Jedna „akcija“ pomogla je Šukriji Memiševiću da napravi korak dalje u svom profesionalnom obrazovanju!

Jedna „akcija“ pomogla je Šukriji Memiševiću da napravi korak dalje u svom profesionalnom obrazovanju, a uskoro traju pripreme za samostalnu karijeru.
Porijeklom je iz Tuzle, od 18. godine štićenik je organizacije Sumero iz Sarajeva, a postao je dio porodice Sendi slastičarne i stekao nova prijateljstva u organizaciji „People in Need“.

„Sve se desilo sasvim neočekivano. Kao da su nam se svima zvijezde poklopile“ – govori Anisa Džiho, vlasnica slastičarne Sendi, i opisuje situaciju u kojoj je jednog jutra sa svojim suprugom razmatrala opciju da u slastičarni ponude obuku osobama sa teškoćama, te da su istog popodneva neočekivano dobili poziv iz organizacije People in Need da budu dio jedne lijepe priče.
Ideja se u potpunosti poklapala sa njihovim razmišljanjima od tog jutra, a realizacija saradnje im je u proizvodnju kolača dovela dvadesetpetogodišnjeg mladića.
Šukrija se među uposlenike slastičarne uklopio baš kao da je oduvijek tu, te ostao dio tima i duže nego je planirano. Uz mentoricu Mirnesu Serdarević uspješno je savladao vještine pravljenja kolača – od jednostavnijih do torti. Od udruženja People in Need dobio je opremu koju svaki slastičar mora da ima, a Anisa mu je obezbijedila nekoliko recepata neophodnih za samostalanu proizvodnju. Mladom kuharu, a sada i slastičaru podrška je pružena kroz projekat Moj posao – ekonomsko osnaživanje osoba sa invaliditetom koji u BiH implementira People in Need, a finanisra se kroz program razvojne saradnje Češke Republike.
Šukrija je samostalno napravio svoj prvi kolač čija je degustacija dobila mnoštvo pohvala i otvorila sezonu narudžbi.
Završili ste školu za kuhara i donedavno bili u svijetu slanih specijaliteta. Kako ste snašli sa slasticama?
„Kada sam završio školu za kuhara, radio sam u restoranima gdje god sam dobio priliku, a svoja znanja i vještine sam naročito usavršio u restoranu Bistra voda.  Dobro mi je išla priprema slanih jela, a u pravljenju slastica se nisao okušavao. Nedavno sam dobio priliku da zakoračim i u svijet slastičara. Sada mogu reći da sam kuhar – slastičar, a sve zahvaljujući pomoći udruženja People in Need i Sendi slastičarne, gdje su me dočekali jako fini i prijatni ljudi, nesebični da sa mnom podijele svoja znanja i iskustva. Uz mentoricu Mirnesu Serdarević, vlasnicu Anisu Džiho kao i ostale uposlenike slastičarnice naučio sam osnove pravljenja kolača.  Nedavno sam napravio i svoj prvi kolač – rolat od banana koji je na degustaciji u centru Sumero organizacije dobio sve pohvale. Sada već imam i jednu narudžbu. Sretan sam da je krenulo, a kada kuhinja bude kompletna i kada se još malo izvježbam mogu početi i proizvodnju na veliko.
Šta vam je bilo najteže savladati u pravljenju kolača?
„Nema tu ništa da je teško. Postoje procedure koje se moraju ispoštovati. Preciznost, strpljenje i dobra priprema namirnica bitni su kao i savjeti koje sam dobio od iskusnih slastičara. Ostalo su upornost i praksa. U proizvodnji Sendi slastičarnice naučio sam praviti sve, od kolačića do torti. Počeo sam praksu i u svojoj kuhinji gdje sam sa prijateljicom napravio čokoladnu tortu, a nakon toga sam samostalno napravio rolat od banane. Posavjetovao sam se sa Anisom oko nekih detalja i rolat je ispao odličan. Pažnju sam posvetio i dekoraciji, kako bi sve izgledalo što profesionalnije. Sretan sam zbog prakse koju sam stekao, a posebno me raduje što bih uskoro mogao samostalno raditi i zarađivati. Od ranije znam dobro razvijati jufke, tako da u ponudi planiram uvrstiti slatke pite i štrudle“.
U vaš život su neočekivano ušli novi ljudi koji su vam za kratko vrijeme postali prijatelji?
„Uposlenici slastičarne Sendi i udruženja People in Need su mi dali divnu priliku da nešto napravim u životu. S jedne strane sam dobio praksu i iskustva, a sa druge opremu za proizvodnju. U jednom dijelu kuće gdje živim napravljen mi je radni prostor. Imam novi frižider, malu peć, mikser, kalupe za kolače i sve što jedan prostor za proizvodnju kolača treba da ima. Pored svega ovoga, prijateljstva koja sam stekao su najvažnija. Probudili su u meni želju da nastavim sa usavršavanjem vještina i da se ubudućnosti možda prijavim i na neko takmičenje. Također bih volio sva svoja znanja i iskustva jednog dana prenijeti mlađim kolegama.”
(Tanja Cerić/mionama)