Nisam htjela da živim. Nisam htjela ni da umrem. Nije mi se dopadalo to gdje živim, a ono što me čeka poslije mi je zvučalo još manje privlačno. Egzistirala sam kao zombi – hodala sam, ali ne mogu reći i da sam osjećala otkucaje srca. Ono mi je bilo stranac. Bila sam stranac sama sebi. Možda sam onda bila isto što i moje srce, jer ni jedno ni drugo nismo ni znali ni osjetili toplinu – ono ljubavi, ja zagrljaja. Možda sam bila isto što i moj mozak, jer ni jedno ni drugo nismo znali za poštovanje. A šta je bilo sa tijelom i dušom? To dvoje nisu išli pod ruku jedno sa drugim, jer tijelo su svi prihvatali, a dušu nije niko. Jesam li ja onda bila svoja duša, ili je prosto nisam ni posjedovala, ili je njen plamen neko ugasio kao plemensku baklju čim sam se rodila – kako nikada ne bi bila viđena.
,,A joj draga moja, meni je jako žao”, bile su prve riječi koje je moja mama čula na dan kada sam rođena. Kiseli pogledi pomiješani sa tugom i suosjećanjem strijeljali su i mene i nju iako ja to tada nisam vidjela. Mama je rodila sasvim zdravo dijete, ali to nije spriječilo da joj suze potpuno potope lice.
,,Djevojčica”, projecala je dok me primala u naručje. Nije bila sretna, a suze nisu bile radosnice. Znala je da zbog te činjenice u porodici u čijoj smo obije bile zatočenici i u ostatku svijeta koji je već bio spreman da nas gazi za nas nije bilo sigurnog mjesta.
Žene su se sakupljale oko nje pokušavajući da je utješe. Govorili su joj kako nije ona kriva. Negdje u dubini najstarijih sjećanja osjećam toplinu njenog tijela dok me grili i tuguje, misleći da će tako moći magično da promijeni ono što se desilo ili da vrati vrijeme unazad. Misleći da ću odjednom da se pretvorim u dječaka kojeg je porodica iščekivala. ,,Nadija, daj je meni. Odnijeti ću je negdje drugo. Slaži da nije mogla preživjeti. Hajde, dat će Bog još djece.”
,,Ne!”mama je povikala i zagrlila me još čvršće, odgurujući ženu koja me pokušala uzeti.
,,Nadija, moraš da se urazumiš! Bit će bolje i za tebe i za nju, ako ne ostane!”
Sve je to ona znala. Svega je bila svjesna. Ipak, neka unutarnja sila je sprječavala da pusti malo, pomodrjelo klupko koje je čuvala njena utroba pod samim srcem.
,,Tako je lijepa”; prošaputala je i poljubila maleno stvorenje – mene. To je vjerovatno bilo i posljednji put da me poljubila bezuslovno, da time ništa ne mora da opravdava i dokazuje. Nastala je tišina na par minuta, dok je zurila kroz prozor i kroz mlaki osmijeh rekla:,,Olivija.”
Stavila je prvu tačku na čisti, bijeli papir mog života dodijelivši mi ime – nešto što je bilo moje, čak i onda kada bih pomislila da ne posjedujem ništa, pa čak ni samu sebe. Dobila sam ime po djedovom masliniku koji se najljepše vidio kroz prozor sobe u kojoj sam rođena. Voljela sam misliti da je tako zbog modrog zelenila mojih očiju, koje je podsjećalo na listove tih istih maslina, ali prije da je bilo zbog gorko-kiselih pogleda koje sam dobila.
Na taj način počeo je moj život, ako se to istim moglo nazvati. Bilo je to u kamenoj kući iz pedesetih, obrasloj tako da podsjeća na onu iz crtanih filmova i izgrađenoj blizu obale mora. Miris maslina iz okolice je opkoljavao cijeli komšiluk, ali izgleda da to nikome nije smetalo. Možda bi im i smetalo da sve to nije pripadalo mom djedu – najutjecanijem čovjeku u gradu. Bio je jedan od prvih ljudi koji je završio školu još u tadašnja vremena i uspio da od praznine napravi raskoš. Imao je restoran, kojeg je sada u njegovim poznim godinama pod vodstvo preuzeo moj otac. A poslije njega… Pa tu im se možda nije posrećilo jer su dobili mene – prvo žensko dijete nakon niza generacija muškaraca. Razlikovao nas je jedan hromosom od kojeg su napravili toliki bauk kao da će svijet propasti samo zato što je u njihovim zatucanim mozgovima žena samo i isključivo potčinjeno biće. Kao pas koji je mogao da govori, mada mislim da bi i psi imali veće pravo glasa nego žene. U očima drugih, žene su bile prihvatljive za vidjeti, ali ne i za čuti. Bile se savršeno izvajane glinene figure, koje su iznutra bile potpuno prazne, pa su ih mogli lomiti i ponovo sastavljati sve dok krhotine potpuno ne pokvare vanjštinu, pa ih odlože negdje gdje neće biti viđene ili ih čak potpuno uklone. Još me više boljelo to što je to postalo toliko socijalno prihvatljivo, da su žene svoje kćerke učile da tako
treba biti. Kao da bi svijet trebao ostati na muškarcima koji ne mogu kontrolisati vlastite poglede, a kamo li države.
Sve djevojčice, djevojke i žene koje su pokazivale barem trun akademskih sposobnosti, shvatanja pojma polne jednakosti ili bilo šta što je ispunjavalo prazninu glinenog oklopa gledali su kao neku vrstu prijetnje i trudili se da ih što prije udaju ili unište snove na bilo koji drugi način. ,,Šuti!” ,,Ne pričaj puno!”,,Spusti pogled!” ,,Klimaj glavom!”; Sve mi je to izgledalo više kao dresura nego kao odgoj, ali zbog te iste dresure nisam mogla ništa da kažem, ni da vapim za pomoć, jer sam i sama mislila da je moja nesreća bila to što sam žensko. Htjela sam da skratim kosu, ugljem nacrtam bradu i obučem čohano odijelo da vidim
kako je to živjeti kao čovjek, iako sam to već bila, ali me kao isto nisu priznavali. A onda sam upoznala nju, a sa njom sam spoznala život. S njom sam osjetila srce koje kuca kao da je živo i pluća koja se bore za dah od silnog smijeha. S njom sam iskusila kako je to kada konačno uradiš nešto što silno želiš, umjesto da se držiš zone komfora i da te apsloutno nije briga šta drugi o tome misle. Nikada u životu nisam vidjela više života u jednim očima. Nikada više života nije sijalo u tako sitnoj osobi.
,,Pssst! Hej!”, udarila me po nozi pod stolom na dan kada sam je prvu put vidjela. Ona i njena porodica su došli kod nas na večeru, kako bi se očevi dogovorili oko nekih poslovnih obaveza. Nisam htjela da sjedim tu i prezirala sam poglede drugih ljudi – od žena koje kao da se sažaljevaju na mene i moj život i one površne muške koji u sebi kriju požudu. Kada sam vidjela djevojku svojih godina kako ulazi u trpezariju nisam mogla da vjerujem svojim očima.
,,Hej, ti! Želiš li da šmugnemo odavdje?” udarila me još jednom.
,,Kuda bi ti?”, presjekla sam je pogledom kao da želim da je ukorim i upozorim na ponašanje koje ne odgovara dresuri koju smo obije prošle.
,,Gospođo, gdje je ovdje toalet?” upitala je moju mamu, pa se okrenula da mi namigne.
,,Neka ti Olivija pokaže. Hajde, Olivija, ustani sa njom”, dala mi je znak očima da ustanem i krenem za njom. Najiskrenije, ideja nije bila loša. Vjerovatno niko neće ni primijetiti. Kada je vidjela da oklijevam, uzela me za ruku i povukla za sobom. Trčale smo sve do mora. Ona je skinula cipele, bacila ih na šljunak i zagazila u blage talase u plićaku, smokrivši svoju plavu haljinu skoro do pola. Raširila je ruke kao da želi poletjeti i razvukla široki osmijeh.
,,Opet oklijevaš?” primijetila je, ,,Ne uđeš li sama, ja lično ću da te bacim u more.”
,,Zašto si željela da idem s tobom? Mogla si ići sama.”
,,Ako želiš da ideš brzo, onda ideš sam, ali ako želiš stići daleko, onda hodaš zajedno. I ti i ja dobro znamo da ovo što živimo nije život, a da ove naše kuće koliko god raskošne bile nisu dom. I znamo da oni zagrljaji i pokloni koje dobivamo nisu toplina. Sve je to vještačko.”
Naježila sam se na njene riječi. I njenih usta sam čula ono što sam svo vrijeme osjećala, ali nisam smjela izgovoriti čak ni kada sam sama, jer sam se plašila da zidovi i gobleni na njima imaju uši. I ona i ja smo bile prva ženska djeca porodica nakon niza generacija. Doduše, ona je imala starijeg brata, a ja nisam imala nikoga. Na nju barem nisu nikako ni obraćali pažnju, dok su meni pridavali neku primoranu, kiselu važnost stideći se onoga ko ih nasljeđuje.
,,Ja ne želim da živim ovako. Ja sam prije čovjek nego što sam buduća supruga. Ja sam prije čovjek nego što sam samo neka izdresirana životinja. Jesam li ja mogla da biram hoću li se roditi kao muško ili žensko?”, kroz maločas vesele oči zacaklile su se sitne suze, ,,Ne mogu više samo da stojim dok nam svima uništavaju života, znajući da će isto da rade i mojim
unukama. Ne mogu, Olivija, srce me boli!”
Nakon zadnje rečenice sam i sama osjetila oštru bol u prsima. Bila je kao zraka sunca. Kao da je načinjena od užarene zvjezdane prašine. Ako i ona sama nije nalazila sreću i smisao u svemu ovome, ko bi drugi mogao. Nisam znala ni kako se zove, ali sam imala osjećaj da mi niko u životu nije bio bliži od nje. Osjećala sam se kao da mi je svojim riječima poklonila dio
sebe na čuvanje, a ja sam se odjednom tako silno plašila da taj dio ne izgubim.
Kao da je naslutila ono što želim da znam rekla je:,,Helena. Zovem se Helena. Dali su mi ime po sunčevoj svjetlosti, a sami se trude da je ugase.”
,,Zvijezde ne sjaje – one gore. I tako gore sve dok ne eksplodiraju, a onda kupe sve za sobom. Sve je počelo sa suncem i sa njim će se i završiti.”
,,Hoćeš da kažeš da ja nisam ona koja sija?”
,,A šta ti želiš biti?”
,,Većina zvijezda se vide čak i onda kada nestanu. Želim da i ja sijam, čak i onda kada me više ne bude.”
,,Nisi li premlada da razmišljaš o tome?”
,,Možda. Ali znam da nisam premlada da počistim nered u svijetu, samo što se ovaj nered ne čisti krpom i sapunicom.”
Ostatak dana, Helena i ja smo provele radeći sve ono što same nismo smjele, jer smo se plašile pogleda ljudi. Ako ćemo biti sramote svoje porodice, barem ćemo biti sramota u paru.
U njoj sam vidjela sestru koju mi majka nikada nije rodila, prijateljicu koju nikada nisam pronašla i toplinu sa kojom se nikada prije nisam grijala. Zaklele smo se da ćemo promijeniti svijet, koliko god to besmisleno zvučalo. Međutim, da bismo promijenile svijet, morale smo prvo mijenjati sebe, koje smo i same bile mali svjetovi – mikrokosmosi u kojima je srce bilo centar, a duša svemirski prostor oko njega i sve njegove putanje. Naša karta svijeta se sastojala od mora i sunca, te svega onoga što se oslanja na njega, a mi smo bile kompas. Nedugo zatim, izrazila sam želju da odem na studije. Htjela sam da započnem ispočetka i da se maknem iz sredine gdje svako zna moje korake bolje nego ja. Naravno, otac za to nije htio ni da čuje. Odbio me prije nego sam uspjela završiti misao do kraja.
,,Žensko pa neki poduzetnik? Mani se igrarija djevojko i počni tražiti onoga sa kim ćeš da dobiješ mog nasljednika!”, odbrusio je lupajući novinama po stolu.
,,Misliš moga nasljednika, tata?” stisnula sam pesnice da bih akumulirala strah koji se u meni nakupljao, tako da bi mi oči bile ledeno hladne.
,,Molim?”, pogledao me ispod naočala.
,,Ako rodim, radiću svoga nasljednika, jer tvoj sam nasljednik ja.”
Pored mene je proletjela čaša koja se razbila od zid pozadi, a njegov urlik je bilo sljedeće što sam čula:,,Ti i vinarova kćerka ste se baš ohrabrile! Kakva prava ste se uzele goniti? Kakav vi to svijet želite promijeniti? Svijet je funkcionisao i bez vas, a vi ste se našle da ga mijenjate!
Dobile ste krov nad glavom, sve moguće uslove i opet ste nezadovoljne!”
,,Ja sam čovjek, tata! Ja sam ljudsko biće isto kao i ti!”, lupala sam samu sebe po prsima, kao da će tako da mi se ukaže duša kao svjedok, ,,Čega se toliko bojiš? To što si dobio kćerku ne znači da si dobio roba! Ili si možda ti kao muškarac zapravo onaj koji je veći rob ovdje?
Najobičniji rob tradicije! Rob protokola! Ja nisam rođena da me se gleda, ja sam rođena da me se poštuje! Ako vama kao muškarcima žene trebaju da biste dokazivali svoju nadmoć, onda ste ustvari niko i ništa! I svjesni ste da ste kao takvi niko i ništa! Hoćemo li jednom u životu sagledati stvari kao ljudi, a ne kao muškarci i žene?”
Mama me brzo povukla u sobu dok je on ostao na istom mjestu na kojem sam ga zatekla. Otimala sam se iz njenog stiska, dok me ona gledala sa razočaranjem u očima. Ta mi slika nikada neće izaći iz glave. Osjećala sam se kao da je gubim i kao da je tek tada zažalila to što me rodila.
Helena se udala za sina nekog pomorskog trgovca par mjeseci kasnije. Poslije toga nisam čula za nju. Njena je porodica dolazila još mnogo puta, ali su se ponašali kao da je nikada nije bilo. Štaviše, izgledali su zadovoljnije, jer su se otarasili onoga čega su se najviše plašili – žene koja želi i žene koja se ne boji.
,,Tada sam shvatila da svijet jednostavno nije bio spreman na ono što ga čeka. Polako je tonuo i odbijao pomoć od bilo koga, jer se plašio da će ga promijeniti ono za šta se uhvati.
Nisam se plašila ničega drugog osim ljudi, a možda čak ni ljudi onoliko koliko sam se plašila njihovog očaja. Očaj od ljudi pravi životinje – nazaduje ih. Ja nisam rođena da bih bila progutana od strane očaja, kao što nije niko od vas. Čovječanstvo treba da korača naprijed, a ne nazad, jer nazad je već bilo i ono nazad se jednom već završilo. Ljudi se ne dijele na muškarce i žene, nego na one koji se penju i one koji padaju samo da se ne bi morali penjati.
Muškarci i žene nikada nisu trebali biti jedno protiv drugog zbog svojih razlika, nego su jedno drugo trebali nadopunjavati i čuvati u padu. Vi niste sami na svijetu čak ni onda kada padate. Vi ste feniks, a svijet je vaše besmrtno perje.”
Dobila sam gromoglasni aplauz od strane publike, a među njima je najglasniji bio onaj koji je od mene same napravio ono što sam htjela biti. Heleni i meni je bilo suđeno da promijenimo svijet, čak i nakon onoga što nas je obije snašlo. Ona je bila moj izdavač, dok sam ja bila pisac i glasnogovornik. Ona je bila zraka sunca koja je maslinovoj grani dala snage da izraste i sazri.
Pored silnih lica su se probijale i bore moje majke koja se gušila u suzama. Da me tada pustila, možda bi mi bilo lakše, ali ne znam da li bi od malene klice nastala visoka maslina čiji se miris širi nadaleko. Možda nisam naslijedila ribarski restoran svoga oca, ali sam zato bila dokaz nečeg mnogo boljeg – da jedna mala dogorjela baklja može obasjati svijet.
