokretačica platforme „Šapica u srcu“. Svakodnevno neumorno prikuplja donacije i zalaže se da bude glas životinja. Njena misija je da s vremenom uspije učiniti konkretne promjene kada su u pitanju njihova prava.Koji je bio ključni trenutak kada si se odlučila baviti volontiranjem za pomoć napuštenim životinjama, kao i onima koje imaju vlasnike ali žive u lošim uvjetima? Što održava tvoj entuzijazam da već tri godine neumorno i entuzijastično ustraješ u tome?
Volonterskim radom se aktivno bavim već sedam godina. Zadnje tri godine sam se posvetila tome da sama nešto pokrenem kao što je Facebook i Instagram stranica „Šapica u srcu“ i neko sklonište za napuštene pse grada Mostar. Životinje me ispunjavaju i jedino se pored njih osjećam potpuno zadovoljna i sretna. Pored sve te ljubavi i želje da im pomognem, postoji i želja za nekim radikalnim promjenama na području našeg grada i okoline zbog toga što većina njih živi u veoma nehumanim uvjetima, na lancu, u kavezima, gladni, žedni i promrzli. Baš zbog takvih slučajeva se borim da budem njihov glas.
Kako gledaš na naše društvo kada je u pitanju ta vrsta aktivizma? Koliko je mladih ljudi poput tebe koji su spremni da se angažiraju i samoinicijativno pomažu životinjama?
Naše društvo je veoma primitivno što se tiče ove vrste aktivizma kojim se ja bavim. Još uvijek velik broj ljudi ne smatra psa i mačku kao kućnu životinju, odnosno člana porodice. Smatraju ih za bića bez osjećanja, bez ljubavi i bez emocija, što nam i dokazuje način na koje drže svoje životinje. U gradu Mostaru je jako mali broj volontera i aktivista koji se zalažu za prava životinja. Samo nas desetak aktivno radi i svakodnevno se borimo i zalažemo za njih.
Pojedini psi koje također obilaziš i nahraniš se nalaze u jako lošim uvjetima, zavezani pored gradilišta. Da imaš određene mogućnosti ili ovlasti kako bi ti rješavala takvu vrstu problema i odnosa prema životinjama?
To je veoma kompleksan problem. Naravno, sve to ima veze sa vlasti i sa zakonom u našoj državi. Nažalost, niko od nas nema posebne ovlasti i ne možemo ništa puno učiniti povodom toga. Iako zakon postoji, kao i svugdje, ali ovdje se ništa ne čini po tom pitanju, naročito kada vlasnički psi imaju mikrochip, mi ne možemo baš ništa poduzeti jer se taj pas vodi kao vlasnički i niko nema mogućnosti da se miješa u načine postupanja vlasnika sa tim psom.
Što održava tvoj entuzijazam i volju da nastaviš biti uporna u svojoj misiji?
Kada se bavite time već duži niz godina, prođete kroz puno toga, vidite mnogo dobrih i loših stvari, a onda shvatite da ništa loše nije važno i da sav taj trud koji uložite u životinje bude zaista vrijedan kad kada ih vidite u svom novom domu, sretne i vesele, kako mašu repićem. To je najvažnije i to me pokreće i uvijek gura naprijed. Jer njihova sreća je nama najvažnija.
Pretpostavljam da postoji mnogo pozitivnih iskustava koje si doživjela kroz svoje volontiranje. Što ti daje najveću inspiraciju?
Najveću inspiraciju mi daju ljudi koji pored nas koji smo svakodnevno aktivni u ovom poslu, žele da pomognu, imamo uvijek tih dobrih ljudi koji žele da doniraju, da pruže privremeni dom, nahrane ili pomognu na neki drugi način i, naravno, sretni repići punog stomaka. To je dovoljno za naš rad i trud, ustrajanost pored svega. Najvažnije je, kada nešto radite da radite do kraja i da se trudite svom snagom, jer jedino tada možete vidjeti rezultate, a ti rezultati na kraju neke sretne priče su najveća inspiracija svima nama.
(Autorka: Marina Đapić/mionama.ba)
