Na međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu, 19. juna će Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) na Facebooku emitovati dokumentarni film “Nečujni krik”. Dobrivoje Bojović, jedan od sagovornika u filmu, sedam godina nakon snimanja ponovo govori kako ga boli nepravda jer ne može dokazati istinu, dok jedinu podršku ima od porodice, djece i prijatelja.
Dobrivoje Bojović, bivši zatvorenik logora “Lora”. Foto: BIRN BiH
U dokumentarnom filmu “Nečujni krik” BIRN-a BiH, o problemima s kojima se suočavaju žrtve govorili su stručnjaci, predstavnici nevladinih organizacija i pravosudnih institucija, pojašnjavajući kroz šta prolaze svjedoci prilikom dokazivanja zločina seksualnog nasilja.
Prenoseći svjedočenja žena i muškaraca koji su preživjeli seksualno zlostavljanje u ratu u BiH, ali i u susjednim državama, ovaj film ima za cilj da ohrabri sve žrtve da prijave zločin i progovore o onome što im se desilo.
Jedan od sagovornika u filmu, Dobrivoje Bojović za BIRN BiH govori o svom životu i statusu koji ima kao žrtva.
Bojović, kao bivši zatvorenik u logoru “Lora” u Splitu, kaže da ga je 14. maja 1992. godine zarobila Hrvatska vojska (HV) u Trebinju i odvela u Split, u logor “Lora”, a prije toga je bio u Dubrovniku i Metkoviću, gdje je, kako kaže, teško maltretiran, zlostavljan i tučen.
“Govorio sam prije nekoliko godina povodom moje golgote, ali vjerujte, sad se stravične stvari dešavaju, veće nego što su se dešavale do 2015., 2016. godine, kad sam davao izjavu. Više čovjeka ubije nepravda i onaj jad kad ti nemaš kome da dokažeš istinu, stradanje u golgoti koju sam prošao ja i moji sapatnici (…) Nisam zadovoljan nimalo ni institucijama, ni sâm sobom”, počinje svoju priču Bojović.
Govoreći o zlostavljanju u logoru “Lora”, Bojović se prisjeća kada su ga vojni policajci, već isprebijanog, krenuli udarati. Navodi da je jedan od njih svirao gitaru, a njega tjerao da liže krv.
Kaže da mu je teško da se nosi s tegobama koje je doživio tokom boravka u logorima, i danas kada priča o tome, dodatno ga uznemire prisjećanja. Jedina podršku koju ima jeste od porodice, djece i prijatelja, te od njegove psihijatrice, kod koje su uvijek, kako kaže, otvorena vrata.
“Spašavaju me tablete. A da nije toga, teško bih se nosio sam sa sobom, posebno sad ovako kad odeš na sud, vidiš onog svog krvnika koji te ubijao, maltretirao, i ti ne možeš da dokažaš da je on to uradio, da je on mene ubijao, da je on mene zlostavljao. Pozdravite, kaže, društvo u Trebinju, i to te još više psihički i fizički razdrma. Da ti u neka doba ne znaš kud ćeš sam sa sobom. Zahvaljujući svojoj porodici… da imaju razumijevanja sa mnom… a i komšijama, prijateljima… Tako nađemo jedan zajednički jezik, neki mir, i to je to”, kaže Bojović.
Nije zadovoljan ni kada je riječ o institucijama vlasti, jer su za invalidninu tražili reviziju. Kako kaže, smanjuju procenat invalidnosti “kao da će on nakon 30 godina biti bolji i zdraviji”.
“Zovu nakon 30 godina da moram ići na reviziju o invalidnini, da ja cijeli život moram biti žrtva te države, da ja njoj spašavam nekih 100 maraka što će mi skinuti ili dati. To je žalosno poslije ove golgote da nas iko dira. Nemoj me dirati. Nemoj mi pomagati, ali nemoj mi dirati ono što sam stekao prije 20 godina”, kaže Bojović.
Prema procjenama Ujedinjenih nacija (UN), u BiH je tokom rata silovano između 20.000 i 50.000 osoba. Pred Haškim tribunalom i Sudom BiH doneseno je na desetine presuda za sistemska silovanja, držanja u ropstvu ili seksualna zlostavljanja u logorima u BiH.
Priču Bojovića, ali i ostale ispovijesti, pogledajte danas na Facebook stranici BIRN-a BiH u 18 sati.
(detektor.ba)
Dobrivoje Bojović, bivši zatvorenik logora “Lora”. Foto: BIRN BiH
U dokumentarnom filmu “Nečujni krik” BIRN-a BiH, o problemima s kojima se suočavaju žrtve govorili su stručnjaci, predstavnici nevladinih organizacija i pravosudnih institucija, pojašnjavajući kroz šta prolaze svjedoci prilikom dokazivanja zločina seksualnog nasilja.
Prenoseći svjedočenja žena i muškaraca koji su preživjeli seksualno zlostavljanje u ratu u BiH, ali i u susjednim državama, ovaj film ima za cilj da ohrabri sve žrtve da prijave zločin i progovore o onome što im se desilo.
Jedan od sagovornika u filmu, Dobrivoje Bojović za BIRN BiH govori o svom životu i statusu koji ima kao žrtva.
Bojović, kao bivši zatvorenik u logoru “Lora” u Splitu, kaže da ga je 14. maja 1992. godine zarobila Hrvatska vojska (HV) u Trebinju i odvela u Split, u logor “Lora”, a prije toga je bio u Dubrovniku i Metkoviću, gdje je, kako kaže, teško maltretiran, zlostavljan i tučen.
“Govorio sam prije nekoliko godina povodom moje golgote, ali vjerujte, sad se stravične stvari dešavaju, veće nego što su se dešavale do 2015., 2016. godine, kad sam davao izjavu. Više čovjeka ubije nepravda i onaj jad kad ti nemaš kome da dokažeš istinu, stradanje u golgoti koju sam prošao ja i moji sapatnici (…) Nisam zadovoljan nimalo ni institucijama, ni sâm sobom”, počinje svoju priču Bojović.
Govoreći o zlostavljanju u logoru “Lora”, Bojović se prisjeća kada su ga vojni policajci, već isprebijanog, krenuli udarati. Navodi da je jedan od njih svirao gitaru, a njega tjerao da liže krv.
Kaže da mu je teško da se nosi s tegobama koje je doživio tokom boravka u logorima, i danas kada priča o tome, dodatno ga uznemire prisjećanja. Jedina podršku koju ima jeste od porodice, djece i prijatelja, te od njegove psihijatrice, kod koje su uvijek, kako kaže, otvorena vrata.
“Spašavaju me tablete. A da nije toga, teško bih se nosio sam sa sobom, posebno sad ovako kad odeš na sud, vidiš onog svog krvnika koji te ubijao, maltretirao, i ti ne možeš da dokažaš da je on to uradio, da je on mene ubijao, da je on mene zlostavljao. Pozdravite, kaže, društvo u Trebinju, i to te još više psihički i fizički razdrma. Da ti u neka doba ne znaš kud ćeš sam sa sobom. Zahvaljujući svojoj porodici… da imaju razumijevanja sa mnom… a i komšijama, prijateljima… Tako nađemo jedan zajednički jezik, neki mir, i to je to”, kaže Bojović.
Nije zadovoljan ni kada je riječ o institucijama vlasti, jer su za invalidninu tražili reviziju. Kako kaže, smanjuju procenat invalidnosti “kao da će on nakon 30 godina biti bolji i zdraviji”.
“Zovu nakon 30 godina da moram ići na reviziju o invalidnini, da ja cijeli život moram biti žrtva te države, da ja njoj spašavam nekih 100 maraka što će mi skinuti ili dati. To je žalosno poslije ove golgote da nas iko dira. Nemoj me dirati. Nemoj mi pomagati, ali nemoj mi dirati ono što sam stekao prije 20 godina”, kaže Bojović.
Prema procjenama Ujedinjenih nacija (UN), u BiH je tokom rata silovano između 20.000 i 50.000 osoba. Pred Haškim tribunalom i Sudom BiH doneseno je na desetine presuda za sistemska silovanja, držanja u ropstvu ili seksualna zlostavljanja u logorima u BiH.
Priču Bojovića, ali i ostale ispovijesti, pogledajte danas na Facebook stranici BIRN-a BiH u 18 sati.
(detektor.ba)
