Blagovčanin: Ne postoje mehanizmi individualnog razvoja koji se apliciraju na širu populaciju mladih

Zagovaranje prava djece i mladih usmjereno je na aktivan rad u poboljšanju politika i praksi usmjerenih dobrobiti djece i mladih kojima prijeti rizik od socijalne isključenosti.

Zagovaračke aktivnosti usmjerene su prema održivim, vidljivim promjenama koje donose dobrobiti korisnicima (zagovaračkoj skupini) kako na razini društvene zajednice, tako i na razini pojedinca, što primjerice znači: nije dovoljno utjecati na izmjenu zakona, nego i na njegovu  primjenu u praksi pri čemu je važno djelovati u smjeru primjera dobre prakse u provedbi zakona. Koliko su mladi svjesni svojih prava, da li poznaju Zakon o mladima, koliko se obraćaju nadležnim institucijama te da li sve to “pije vode” u svijetu mladih odgvorit će nam naš sugovornik Slobodan Blagovčanin, projekt menadžer Omladinskog resursnog centra u Tuzli.
Faceplus: Iako je usvojen prije deset godina, Zakon o mladima je još uvijek nepoznanica kako mladima, tako i institucijama vlasti koje su nadležne za njegovu implementaciju. Koliko su mladi uopće upoznati sa Zakonom?
Zavisi o kojoj grupi mladih govorimo u ovom slučaju, ali ne možemo reći da vlada potpuna nepoznanica. Mladi koji se nalaze u omladinskom sektoru i/ili su korisnici akademija, seminara i treninga za bolji položaj mladih – uglavnom su upućeni u postojanje zakona, ali ne i u sve njegove pojedinosti.
Kada je riječ o upoznatosti vlasti sa zakonom, stvar je nešto malo drugačija. Dosta opština u Bosni i Hercegovini uvodi poziciju službenika_ce za mlade, koji otvaraju vrata mladima i omogućavaju im lakši kontakt sa donosiocima odluka. S tim da je važno naglasiti da smo za realizaciju ove odluke u mnogome zahvalni civilnom sektoru u BiH, u ovom slučaju Institutu za razvoj mladih Kult.
Primjer je recimo u Gradu Tuzla, gdje je čak i Vijeće mladih Grada Tuzla nastalo u saradnji sa predstavnicima vlasti – koji su ujedno bili i prvi donatori u godini nastajanja. Istina sa simboličnih oko 3000 KM po projektu za organizacije VMGT, ali je važno da postoji namjera i da postoji mehanizam saradnje mladih i Grada.
Faceplus: Kome se mladi mogu obratiti ukoliko uoče kršenje njihovih prava?
Prva kontakt tačka bi uvijek trebali da budu roditelji ili školski pedagog/psiholog. U slučaju da nisu u mogućnosti da pomognu mladoj osobi, tada uuvijek ohrabrujemo mlade da kontaktiraju nekoga od predstavnika_ca omladinskih organizacija ili Vijeća mladih u njihovoj zajednici.
Za većinu omladinskih organizacija u Bosni i Hercegovini, jedna od značajnih stavki u statutu jeste osnaživanje mladih i briga o pravima mladih.
Tako da bi omladinske organizacije trebale biti ‘utočište’ ili sigurna zona u kojoj će mlada osoba doći po savjet, prijedlog i ono najznačajnije – podršku. Također, svaki grad/opština su u obavezi da imaju službenika_cu/savjetnika_cu/referenta_icu za mlade, koji bi trebali dati sve relevantne informacije mladoj osobi u ovom slučaju.
U svakom slučaju, ukoliko je kršenje prava mlade osobe očigledno, primjerice bilo kakav vid nasilja, kao što je nasilje u porodici – svakako da bih savjetovao da se kontaktiraju nadležne institucije poput MUP-a.
Faceplus:Zakon o mladima Federacije BiH odgovornost pružanja podrške mladima delegira svim nivoima vlasti u Federaciji, prije svega kroz definiranje, usvajanje i provođenje strategija prema mladima. Kakve su prema tome obaveze same vlasti?
Član 14, Zakona o Mladima FBiH nas upućuje u to šta lokalna zajednica treba da radi i kako da stvori mehanizam koji podržava omladinsko organizovanje i angažman mladih u zajednici. Kroz njega se upoznajemo sa sistematizacijom službenika za mlade, kreiranjem adekvatnih i provodljivih planova za mlade, ali i podršku organizacijama za rad sa mladima.
Volio bih da navedem da danas postoji mogućnost da se lokalne vlasti jave kolegema u Institutu za razvoj mladih Kult za podršku, jer u njihovom Institutu mogu dobiti obuku za službenike/ce za mlade, koja se do sada pokazala kao izuzetno praktična i korisna prilika. Kako za zaposlene u lokalnim vlastima, tako i za nas mlade.
Faceplus: Koliko su mladi ustvari spremni na promjene, počevši od sebe pa do mijenjanja društva u kojem živimo? Da li se aktivizam uči i na koji način se može prenijeti na druge? Kako afirmisati mlade vrijedne ljude? Kako im kroz njihova prava pojačati reakciju na krišenje istih?
Sam čin odrastanja, ulaska u tinejdžerske godine ili prelaska u adolescentsku dob, nosi po sebi promjene. U tom vremenu individualnih promjena, osim što je važno da omladinske organizacije pruže utočište mladima koji žele više od društva u kojem žive, važno je i da nameću trendove I usmjeravaju mlade ka društveno – korisnim aktivnostima.
Obzirom da sam okružen mladima iz gotovo čitave BiH, koji na najrazličitije načine se opiru apatiji i/ili odlivu mozgova u Bosni I Hercegovini – jako mi je teško reći da mladi ne žele promjene ili da su pasivni. To nam govore čak i prethodni Opšti izbori, tokom kojih su mladi u BiH imali izlaznost izuzetno blizak prosjeku mladih u EU.
Istovremeno, dosta istraživanja ukazuje na to da mladi u BiH ne vide prilike, te da nemaju priliku da pokažu svoj pun kapacitet.
Nisam siguran da li se možemo naučiti aktivizmu, ali možemo biti motivisani jedni od drugih ili čak usvojiti vještine i znanja kako da našu poruku, inicijativu i kampanju jasnije i glasnije prenesemo javnosti.
Primjer dobre prakse u afirmaciji vrijednih i uspješnih mladih ljudi je svakako civilni sektor u Bosni i Hercegovini, naročito u oblasti pomirenja i suočavanja sa prošlosti. Prethodnih godina, slobodno možemo reći da su mladi preuzeli primat u ovom diskursu, te da su jedni od nosioca mirovnog narativa u našoj državi. Sa tim da imamo na umu da naši obrazovni sistemi ne usmjeravaju nas u ovom smjeru, već baš naprotiv.
Tranzicija BH društva je svakako donijela mnoge promjene i među mladima, te je stoga izuzetno važno raditi na njihovom osnaživanju i edukovanju. Pogotovo u oblasti prava, ali i u pripremi za život u novom obliku vladavine. U koji smo, htjeli mi priznati ili ne ušli prilično nepripremljeno.
Faceplus: Možete li se osvrnuti na položaj mladih u BiH generalno? Postoje li razlike na lokalu? Kakva je situacija u drugim entitetima ne samo u Federaciji?
Smatram da se nije previše teško osvrnuti na položaj mladih u našoj državi. Dovoljno je da pogledamo nekoliko poraznih statističkih kolona, koje najbolje oslikavaju naš sveukupan položaj. Bez obzira da li da se okrenemo ka kvalitetu obrazovanja, mogućnostima za sportski razvoj, brigu o mladim naučnicima, prilikama za individualni razvoj ili u konačnici – velikom procentu mladih, koji kroz tihi bunt odlazaka govore šta misle o svom položaju.
Kao što sam prethodno rekao, ovu sliku, bar kada su usmjerenja za mlade u pitanju dijelom uspijeva da uljepša civilni sektor – međutim, ne smatram to realnim riješenjem.
Naročito zbog činjenice da su mladi iz manjih sredina uskraćeni za mnoge prilike, koje njihovi vršnjaci imaju u Banja Luci, Sarajevu, Bijeljini, Mostaru i slično. Isto tako, ono što primjetim da je različito u odnosu na prije 10ak godina – jeste da dosta mladih prihvata surovu realnost Bosne i Hercegovine, te po završetku školovanja ne čekaju da im neko drugi omogući priliku. Razumiju da, čak i ukoliko studiraju, njihova budućnost zavisi uglavnom od njih samih. Naravno ovdje ne uključujem mlade, koje roditelji zapošljavaju putem namještenih konkursa i slično.
Među entitetima i kantonima ne bih rekao da uviđam neku značajniju razliku kada su ekonomski uslovi mladih u pitanju, međutim evidentno je da, bar po broju udruženja, u Federaciji Bosne i Hercegovine je nešto lakše se baviti zaštitom prava manjskih grupa mladih. Ovdje govorim između ostalog i o mladim osobama sa invaliditetom, pripadnicima/ama LGBT zajednice, borcima/kinjama za ljudska prava i slično.
Faceplus: Koliko je urađeno na kreiranju sistemskih rješenja za položaj mladih? Koliko su po Vašem mišljenju aktivni vladin, a koliko nevladin omladinski sektor u isticanju prava mladih a koliko i sama država?
Evidentno je da kao mlada demokratska država bilježimo progres na mnogim stranama. Između ostalog i po pitanju prava mladih i njihovog boljeg položaja. Svakako da je danas nešto lakše biti mlada osoba, istaći svoj stav, aktivno djelovati – nego prije petnaestak godina. Ovdje svakako da možemo zahvaliti digitalnoj revoluciji društvenih mreža, ali i da dijelom vladin sektor pokušava ili se bar pretvara da pokušava praviti korake naprijed.
Međutim, nevladin sektor mnogo bolje razumije potrebe mladih, te u konačnici je odgovoran za donošenje mnogih zakonskih riješenja. Kao primjer uvijek treba navesti Institut za razvoj mladih Kult iz Sarajeva, koji je kroz nekoliko kampanja, inicijativa i programa bio nosioc važnih odluka za mlade. Poput samog zakona o mladima, uvođenju službenika/ca za mlade ili čak i kada govorimo o pravima i obavezama volonotera/ki u Bosni i Hercegovini.
Ako govorimo o Banja Luci i mladima u Republici Srpskoj uopšte – imamo dobar primjer u vidu organizacije Peripetuum mobile, koja se također bavi i ovim vidovima podrške i implementacije zakona za mlade.
Faceplus: U koju dobnu skupinu pripadaju mladi u Bosni i Hercegovini ? Smatrate li da je takvo određenje mladih primjereno ili je potrebno šire poimanje te skupine?
Kompleksnost našeg državnog aparata se donedavno ogledala čak i u određivanju pojma mladi/omladina. U zakonima FBiH i Brčko Distrikta stoji da su mladi ili omladina od 15-30 godina, dok je u Republici Srpskoj ova starosna granica usvojena nakon poslednjih promjena zakona o omladinskom organizovanju RS-a. Već na prvi pogled, čak i onima koji se ne bave usko sa grupama mladih je vidljivo da je ovo itekako velika razlika. Naročito, ako uzmemo u obzir da se biološka granica, poput braka/zajednice, prvog posla, roditeljstva, pomjerila ka gore – pa danas se mladi sve češće odlučuju za ove velike korake u kasnim dvadesetim ili čak i tridesetim godinama.
Svakako da kroz aktivnosti ORC Tuzla poštujemo zakon i shodno njemu se određujemo prema mladima, treba uvijek naglašavati da postoji jasna razlika u potrebama, željama i nastojanjima mladih koji su još uvijek u obrazovnom ciklusu u odnosu na one mlade koji traže posao, pripadnost društveno angažovanoj grupi, zaštitu od ugnjetavača na poslu, okolini i slično.
Rekao bih onda u tom slučaju da je potrebnija podjela na mlade u zavisnosti od njihovih interesa – nego striktno dobne granice.
Izazovi sa kojima se susreće osoba koja traži posao po završetku srednjoškolskog obrazovanja u mnogome mogu biti drugačiji od osobe istih godina u potrazi za akademskim zvanjem ili koja se je odlučila za roditeljstvo.
Svakako da će još dugo vremena biti predmet polemike, ali je sigurno da će veći teret spadati na organizacije i institucije za rad sa mladima i njihovu fleksibilnost da se izbore sa ovim izazovom kroz realizaciju i osmišljanje aktivnosti.
Faceplus: Kada govorimo o položaju mladih u Bosni, kako se mladi u Hrvatskoj percipiraju od strane društva – kao nositelji promjena ili kao problem?
U krugovima civilnog društva se često organizacije i mladi iz Hrvatske percipiraju kao nosioci promjena i kao primjeri dobrog rada. Naročito na lokalnom nivou ili u slučaju mogućnosti, koje nudi Evropska Unija kao što su Erasmus+ projekti.
Republika Hrvatska se suočava sa sličnim izazovom kao i BiH, kada su u pitanju odlasci mladih. Tako da su mnoga manja mjesta u Baranji, Slavoniji, pa i Lici i Baniji, izgubila veliki broj mladih koji su otišli putem Njemačke, Irske ili drugih država koje nude dostojanstvene uslove za život. U konačnici mladi u Republici Hrvatskoj imaju lagodnije uslove za život, obrazovanje, sport, umjetnost i mnoge druge sfere od kojih zavisi kvalitet života mlade osobe.
Faceplus: Mislite li da na stavove građana utječu mediji? Odnosno, percipiraju li se mladi u društvu kroz medijska izvještavanja u kojima se često navodi da su mladi problematični i nasilni?
Pored iskonske svrhe medija da informišu javnost, oduvijek je imao za cilj i da utiče na stavove i ponašanje građana. U slučaju agende informisanja o mladima, ne bih rekao da bilo koji medij ima za cilj da negativno prikazuje mlade, već isključivo smatram da se zanemaruju afirmativne priče o mladima koje svakodnevno čine u svojim zajednicama – te u prvi plan kada je riječ o vijestima/dnevniku i mladima dolaze saobraćajne nesreće, vršnjačko nasilje, mafijaški obračuni, posjedovanje i distribucija psiho-aktivnih stvari, radikalni nacionalistički istupi i slično.
Također, često nas predstavljaju kao apatične članove društva, koji svoje vrijeme provode ispijajući kafe, konzumirajući duvanske proizvode i čekajući da se nešto desi. Jednostavno, svakodnevne aktivnosti mladih i mali koraci ka ličnom i društvenom napretku ne donose interes – kao teme pronevjere javnih sredstava, otpočinjanja novog rata u BiH, preletačkih političara, nepotizma i slično.
Faceplus: S kojim problemima/preprekama se mladi u BiH najčešće susreću?
Po mom ličnom stavu, prva prepreka je zasigurno zaostao i neadekvatan obrazovni sistem. Bez obzira da li govorimo o osnovnom, srednjem ili visokom obrazovanju. Izražena želja ‘pedagoga’ da uspostavi autoritarnu dominaciju nad učenikom_com ostavlja posljedice i u kasnijem razvoju i odrastanju. Naročito kada se po prvi put odlučite da potražite posao, osigurate ekonomsku izvjesnost, odlučite se na roditeljstvo ili starateljstvo i slično. Možda je interesantno dodati i razliku u vremenu, papirologiji i podršci za otvaranje novih biznisa u BiH i primjerice radi Sjevernoj Makedoniji.
Naprosto, ne postoje mehanizmi individualnog razvoja koji se apliciraju na širu populaciju mladih. Često ostajemo uskraćeni za podršku, koja bi nam umnogome podigla kvalitet života ili čak i omogućila da aktivno doprinosimo društvu.
Ne samo kroz plaćanje poreza, za koji gotovo da ništa ne dobijam zauzvrat.
Faceplus: Kada govorimo o široj regionalnoj slici mladih, mislite li da mladi u Bosni i Hercegovini imaju slične interese, ali i probleme kao i mladi u regiji?
Nekoliko istraživanja o položajima i stavovima mladih Zapadnog Balkana je urađeno i više manje – gotovo da nema odstupanja. Podjednako se plašimo za prvo zaposlenje, nismo zadovoljni uslovima u obrazovanju, želimo napustiti svoje domove, budućnost nam je neizvjesna i slično.
Malu razliku čine ispitanici/ice sa Kosova, koji smatraju da je njihova budućnost izvjesnija, te da se država kreće u pravom smjeru. Ovome naravno možemo prepisati to što su stanovnici Kosova tek odnedavno izglasali nezavisnost i da i dalje nisu iskusili razočarenje, koje su građani/ke ostalih država doživili 90ih ili početkom 2000ih.
Kulturološki i istorijski smo snažno vezani jedni za druge. Kroz različite periode unazad nekoliko vijekova smo zajedno dijelili sudbinu, sa povremenim razlikama u bojama okupatora, koji bi se nalazio na prostorima Zapadnog Balkana.
Uistinu smo onda razvili slične obrasce razmišljanja, odnosa prema tradiciji i inovacijama. Posebno je to primjetno zahvaljujući društvenim mrežama, gdje pojedini obrasci ponašanja prolaze bez obzira na geografske i druge razlike našeg govornog područja. Nad njima se podjednako grupe građana/ki čude, ali i grupe mladih ih uslovno rečeno konzumiraju.
Stoga izazovi sa kojima se susrećemo su i više nego slični, a samim tim i interesi. Bez obzira da li želimo napustiti državu ili ostati i boriti se za pravedniji i bolji položaj u našim društvima.
Zagovaračke aktivnosti usmjerene su prema održivim, vidljivim promjenama koje donose dobrobiti korisnicima (zagovaračkoj skupini) kako na razini društvene zajednice, tako i na razini pojedinca, što primjerice znači: nije dovoljno utjecati na izmjenu zakona, nego i na njegovu  primjenu u praksi pri čemu je važno djelovati u smjeru primjera dobre prakse u provedbi zakona. Koliko su mladi svjesni svojih prava, da li poznaju Zakon o mladima, koliko se obraćaju nadležnim institucijama te da li sve to “pije vode” u svijetu mladih odgvorit će nam naš sugovornik Slobodan Blagovčanin, projekt menadžer Omladinskog resursnog centra u Tuzli.
Faceplus: Iako je usvojen prije deset godina, Zakon o mladima je još uvijek nepoznanica kako mladima, tako i institucijama vlasti koje su nadležne za njegovu implementaciju. Koliko su mladi uopće upoznati sa Zakonom?
Zavisi o kojoj grupi mladih govorimo u ovom slučaju, ali ne možemo reći da vlada potpuna nepoznanica. Mladi koji se nalaze u omladinskom sektoru i/ili su korisnici akademija, seminara i treninga za bolji položaj mladih – uglavnom su upućeni u postojanje zakona, ali ne i u sve njegove pojedinosti.
Kada je riječ o upoznatosti vlasti sa zakonom, stvar je nešto malo drugačija. Dosta opština u Bosni i Hercegovini uvodi poziciju službenika_ce za mlade, koji otvaraju vrata mladima i omogućavaju im lakši kontakt sa donosiocima odluka. S tim da je važno naglasiti da smo za realizaciju ove odluke u mnogome zahvalni civilnom sektoru u BiH, u ovom slučaju Institutu za razvoj mladih Kult.
Primjer je recimo u Gradu Tuzla, gdje je čak i Vijeće mladih Grada Tuzla nastalo u saradnji sa predstavnicima vlasti – koji su ujedno bili i prvi donatori u godini nastajanja. Istina sa simboličnih oko 3000 KM po projektu za organizacije VMGT, ali je važno da postoji namjera i da postoji mehanizam saradnje mladih i Grada.
Faceplus: Kome se mladi mogu obratiti ukoliko uoče kršenje njihovih prava?
Prva kontakt tačka bi uvijek trebali da budu roditelji ili školski pedagog/psiholog. U slučaju da nisu u mogućnosti da pomognu mladoj osobi, tada uuvijek ohrabrujemo mlade da kontaktiraju nekoga od predstavnika_ca omladinskih organizacija ili Vijeća mladih u njihovoj zajednici.
Za većinu omladinskih organizacija u Bosni i Hercegovini, jedna od značajnih stavki u statutu jeste osnaživanje mladih i briga o pravima mladih.
Tako da bi omladinske organizacije trebale biti ‘utočište’ ili sigurna zona u kojoj će mlada osoba doći po savjet, prijedlog i ono najznačajnije – podršku. Također, svaki grad/opština su u obavezi da imaju službenika_cu/savjetnika_cu/referenta_icu za mlade, koji bi trebali dati sve relevantne informacije mladoj osobi u ovom slučaju.
U svakom slučaju, ukoliko je kršenje prava mlade osobe očigledno, primjerice bilo kakav vid nasilja, kao što je nasilje u porodici – svakako da bih savjetovao da se kontaktiraju nadležne institucije poput MUP-a.
Faceplus:Zakon o mladima Federacije BiH odgovornost pružanja podrške mladima delegira svim nivoima vlasti u Federaciji, prije svega kroz definiranje, usvajanje i provođenje strategija prema mladima. Kakve su prema tome obaveze same vlasti?
Član 14, Zakona o Mladima FBiH nas upućuje u to šta lokalna zajednica treba da radi i kako da stvori mehanizam koji podržava omladinsko organizovanje i angažman mladih u zajednici. Kroz njega se upoznajemo sa sistematizacijom službenika za mlade, kreiranjem adekvatnih i provodljivih planova za mlade, ali i podršku organizacijama za rad sa mladima.
Volio bih da navedem da danas postoji mogućnost da se lokalne vlasti jave kolegema u Institutu za razvoj mladih Kult za podršku, jer u njihovom Institutu mogu dobiti obuku za službenike/ce za mlade, koja se do sada pokazala kao izuzetno praktična i korisna prilika. Kako za zaposlene u lokalnim vlastima, tako i za nas mlade.
Faceplus: Koliko su mladi ustvari spremni na promjene, počevši od sebe pa do mijenjanja društva u kojem živimo? Da li se aktivizam uči i na koji način se može prenijeti na druge? Kako afirmisati mlade vrijedne ljude? Kako im kroz njihova prava pojačati reakciju na krišenje istih?
Sam čin odrastanja, ulaska u tinejdžerske godine ili prelaska u adolescentsku dob, nosi po sebi promjene. U tom vremenu individualnih promjena, osim što je važno da omladinske organizacije pruže utočište mladima koji žele više od društva u kojem žive, važno je i da nameću trendove I usmjeravaju mlade ka društveno – korisnim aktivnostima.
Obzirom da sam okružen mladima iz gotovo čitave BiH, koji na najrazličitije načine se opiru apatiji i/ili odlivu mozgova u Bosni I Hercegovini – jako mi je teško reći da mladi ne žele promjene ili da su pasivni. To nam govore čak i prethodni Opšti izbori, tokom kojih su mladi u BiH imali izlaznost izuzetno blizak prosjeku mladih u EU.
Istovremeno, dosta istraživanja ukazuje na to da mladi u BiH ne vide prilike, te da nemaju priliku da pokažu svoj pun kapacitet.
Nisam siguran da li se možemo naučiti aktivizmu, ali možemo biti motivisani jedni od drugih ili čak usvojiti vještine i znanja kako da našu poruku, inicijativu i kampanju jasnije i glasnije prenesemo javnosti.
Primjer dobre prakse u afirmaciji vrijednih i uspješnih mladih ljudi je svakako civilni sektor u Bosni i Hercegovini, naročito u oblasti pomirenja i suočavanja sa prošlosti. Prethodnih godina, slobodno možemo reći da su mladi preuzeli primat u ovom diskursu, te da su jedni od nosioca mirovnog narativa u našoj državi. Sa tim da imamo na umu da naši obrazovni sistemi ne usmjeravaju nas u ovom smjeru, već baš naprotiv.
Tranzicija BH društva je svakako donijela mnoge promjene i među mladima, te je stoga izuzetno važno raditi na njihovom osnaživanju i edukovanju. Pogotovo u oblasti prava, ali i u pripremi za život u novom obliku vladavine. U koji smo, htjeli mi priznati ili ne ušli prilično nepripremljeno.
Faceplus: Možete li se osvrnuti na položaj mladih u BiH generalno? Postoje li razlike na lokalu? Kakva je situacija u drugim entitetima ne samo u Federaciji?
Smatram da se nije previše teško osvrnuti na položaj mladih u našoj državi. Dovoljno je da pogledamo nekoliko poraznih statističkih kolona, koje najbolje oslikavaju naš sveukupan položaj. Bez obzira da li da se okrenemo ka kvalitetu obrazovanja, mogućnostima za sportski razvoj, brigu o mladim naučnicima, prilikama za individualni razvoj ili u konačnici – velikom procentu mladih, koji kroz tihi bunt odlazaka govore šta misle o svom položaju.
Kao što sam prethodno rekao, ovu sliku, bar kada su usmjerenja za mlade u pitanju dijelom uspijeva da uljepša civilni sektor – međutim, ne smatram to realnim riješenjem.
Naročito zbog činjenice da su mladi iz manjih sredina uskraćeni za mnoge prilike, koje njihovi vršnjaci imaju u Banja Luci, Sarajevu, Bijeljini, Mostaru i slično. Isto tako, ono što primjetim da je različito u odnosu na prije 10ak godina – jeste da dosta mladih prihvata surovu realnost Bosne i Hercegovine, te po završetku školovanja ne čekaju da im neko drugi omogući priliku. Razumiju da, čak i ukoliko studiraju, njihova budućnost zavisi uglavnom od njih samih. Naravno ovdje ne uključujem mlade, koje roditelji zapošljavaju putem namještenih konkursa i slično.
Među entitetima i kantonima ne bih rekao da uviđam neku značajniju razliku kada su ekonomski uslovi mladih u pitanju, međutim evidentno je da, bar po broju udruženja, u Federaciji Bosne i Hercegovine je nešto lakše se baviti zaštitom prava manjskih grupa mladih. Ovdje govorim između ostalog i o mladim osobama sa invaliditetom, pripadnicima/ama LGBT zajednice, borcima/kinjama za ljudska prava i slično.
Faceplus: Koliko je urađeno na kreiranju sistemskih rješenja za položaj mladih? Koliko su po Vašem mišljenju aktivni vladin, a koliko nevladin omladinski sektor u isticanju prava mladih a koliko i sama država?
Evidentno je da kao mlada demokratska država bilježimo progres na mnogim stranama. Između ostalog i po pitanju prava mladih i njihovog boljeg položaja. Svakako da je danas nešto lakše biti mlada osoba, istaći svoj stav, aktivno djelovati – nego prije petnaestak godina. Ovdje svakako da možemo zahvaliti digitalnoj revoluciji društvenih mreža, ali i da dijelom vladin sektor pokušava ili se bar pretvara da pokušava praviti korake naprijed.
Međutim, nevladin sektor mnogo bolje razumije potrebe mladih, te u konačnici je odgovoran za donošenje mnogih zakonskih riješenja. Kao primjer uvijek treba navesti Institut za razvoj mladih Kult iz Sarajeva, koji je kroz nekoliko kampanja, inicijativa i programa bio nosioc važnih odluka za mlade. Poput samog zakona o mladima, uvođenju službenika/ca za mlade ili čak i kada govorimo o pravima i obavezama volonotera/ki u Bosni i Hercegovini.
Ako govorimo o Banja Luci i mladima u Republici Srpskoj uopšte – imamo dobar primjer u vidu organizacije Peripetuum mobile, koja se također bavi i ovim vidovima podrške i implementacije zakona za mlade.
Faceplus: U koju dobnu skupinu pripadaju mladi u Bosni i Hercegovini ? Smatrate li da je takvo određenje mladih primjereno ili je potrebno šire poimanje te skupine?
Kompleksnost našeg državnog aparata se donedavno ogledala čak i u određivanju pojma mladi/omladina. U zakonima FBiH i Brčko Distrikta stoji da su mladi ili omladina od 15-30 godina, dok je u Republici Srpskoj ova starosna granica usvojena nakon poslednjih promjena zakona o omladinskom organizovanju RS-a. Već na prvi pogled, čak i onima koji se ne bave usko sa grupama mladih je vidljivo da je ovo itekako velika razlika. Naročito, ako uzmemo u obzir da se biološka granica, poput braka/zajednice, prvog posla, roditeljstva, pomjerila ka gore – pa danas se mladi sve češće odlučuju za ove velike korake u kasnim dvadesetim ili čak i tridesetim godinama.
Svakako da kroz aktivnosti ORC Tuzla poštujemo zakon i shodno njemu se određujemo prema mladima, treba uvijek naglašavati da postoji jasna razlika u potrebama, željama i nastojanjima mladih koji su još uvijek u obrazovnom ciklusu u odnosu na one mlade koji traže posao, pripadnost društveno angažovanoj grupi, zaštitu od ugnjetavača na poslu, okolini i slično.
Rekao bih onda u tom slučaju da je potrebnija podjela na mlade u zavisnosti od njihovih interesa – nego striktno dobne granice.
Izazovi sa kojima se susreće osoba koja traži posao po završetku srednjoškolskog obrazovanja u mnogome mogu biti drugačiji od osobe istih godina u potrazi za akademskim zvanjem ili koja se je odlučila za roditeljstvo.
Svakako da će još dugo vremena biti predmet polemike, ali je sigurno da će veći teret spadati na organizacije i institucije za rad sa mladima i njihovu fleksibilnost da se izbore sa ovim izazovom kroz realizaciju i osmišljanje aktivnosti.
Faceplus: Kada govorimo o položaju mladih u Bosni, kako se mladi u Hrvatskoj percipiraju od strane društva – kao nositelji promjena ili kao problem?
U krugovima civilnog društva se često organizacije i mladi iz Hrvatske percipiraju kao nosioci promjena i kao primjeri dobrog rada. Naročito na lokalnom nivou ili u slučaju mogućnosti, koje nudi Evropska Unija kao što su Erasmus+ projekti.
Republika Hrvatska se suočava sa sličnim izazovom kao i BiH, kada su u pitanju odlasci mladih. Tako da su mnoga manja mjesta u Baranji, Slavoniji, pa i Lici i Baniji, izgubila veliki broj mladih koji su otišli putem Njemačke, Irske ili drugih država koje nude dostojanstvene uslove za život. U konačnici mladi u Republici Hrvatskoj imaju lagodnije uslove za život, obrazovanje, sport, umjetnost i mnoge druge sfere od kojih zavisi kvalitet života mlade osobe.
Faceplus: Mislite li da na stavove građana utječu mediji? Odnosno, percipiraju li se mladi u društvu kroz medijska izvještavanja u kojima se često navodi da su mladi problematični i nasilni?
Pored iskonske svrhe medija da informišu javnost, oduvijek je imao za cilj i da utiče na stavove i ponašanje građana. U slučaju agende informisanja o mladima, ne bih rekao da bilo koji medij ima za cilj da negativno prikazuje mlade, već isključivo smatram da se zanemaruju afirmativne priče o mladima koje svakodnevno čine u svojim zajednicama – te u prvi plan kada je riječ o vijestima/dnevniku i mladima dolaze saobraćajne nesreće, vršnjačko nasilje, mafijaški obračuni, posjedovanje i distribucija psiho-aktivnih stvari, radikalni nacionalistički istupi i slično.
Također, često nas predstavljaju kao apatične članove društva, koji svoje vrijeme provode ispijajući kafe, konzumirajući duvanske proizvode i čekajući da se nešto desi. Jednostavno, svakodnevne aktivnosti mladih i mali koraci ka ličnom i društvenom napretku ne donose interes – kao teme pronevjere javnih sredstava, otpočinjanja novog rata u BiH, preletačkih političara, nepotizma i slično.
Faceplus: S kojim problemima/preprekama se mladi u BiH najčešće susreću?
Po mom ličnom stavu, prva prepreka je zasigurno zaostao i neadekvatan obrazovni sistem. Bez obzira da li govorimo o osnovnom, srednjem ili visokom obrazovanju. Izražena želja ‘pedagoga’ da uspostavi autoritarnu dominaciju nad učenikom_com ostavlja posljedice i u kasnijem razvoju i odrastanju. Naročito kada se po prvi put odlučite da potražite posao, osigurate ekonomsku izvjesnost, odlučite se na roditeljstvo ili starateljstvo i slično. Možda je interesantno dodati i razliku u vremenu, papirologiji i podršci za otvaranje novih biznisa u BiH i primjerice radi Sjevernoj Makedoniji.
Naprosto, ne postoje mehanizmi individualnog razvoja koji se apliciraju na širu populaciju mladih. Često ostajemo uskraćeni za podršku, koja bi nam umnogome podigla kvalitet života ili čak i omogućila da aktivno doprinosimo društvu.
Ne samo kroz plaćanje poreza, za koji gotovo da ništa ne dobijam zauzvrat.
Faceplus: Kada govorimo o široj regionalnoj slici mladih, mislite li da mladi u Bosni i Hercegovini imaju slične interese, ali i probleme kao i mladi u regiji?
Nekoliko istraživanja o položajima i stavovima mladih Zapadnog Balkana je urađeno i više manje – gotovo da nema odstupanja. Podjednako se plašimo za prvo zaposlenje, nismo zadovoljni uslovima u obrazovanju, želimo napustiti svoje domove, budućnost nam je neizvjesna i slično.
Malu razliku čine ispitanici/ice sa Kosova, koji smatraju da je njihova budućnost izvjesnija, te da se država kreće u pravom smjeru. Ovome naravno možemo prepisati to što su stanovnici Kosova tek odnedavno izglasali nezavisnost i da i dalje nisu iskusili razočarenje, koje su građani/ke ostalih država doživili 90ih ili početkom 2000ih.
Kulturološki i istorijski smo snažno vezani jedni za druge. Kroz različite periode unazad nekoliko vijekova smo zajedno dijelili sudbinu, sa povremenim razlikama u bojama okupatora, koji bi se nalazio na prostorima Zapadnog Balkana.
Uistinu smo onda razvili slične obrasce razmišljanja, odnosa prema tradiciji i inovacijama. Posebno je to primjetno zahvaljujući društvenim mrežama, gdje pojedini obrasci ponašanja prolaze bez obzira na geografske i druge razlike našeg govornog područja. Nad njima se podjednako grupe građana/ki čude, ali i grupe mladih ih uslovno rečeno konzumiraju.
Stoga izazovi sa kojima se susrećemo su i više nego slični, a samim tim i interesi. Bez obzira da li želimo napustiti državu ili ostati i boriti se za pravedniji i bolji položaj u našim društvima.
Zagovaračke aktivnosti usmjerene su prema održivim, vidljivim promjenama koje donose dobrobiti korisnicima (zagovaračkoj skupini) kako na razini društvene zajednice, tako i na razini pojedinca, što primjerice znači: nije dovoljno utjecati na izmjenu zakona, nego i na njegovu  primjenu u praksi pri čemu je važno djelovati u smjeru primjera dobre prakse u provedbi zakona. Koliko su mladi svjesni svojih prava, da li poznaju Zakon o mladima, koliko se obraćaju nadležnim institucijama te da li sve to “pije vode” u svijetu mladih odgvorit će nam naš sugovornik Slobodan Blagovčanin, projekt menadžer Omladinskog resursnog centra u Tuzli.
Faceplus: Iako je usvojen prije deset godina, Zakon o mladima je još uvijek nepoznanica kako mladima, tako i institucijama vlasti koje su nadležne za njegovu implementaciju. Koliko su mladi uopće upoznati sa Zakonom?
Zavisi o kojoj grupi mladih govorimo u ovom slučaju, ali ne možemo reći da vlada potpuna nepoznanica. Mladi koji se nalaze u omladinskom sektoru i/ili su korisnici akademija, seminara i treninga za bolji položaj mladih – uglavnom su upućeni u postojanje zakona, ali ne i u sve njegove pojedinosti.
Kada je riječ o upoznatosti vlasti sa zakonom, stvar je nešto malo drugačija. Dosta opština u Bosni i Hercegovini uvodi poziciju službenika_ce za mlade, koji otvaraju vrata mladima i omogućavaju im lakši kontakt sa donosiocima odluka. S tim da je važno naglasiti da smo za realizaciju ove odluke u mnogome zahvalni civilnom sektoru u BiH, u ovom slučaju Institutu za razvoj mladih Kult.
Primjer je recimo u Gradu Tuzla, gdje je čak i Vijeće mladih Grada Tuzla nastalo u saradnji sa predstavnicima vlasti – koji su ujedno bili i prvi donatori u godini nastajanja. Istina sa simboličnih oko 3000 KM po projektu za organizacije VMGT, ali je važno da postoji namjera i da postoji mehanizam saradnje mladih i Grada.
Faceplus: Kome se mladi mogu obratiti ukoliko uoče kršenje njihovih prava?
Prva kontakt tačka bi uvijek trebali da budu roditelji ili školski pedagog/psiholog. U slučaju da nisu u mogućnosti da pomognu mladoj osobi, tada uuvijek ohrabrujemo mlade da kontaktiraju nekoga od predstavnika_ca omladinskih organizacija ili Vijeća mladih u njihovoj zajednici.
Za većinu omladinskih organizacija u Bosni i Hercegovini, jedna od značajnih stavki u statutu jeste osnaživanje mladih i briga o pravima mladih.
Tako da bi omladinske organizacije trebale biti ‘utočište’ ili sigurna zona u kojoj će mlada osoba doći po savjet, prijedlog i ono najznačajnije – podršku. Također, svaki grad/opština su u obavezi da imaju službenika_cu/savjetnika_cu/referenta_icu za mlade, koji bi trebali dati sve relevantne informacije mladoj osobi u ovom slučaju.
U svakom slučaju, ukoliko je kršenje prava mlade osobe očigledno, primjerice bilo kakav vid nasilja, kao što je nasilje u porodici – svakako da bih savjetovao da se kontaktiraju nadležne institucije poput MUP-a.
Faceplus:Zakon o mladima Federacije BiH odgovornost pružanja podrške mladima delegira svim nivoima vlasti u Federaciji, prije svega kroz definiranje, usvajanje i provođenje strategija prema mladima. Kakve su prema tome obaveze same vlasti?
Član 14, Zakona o Mladima FBiH nas upućuje u to šta lokalna zajednica treba da radi i kako da stvori mehanizam koji podržava omladinsko organizovanje i angažman mladih u zajednici. Kroz njega se upoznajemo sa sistematizacijom službenika za mlade, kreiranjem adekvatnih i provodljivih planova za mlade, ali i podršku organizacijama za rad sa mladima.
Volio bih da navedem da danas postoji mogućnost da se lokalne vlasti jave kolegema u Institutu za razvoj mladih Kult za podršku, jer u njihovom Institutu mogu dobiti obuku za službenike/ce za mlade, koja se do sada pokazala kao izuzetno praktična i korisna prilika. Kako za zaposlene u lokalnim vlastima, tako i za nas mlade.
Faceplus: Koliko su mladi ustvari spremni na promjene, počevši od sebe pa do mijenjanja društva u kojem živimo? Da li se aktivizam uči i na koji način se može prenijeti na druge? Kako afirmisati mlade vrijedne ljude? Kako im kroz njihova prava pojačati reakciju na krišenje istih?
Sam čin odrastanja, ulaska u tinejdžerske godine ili prelaska u adolescentsku dob, nosi po sebi promjene. U tom vremenu individualnih promjena, osim što je važno da omladinske organizacije pruže utočište mladima koji žele više od društva u kojem žive, važno je i da nameću trendove I usmjeravaju mlade ka društveno – korisnim aktivnostima.
Obzirom da sam okružen mladima iz gotovo čitave BiH, koji na najrazličitije načine se opiru apatiji i/ili odlivu mozgova u Bosni I Hercegovini – jako mi je teško reći da mladi ne žele promjene ili da su pasivni. To nam govore čak i prethodni Opšti izbori, tokom kojih su mladi u BiH imali izlaznost izuzetno blizak prosjeku mladih u EU.
Istovremeno, dosta istraživanja ukazuje na to da mladi u BiH ne vide prilike, te da nemaju priliku da pokažu svoj pun kapacitet.
Nisam siguran da li se možemo naučiti aktivizmu, ali možemo biti motivisani jedni od drugih ili čak usvojiti vještine i znanja kako da našu poruku, inicijativu i kampanju jasnije i glasnije prenesemo javnosti.
Primjer dobre prakse u afirmaciji vrijednih i uspješnih mladih ljudi je svakako civilni sektor u Bosni i Hercegovini, naročito u oblasti pomirenja i suočavanja sa prošlosti. Prethodnih godina, slobodno možemo reći da su mladi preuzeli primat u ovom diskursu, te da su jedni od nosioca mirovnog narativa u našoj državi. Sa tim da imamo na umu da naši obrazovni sistemi ne usmjeravaju nas u ovom smjeru, već baš naprotiv.
Tranzicija BH društva je svakako donijela mnoge promjene i među mladima, te je stoga izuzetno važno raditi na njihovom osnaživanju i edukovanju. Pogotovo u oblasti prava, ali i u pripremi za život u novom obliku vladavine. U koji smo, htjeli mi priznati ili ne ušli prilično nepripremljeno.
Faceplus: Možete li se osvrnuti na položaj mladih u BiH generalno? Postoje li razlike na lokalu? Kakva je situacija u drugim entitetima ne samo u Federaciji?
Smatram da se nije previše teško osvrnuti na položaj mladih u našoj državi. Dovoljno je da pogledamo nekoliko poraznih statističkih kolona, koje najbolje oslikavaju naš sveukupan položaj. Bez obzira da li da se okrenemo ka kvalitetu obrazovanja, mogućnostima za sportski razvoj, brigu o mladim naučnicima, prilikama za individualni razvoj ili u konačnici – velikom procentu mladih, koji kroz tihi bunt odlazaka govore šta misle o svom položaju.
Kao što sam prethodno rekao, ovu sliku, bar kada su usmjerenja za mlade u pitanju dijelom uspijeva da uljepša civilni sektor – međutim, ne smatram to realnim riješenjem.
Naročito zbog činjenice da su mladi iz manjih sredina uskraćeni za mnoge prilike, koje njihovi vršnjaci imaju u Banja Luci, Sarajevu, Bijeljini, Mostaru i slično. Isto tako, ono što primjetim da je različito u odnosu na prije 10ak godina – jeste da dosta mladih prihvata surovu realnost Bosne i Hercegovine, te po završetku školovanja ne čekaju da im neko drugi omogući priliku. Razumiju da, čak i ukoliko studiraju, njihova budućnost zavisi uglavnom od njih samih. Naravno ovdje ne uključujem mlade, koje roditelji zapošljavaju putem namještenih konkursa i slično.
Među entitetima i kantonima ne bih rekao da uviđam neku značajniju razliku kada su ekonomski uslovi mladih u pitanju, međutim evidentno je da, bar po broju udruženja, u Federaciji Bosne i Hercegovine je nešto lakše se baviti zaštitom prava manjskih grupa mladih. Ovdje govorim između ostalog i o mladim osobama sa invaliditetom, pripadnicima/ama LGBT zajednice, borcima/kinjama za ljudska prava i slično.
Faceplus: Koliko je urađeno na kreiranju sistemskih rješenja za položaj mladih? Koliko su po Vašem mišljenju aktivni vladin, a koliko nevladin omladinski sektor u isticanju prava mladih a koliko i sama država?
Evidentno je da kao mlada demokratska država bilježimo progres na mnogim stranama. Između ostalog i po pitanju prava mladih i njihovog boljeg položaja. Svakako da je danas nešto lakše biti mlada osoba, istaći svoj stav, aktivno djelovati – nego prije petnaestak godina. Ovdje svakako da možemo zahvaliti digitalnoj revoluciji društvenih mreža, ali i da dijelom vladin sektor pokušava ili se bar pretvara da pokušava praviti korake naprijed.
Međutim, nevladin sektor mnogo bolje razumije potrebe mladih, te u konačnici je odgovoran za donošenje mnogih zakonskih riješenja. Kao primjer uvijek treba navesti Institut za razvoj mladih Kult iz Sarajeva, koji je kroz nekoliko kampanja, inicijativa i programa bio nosioc važnih odluka za mlade. Poput samog zakona o mladima, uvođenju službenika/ca za mlade ili čak i kada govorimo o pravima i obavezama volonotera/ki u Bosni i Hercegovini.
Ako govorimo o Banja Luci i mladima u Republici Srpskoj uopšte – imamo dobar primjer u vidu organizacije Peripetuum mobile, koja se također bavi i ovim vidovima podrške i implementacije zakona za mlade.
Faceplus: U koju dobnu skupinu pripadaju mladi u Bosni i Hercegovini ? Smatrate li da je takvo određenje mladih primjereno ili je potrebno šire poimanje te skupine?
Kompleksnost našeg državnog aparata se donedavno ogledala čak i u određivanju pojma mladi/omladina. U zakonima FBiH i Brčko Distrikta stoji da su mladi ili omladina od 15-30 godina, dok je u Republici Srpskoj ova starosna granica usvojena nakon poslednjih promjena zakona o omladinskom organizovanju RS-a. Već na prvi pogled, čak i onima koji se ne bave usko sa grupama mladih je vidljivo da je ovo itekako velika razlika. Naročito, ako uzmemo u obzir da se biološka granica, poput braka/zajednice, prvog posla, roditeljstva, pomjerila ka gore – pa danas se mladi sve češće odlučuju za ove velike korake u kasnim dvadesetim ili čak i tridesetim godinama.
Svakako da kroz aktivnosti ORC Tuzla poštujemo zakon i shodno njemu se određujemo prema mladima, treba uvijek naglašavati da postoji jasna razlika u potrebama, željama i nastojanjima mladih koji su još uvijek u obrazovnom ciklusu u odnosu na one mlade koji traže posao, pripadnost društveno angažovanoj grupi, zaštitu od ugnjetavača na poslu, okolini i slično.
Rekao bih onda u tom slučaju da je potrebnija podjela na mlade u zavisnosti od njihovih interesa – nego striktno dobne granice.
Izazovi sa kojima se susreće osoba koja traži posao po završetku srednjoškolskog obrazovanja u mnogome mogu biti drugačiji od osobe istih godina u potrazi za akademskim zvanjem ili koja se je odlučila za roditeljstvo.
Svakako da će još dugo vremena biti predmet polemike, ali je sigurno da će veći teret spadati na organizacije i institucije za rad sa mladima i njihovu fleksibilnost da se izbore sa ovim izazovom kroz realizaciju i osmišljanje aktivnosti.
Faceplus: Kada govorimo o položaju mladih u Bosni, kako se mladi u Hrvatskoj percipiraju od strane društva – kao nositelji promjena ili kao problem?
U krugovima civilnog društva se često organizacije i mladi iz Hrvatske percipiraju kao nosioci promjena i kao primjeri dobrog rada. Naročito na lokalnom nivou ili u slučaju mogućnosti, koje nudi Evropska Unija kao što su Erasmus+ projekti.
Republika Hrvatska se suočava sa sličnim izazovom kao i BiH, kada su u pitanju odlasci mladih. Tako da su mnoga manja mjesta u Baranji, Slavoniji, pa i Lici i Baniji, izgubila veliki broj mladih koji su otišli putem Njemačke, Irske ili drugih država koje nude dostojanstvene uslove za život. U konačnici mladi u Republici Hrvatskoj imaju lagodnije uslove za život, obrazovanje, sport, umjetnost i mnoge druge sfere od kojih zavisi kvalitet života mlade osobe.
Faceplus: Mislite li da na stavove građana utječu mediji? Odnosno, percipiraju li se mladi u društvu kroz medijska izvještavanja u kojima se često navodi da su mladi problematični i nasilni?
Pored iskonske svrhe medija da informišu javnost, oduvijek je imao za cilj i da utiče na stavove i ponašanje građana. U slučaju agende informisanja o mladima, ne bih rekao da bilo koji medij ima za cilj da negativno prikazuje mlade, već isključivo smatram da se zanemaruju afirmativne priče o mladima koje svakodnevno čine u svojim zajednicama – te u prvi plan kada je riječ o vijestima/dnevniku i mladima dolaze saobraćajne nesreće, vršnjačko nasilje, mafijaški obračuni, posjedovanje i distribucija psiho-aktivnih stvari, radikalni nacionalistički istupi i slično.
Također, često nas predstavljaju kao apatične članove društva, koji svoje vrijeme provode ispijajući kafe, konzumirajući duvanske proizvode i čekajući da se nešto desi. Jednostavno, svakodnevne aktivnosti mladih i mali koraci ka ličnom i društvenom napretku ne donose interes – kao teme pronevjere javnih sredstava, otpočinjanja novog rata u BiH, preletačkih političara, nepotizma i slično.
Faceplus: S kojim problemima/preprekama se mladi u BiH najčešće susreću?
Po mom ličnom stavu, prva prepreka je zasigurno zaostao i neadekvatan obrazovni sistem. Bez obzira da li govorimo o osnovnom, srednjem ili visokom obrazovanju. Izražena želja ‘pedagoga’ da uspostavi autoritarnu dominaciju nad učenikom_com ostavlja posljedice i u kasnijem razvoju i odrastanju. Naročito kada se po prvi put odlučite da potražite posao, osigurate ekonomsku izvjesnost, odlučite se na roditeljstvo ili starateljstvo i slično. Možda je interesantno dodati i razliku u vremenu, papirologiji i podršci za otvaranje novih biznisa u BiH i primjerice radi Sjevernoj Makedoniji.
Naprosto, ne postoje mehanizmi individualnog razvoja koji se apliciraju na širu populaciju mladih. Često ostajemo uskraćeni za podršku, koja bi nam umnogome podigla kvalitet života ili čak i omogućila da aktivno doprinosimo društvu.
Ne samo kroz plaćanje poreza, za koji gotovo da ništa ne dobijam zauzvrat.
Faceplus: Kada govorimo o široj regionalnoj slici mladih, mislite li da mladi u Bosni i Hercegovini imaju slične interese, ali i probleme kao i mladi u regiji?
Nekoliko istraživanja o položajima i stavovima mladih Zapadnog Balkana je urađeno i više manje – gotovo da nema odstupanja. Podjednako se plašimo za prvo zaposlenje, nismo zadovoljni uslovima u obrazovanju, želimo napustiti svoje domove, budućnost nam je neizvjesna i slično.
Malu razliku čine ispitanici/ice sa Kosova, koji smatraju da je njihova budućnost izvjesnija, te da se država kreće u pravom smjeru. Ovome naravno možemo prepisati to što su stanovnici Kosova tek odnedavno izglasali nezavisnost i da i dalje nisu iskusili razočarenje, koje su građani/ke ostalih država doživili 90ih ili početkom 2000ih.
Kulturološki i istorijski smo snažno vezani jedni za druge. Kroz različite periode unazad nekoliko vijekova smo zajedno dijelili sudbinu, sa povremenim razlikama u bojama okupatora, koji bi se nalazio na prostorima Zapadnog Balkana.
Uistinu smo onda razvili slične obrasce razmišljanja, odnosa prema tradiciji i inovacijama. Posebno je to primjetno zahvaljujući društvenim mrežama, gdje pojedini obrasci ponašanja prolaze bez obzira na geografske i druge razlike našeg govornog područja. Nad njima se podjednako grupe građana/ki čude, ali i grupe mladih ih uslovno rečeno konzumiraju.
Stoga izazovi sa kojima se susrećemo su i više nego slični, a samim tim i interesi. Bez obzira da li želimo napustiti državu ili ostati i boriti se za pravedniji i bolji položaj u našim društvima.
(Azra Mustedanagić – face.ba)