Tekst: Hamza Bakšić
- januar 1994.
”Nedavno je jedan djecak, Srbin sa Poljina ponio ručak na liniju. Zalutao je i našao se u našem rovu. Naiđe na našeg vojnika i ovaj hoće da pomogne djetetu, pita ga kome nosi ručak.
– Ocu.
– Kako ti se zove otac ?
Dječak reče, naši se skupiše i odlučiše da slučaj ne prijavljuju komandi. Iz rova, dovikivanjem, dozvaše dječakova oca. Kad su mu rekli da je dijete u rovu s ove strane, otac poče da se nudi – pustite dijete, uzmite mene, eto me.
Naši kažu da ne trguju djecom, puste momčića i on pređe ničiju zemlju. Nakon kojih pola sata, zove onaj odozgo.
– Ne pucajte, šaljem vam sina.
Opet preko ničije zemlje prelazi dječak. Nosi bocu rakije, ulazi u rov, otvara je i sam otpija prvi gutljaj.
– Rekao mi je ćaća da ja pred vama moram popiti prvi gutljaj.
Rakiju su popili sa dječakom, ćutke, ko zna šta je ko mislio.
Preuzeto sa: (Facebook / Grad na Miljacki za svu raju i cijeli svijet)
