“Amili mogu reći sve, i inače je zovem sestra. Svima kažem kako imam stariju sestru, a jednom je došla po mene u školu i tada sam baš bila sretna”, s oduševljenjem djevojčica Lejla* priča o svojoj “starijoj sestri” Amili Balić s kojom se druži jednom sedmično u okviru programa “Stariji brat, starija sestra”.
“Idem u školu, četvrti sam razred i u školi mi je odlično, baš sam dobila peticu iz engleskog, imala sam samo jednu greškicu! Super mi je s Amilom, fino se provodimo zajedno i idemo svugdje. Najbolje mi je bilo kad smo išli u Muzej iluzija. Volim sa Amilom raditi razne stvari, i inače, kada idemo negdje ja se oraspoložim, zagrlim je i hodamo zajedno. Ako se nekada desi da se ne možemo vidjeti, tada budem tužna”, govori Lejla, a Amila nam pojašnjava kako u programu učestvuje već drugu godinu:
“Družim se sa Lejlom i skupa smo oko godinu dana, ovo nam je već drugi ciklus. Iz ugla volonterke koja se druži ‘jedan na jedan’ sa mojom Lejlom mogu reći da mi je zaista lijepo. U ovih skoro godinu dana smo obišle skoro sve što smo imale s naše ‘wish liste’…”
“Nismo baš sve – ostala nam je predstava s lutkama!”, ubacuje se Lejla.
“Da, još čekamo lutkarsku predstavu. Ali smo zato išle u pozorište mladih na predstavu, u kino, išle smo na izlete u park, idemo u šetnje po Vilsonovom šetalištu, iskoristimo vrijeme i da razgovaramo o svemu tome šta radimo, šta nam se dešava u školi, kako je sve sa zadaćom, pričamo o lektiri… Zajedničko vrijeme koristimo da se igramo, igramo društvene igre, najčešče Uno, takmičimo se”, dodaje Amila, a Lejla odobrava klimanjem glave.
Po zanimanju je stomatologinja, a za učestvovanje u Programu Amila se opredijelila iz ljubavi prema djeci i želje da bude od pomoći, kao i zadovoljstva koje joj pruža volontiranje:
“Osim druženja s djecom, kroz program učestvujem i u drugim aktivnostima u koje nisu uključena djeca, kao što su radionice i grupni sastanci s volonterkama i volonterima. Kroz ta druženja dobijem i od njih pozitivnu reakciju, s druženja dolazite raspoloženi, napunjeni energijom za novu sedmicu. Imate i neki vid podrške, prijateljstva, druženja i jako je korisno za sve nas volonterke i volontere”, zaključuje Amila koju smo s njenom Lejlom sreli na jednom od zajedničkih izleta na Trebeviću.
Na izletu je i dječak Haris* koji kaže voli da igra badmington, šeta i druži se. Prošao je jedan ciklus i čeka novu volonterku: “Družio sam se s volonterkom Aminom i bilo mi je jako lijepo s njom. Šetali smo, uživali smo”.
Djevojčica Adina* je tu sa volonterkom Amnom Gazibegović i kaže da voli izlete i zajednička druženja, kao i redovna druženja sa Amnom. Amna je završila studij socijalnog rada i upisala master, pa joj je uz humani segment volontiranje služi i kao vid prakse: “Volontiram već treći ciklus ovdje, od početka se družim sa Adinom i skupa smo već dvije godine. Napravimo sebi uvijek neki plan za druženja na mjesečnom nivou, gledamo da dok je lijepo vrijeme što više izlazimo vani jer ona to najviše voli, i zato lijepo vrijeme iskorištavamo maksimalno. Sve skupa me zaista ispunjava, jer pored rada s djecom, radim i na sebi i razvoju ličnih vještina”.
Na izletu su i ostale volonterke koje se bave grupnim aktivnostima ili se pripremaju za rad s djecom. Selmini Sažić je u toku prva godina volontiranja i kaže da je za sada vrlo zadovoljna: “Studiram pedagogiju, i to je jedan od razloga zašto sam u programu, da imam neka nova iskustva. S druge strane, tu sam da neko dijete učinim sretnim, da mu pružim ljubav i podršku jer smatram da sva djeca to zaslužuju.”
Na prvoj godini volontiranja su i Ajna Tucak, Ema Šahbegović i Edna Smajić.
“Jako se radujem druženju s djecom i budućim aktivnostima. Na trećoj sam godini psihologije, i prošle godine sam imala priliku družiti se s djecom u jednom sličnom projektu, ali me zanimala ova mogućnost druženja “jedan na jedan” i lični rad”, kaže Ajna, a radu s djecom i novim znanjima raduje se i Ema: “Iako moj studij kompjuterskih nauka nije direktno povezan s ovim aktivnostima, želim da učinim neko dobro djelo, da usrećim djecu koju upoznam, da se osjećaju bolje nakon razgovora i druženja sa mnom”.
Edna je po struci socijalna radnica i to joj je, kaže, bio indikator da počne volontirati: “Volim rad sa djecom, a isto tako sam se prijavila i zbog svog ličnog razvoja i edukacije”.
Amina Šehović, volonterka je grupnih aktivnosti već tri godine: “S kolegicama kreiram radionice i sva druženja planirana za djecu i volontere. Tu sam jer me to ispunjava, radim na sebi i proširujem svoje iskustvo, znanje i vještine”, kaže.
Socijalna radnica Emina Ahmetspahić također već tri godine volontira na programu: “Stekla sam mnoga korisna iskustva i znanja na programu. Na grupnim aktivnostima se družimo s djecom, organizujemo radionice, bude nam svima lijepo, provodimo vrijeme u prirodi uz razne korisne i zabavne aktivnosti”, kaže, a njena kolegica po struci Džejla Hukara volontira već drugi ciklus i već drugi put ima priliku biti starija sestra:
“Prošle godine sam imala jednu djevojčicu kao mlađu sestru, ove godine se družim s jednom djevojčicom iz Doma na Bjelavama, ali nažalost danas zbog bolesti djeca iz doma nisu s nama na izletu. Uključila sam se u program sa željom da pružim podršku djeci, ali i zbog ličnog profesionalnog razvoja i napretka”, kaže, a Mia Elezović koja studira psihologiju dodaje kako se pridružila volonterkama kako bi provela korisno vrijeme s djecom, ali i da također stekne važnu praksu kao psiholog.
Maida Smajić, studentica Mašinskog fakulteta u Sarajevu kaže da iako po vokaciji nema direktne veze s radom s djecom, ima želju da da svoj doprinos: “Želim da neko dijete pored mene bude sretno i zadovoljno, isto tako želim da radim na sebi, pružim si neka nova iskustva u životu.”
Koordinatorica programa “Stariji brat, starija sestra” u Udruženju za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Izanela Mahmutović kaže kako kroz aktivnosti provode ‘regrutaciju’ novih volonterki i volontera, u kontaktima su sa Domom na Bjelavama i centrima za socijalni rad koji identificiraju djecu za koju ocijene da bi bilo dobro da budu uključena u program.
“Potom radimo obuku volonterki i volontera, spajamo djecu s njima i kasnije pratimo njihova druženja koja se održavaju jednom sedmično. Organizujemo i grupne aktivnosti svih volonterki i volontera u programu, kontinuirano im pružamo podršku u izgradnji njihovih vještina koje su im potrebne za druženje s djecom, te davanju podrške kada naiđu na neke izazove. Kroz grupne aktivnosti se djeca socijaliziraju, upoznaju drugu djecu, a volonterke i volonteri se upoznaju i povezuju kako bi kao grupa mogli da pomažu jedni drugima, razmjenjuju iskustva i međusobno si pružaju podršku”, pojašnjava Izanela Mahmutović ističući kako je program posebno pozitivno prepoznat u Domu:
“U programu učestvuju djeca osnovnoškolskog uzrasta od 6 do 14 godina, i kada napune šest godina bukvalno pitaju “mogu li ja sada dobiti svoju stariju sestru?”. To im je važno iz razloga što sve inače rade u kolektivu i grupi, a kada imaju starijeg brata ili stariju sestru, to je osoba koja je tu samo za njih, koja ih vodi za ruku i brine o njima, i sva pažnja je u tom momentu njihova”, dodaje, a kada su u pitanju djeca iz porodica, kaže kako su razlozi zbog kojih su ih službe za socijalni rad nominirali različiti:
“Nekada je to kada je veliki broj djece u porodici pa roditelji nemaju vremena ni kapaciteta da im se posvete, nekada je to dijete sa poteškoćama ili djeca koja odrastaju sa nanama i dedama koji isto nemaju kapaciteta da im se posvete, tako da su drugi razlozi, ali je u suštini cilj isti – da dijete dobije priliku da u svom djetinjstvu doživi sve stvari kao i svako drugo dijete”.
Izvršna direktorica Fondacije “Stariji brat, starija sestra” Ivana Radić kaže kako je misija Fondacije da kroz osnaživanje partnerskih organizacija, volontera i saradnju sa institucijama omogućit realiziranje mentorskih programa pružajući pozitivne modele ponašanja djeci i mladima širom BiH: “Sve to, naravno, sa vizijom da djeca i mladi u BiH imaju jednake mogućnosti za razvoj životnih vještina potrebnih za zdravo odrastanje i preuzimanje odgovornosti za izgradnju pravednog društva. Generalni se cilj Fondacije, dakle, ogleda u tome da volonterizmom, zagovaranjem, podrškom i filantropskim djelovanjem, njeguje univerzalne ljudske vrijednosti i doprinosi zdravom odrastanju djece i mladih kako bi postalo uzorni i odgovorni članovi društva”.
Fondacija djeluje kao krovno tijelo koje je zaduženo za osiguranje kvaliteta implemenetacije programa “Stariji brat, starija sestra” u skladu sa Standardima kvalitete, te osigurava financijsku i savjetodavnu podršku partnerskim organizacijama.
“Pored toga, Fondacija aktivno radi na prikupljanju sredstava kako bismo osigurali da svako dijete u potrebi ima svog mentora ili mentoricu – starijeg brata ili sestru, a to radimo kroz promotivne i crowdfunding kampanje”, dodaje Iman Muratović, asistentica za odnose sa javnošću i fundraising.
Ivana i Iman ostiču kako je mentorstvo, kao odnos, značajno je za sve uključene: “Budući da su krajnji korisnici Programa “Stariji brat, starija sestra” djeca, neizostavno je spomenuti koliko mentorstvo pozitivno utiče na njih – vještine koje steknu tokom druženja sa starijim braćom i sestrama koriste u svakodnevnom životu, a nerijetko ostaju u kontaktu sa svojim volonterima i volonterkama i dugi niz godina nakon izlaska iz Programa. Zapravo su to trenuci kada je najjasnija slika mentorstva kao dvosmjerne ulice, u kojoj benefitiraju obje strane”.
U Program “Stariji brat, starija sestra” posljednjih godina uključena su i djeca sa teškoćama u razvoju: “Aktivno radimo na razvijanju programa u potpunosti prilagođenog djeci sa razvojnim teškoćama. Za vrijeme pandemije koronavirusa, uspješno je implementiran i program online mentorstva, a sve kako stariji i mlađi braća i sestre ne bi gubili kontinuitet druženja i uspjeha koje iz ciklusa u ciklus zajednički ostvaruju. Nisu rijetke situacije da djeca koja su ranije bila korisnice ili korisnici Programa, kada odrastu, Fondaciji uzvraćaju volonterskim angažmanima, prijedlozima za poboljšanje rada i različitim idejama o tome kako dalje uključiti bivše korisnice i korisnike u naše aktivnosti”.
Partnerskim organizacijama širom BiH Fondacija pruža mentorstvo u procesu provođenja Programa čija je ideja spojiti mlade ljude od 20 do 30 godina, sa djecom iz osjetljivih kategorija. Fondacija prati napredak djece kroz četiri ključna parametra: odnos sa volonterkom i volonterom, slobodno vrijeme, sudjelovanje u obrazovnim i kulturnim aktivnostima, društveno poželjna ponašanja, te slika o sebi.
“Rezultati Programa, osim što svjedoče napretku kod djece, sasvim jasno pokazuju i činjenicu da Program bitno utječe i na volonterke i volontere. Glavni fokus je na individualnim druženjima parova djece i volontera, ali velika radost svim učesnicima su i grupna druženja i izleti. Naravno, tokom svog volonterskog angažmana volonteri imaju stručnu podršku koordinatora i saradnika na programu kroz grupne savjetodavne i individualne sastanke i radionice”, kaže Ivana Radić potcrtavajući kako je kroz nepunih 20 godina, koliko se Program provodi u BiH, kroz njega prošlo nešto više od 2000 djece i volonterki i volontera.
Iako su Fondacija i Program sa skoro 20 godina iskustva i dobrom organizacijom, kažu kako im je saradnja sa Institutom za razvoj mladih KULT, koji ih je uključio u program za procjenu i razvoj organizacijskih kapaciteta “Snaga lokalnog”, pomogla da se dodatno unaprijede: “Već dugo pratimo rad Instituta, te smo imali priliku proći par njihovih obuka i upoznati se detaljnije sa njihovim radom. Kad su nam prezentovali prijedlog sudjelovanja u razvoju organizacijskih kapaciteta kroz njihove alate za procjenu organizacijskih kapaciteta (POK) i za razvoj organizacijskih kapaciteta (ROK), shvatili smo da je baš taj moment bio ključni kada smo donijeli odluku o radu na unutarnjoj strukturi Fondacije i unapređenju naših kapaciteta. Moram priznati da nije bilo lako, sam proces je zahtjevan i iziskuje dosta vremena ali je neophodan i iskreno, mi u fondaciji se nekako baš jači osjećamo nakon što smo prošli kroz čitav proces”, prisjeća se Ivana Radić početaka saradnje sa Institutom KULT.
“Kroz alat POK uvidjeli smo naše nedostatke i odlučili smo se za tri oblasti na koje smo se fokusirali u našem procesu razvoja organizacijskih kapaciteta, a to su: Upravljanje projektnim ciklusom, Odnosi sa javnošću i medijima, Financije i administracija. Kroz čitav ovaj proces unaprijedili smo naše procedure i pravilnike, interne obrasce, evidencije, izvještajne forme i slično. Podrška KULT-a se sastojala i od različitih treninga i obuka, individualnih savjetovanja i angažmana eksperata, te Job Shadowing koncepta. Nekako spontano je došlo i unaprjeđenje drugih oblasti osim navedenih, ali najviše je primjetan napredak u segmentu Financija i administracije”, pojašnjava Ivana Radić, te zaključuje:
“Nakon čitavog ovog procesa sa Institutom shvatili smo koliko je bitno da samo mi unutar Fondacije posloženi i organizovani, da poslujemo po standardima i da samo sa jakom unutarnjom strukturom možemo da se širimo dalje i razvijamo naše ideje i projekte prema drugim organizacijama i donatorima”.
*Imena djece promijenjena su radi zaštite privatnost
