Njeni radovi objavljeni su u mnogim zbornicima. Pohađa Školu glume ,,Proscenijum” i sa šesnaest godina je objavila prvu autorsku zbirku poezije “Pesme moje mladosti”.
Ivana Babić je mlada pjesnikinja iz Ugljevika, a s obzirom na to da se bavi i recitovanjem, dobitnica je mnogih nagrada, kako na polju pisanja, tako recitovanja.
Kao najdražu nagrađenu pjesmu izdvojila bi pjesmu ,,Pokloni pričaju’’ sa kojom je učestvovala na Javnom pozivu za literarni rad na istoimenu temu i osvojila prvo mjesto u BiH.
Dobitnica je i srebrne medalje za opšte priznati rad i djela koja su od posebnog značaja za opštinu Ugljevik. Maturantkinja je gimnazijskog odjeljenja SŠC-a ,,Mihailo Petrović Alas’’ u Ugljeviku i odlična je učenica.
Ideja o objavljivanju zbirke je pristuna dugo. Međutim, kako kaže, pustila je da stvari idu svojim tokom. Pisala je, usavršavala svoj talenat i onda se sve desilo nekako kao logičan slijed.
Poslavši pjesme na konkurs za jedan zbornik, uslijedio je telefonski poziv izdavača.
“Svidjele su im se moje pjesme, a ja sam prihvatila prijedlog da se moja poezija nađe u autorksoj zbirci.”- govori Ivana.
“Mnoge pjesme iz zbirke su mi drage, ali može se reći da je pjesma ,,Kesten’’ ona od koje je počelo interesovanje izdavača za moje ostale pjesme. Pjesma opisuje kesten koji su djed i baba posjekli u svom dvorištu. Imao je veliku krošnju. Sjećam se kako sam, kao mala, zureći kroz grane, sa ljuljaške posmatrala nebo. Ispod krošnje je bila i klupa na kojoj sam sjedjela sama sa svojim mislima. Stihovi kažu da je ispod bila ta klupa za snove.”
Poslije objavljivanja uslijedili su razni intervjui, odlazak na Sajam knjiga u Beogradu i upoznavanje sa eminetnim piscima iz regiona i inostranstva. Najviše je ispunjavaju doživljaji i ovacije čitalaca, neki bi plakali dok bi drugima Ivanine riječi izmamile osmijeh.
“U trenucima kada danas dominiraju digitalni sadržaj gdje se u komunikaciji putem društvenih mreža sreću naljepnice, emotikoni i slično… Istina, oni opisuju našu gestikulaciju, ali ponekad nije pristojno izražavati se uz pomoć mimike, nekada nismo ni u mogućnosti za to, zato je važno čitati, obogatiti svoj vokabular i pisati kako bismo naučili izražavati svoja osjećanja. Nikada ne treba zaboraviti ni na druženje sa knjigom, u bilo kom formatu, jer ona je ipak čovjekov najbolji prijatelj.”– sa osmijehom govori ona.
Inspiraciju pronalazi oko sebe. Inspirišu je detalji iz prirode, koji nekad nepravedno ostaju nezapaženi, događaji oko nje također, a u posljednje vrijeme i različiti karakteri iz okruženja. Ljudi su prava riznica inspiracije za nju.
Zbog svega toga i novinarstvo smatra izazovom te bi voljela da djeluje na tom polju.
“Baviću se pisanjem intenzivnije i ozbiljnije.” – zaključuje Ivana
Ivana Babić je mlada pjesnikinja iz Ugljevika, a s obzirom na to da se bavi i recitovanjem, dobitnica je mnogih nagrada, kako na polju pisanja, tako recitovanja.
Kao najdražu nagrađenu pjesmu izdvojila bi pjesmu ,,Pokloni pričaju’’ sa kojom je učestvovala na Javnom pozivu za literarni rad na istoimenu temu i osvojila prvo mjesto u BiH.
Dobitnica je i srebrne medalje za opšte priznati rad i djela koja su od posebnog značaja za opštinu Ugljevik. Maturantkinja je gimnazijskog odjeljenja SŠC-a ,,Mihailo Petrović Alas’’ u Ugljeviku i odlična je učenica.
Ideja o objavljivanju zbirke je pristuna dugo. Međutim, kako kaže, pustila je da stvari idu svojim tokom. Pisala je, usavršavala svoj talenat i onda se sve desilo nekako kao logičan slijed.
Poslavši pjesme na konkurs za jedan zbornik, uslijedio je telefonski poziv izdavača.
“Svidjele su im se moje pjesme, a ja sam prihvatila prijedlog da se moja poezija nađe u autorksoj zbirci.”- govori Ivana.
“Mnoge pjesme iz zbirke su mi drage, ali može se reći da je pjesma ,,Kesten’’ ona od koje je počelo interesovanje izdavača za moje ostale pjesme. Pjesma opisuje kesten koji su djed i baba posjekli u svom dvorištu. Imao je veliku krošnju. Sjećam se kako sam, kao mala, zureći kroz grane, sa ljuljaške posmatrala nebo. Ispod krošnje je bila i klupa na kojoj sam sjedjela sama sa svojim mislima. Stihovi kažu da je ispod bila ta klupa za snove.”
Poslije objavljivanja uslijedili su razni intervjui, odlazak na Sajam knjiga u Beogradu i upoznavanje sa eminetnim piscima iz regiona i inostranstva. Najviše je ispunjavaju doživljaji i ovacije čitalaca, neki bi plakali dok bi drugima Ivanine riječi izmamile osmijeh.
“U trenucima kada danas dominiraju digitalni sadržaj gdje se u komunikaciji putem društvenih mreža sreću naljepnice, emotikoni i slično… Istina, oni opisuju našu gestikulaciju, ali ponekad nije pristojno izražavati se uz pomoć mimike, nekada nismo ni u mogućnosti za to, zato je važno čitati, obogatiti svoj vokabular i pisati kako bismo naučili izražavati svoja osjećanja. Nikada ne treba zaboraviti ni na druženje sa knjigom, u bilo kom formatu, jer ona je ipak čovjekov najbolji prijatelj.”– sa osmijehom govori ona.
Inspiraciju pronalazi oko sebe. Inspirišu je detalji iz prirode, koji nekad nepravedno ostaju nezapaženi, događaji oko nje također, a u posljednje vrijeme i različiti karakteri iz okruženja. Ljudi su prava riznica inspiracije za nju.
Zbog svega toga i novinarstvo smatra izazovom te bi voljela da djeluje na tom polju.
“Baviću se pisanjem intenzivnije i ozbiljnije.” – zaključuje Ivana
(Mitar Simikić/mionama.ba)
