Ako nešto u životu smatram privilegijom, onda je to mogućnost da upoznam i razgovaram s mladim ljudima širom BiH. Oni su ti koji mi uvijek vrate nadu u bolje sutra i o njihovu energiju se uvijek volim “očešati”. Zato koristim svaku priliku da im, koliko mogu, dam prostor i priliku da pričaju o stvarima koje su njima važne.
Jedna od takvih mladih je i Maslić Iman, djevojka koju sam upratila u raznim akcijama i aktivnostima. Privukla mi je pažnju zbog upornosti i pozitivne energije, pa sam iskoristila priliku da joj postavim nekoliko pitanja. Kad pročitate odgovore vjerujem da ćete razumjeti zašto kažem da u svim medijima mladima trebamo dati što više prostora.
Čini mi se da se mali procenat mladih ljudi odlučuje za aktivizam. Šta je tebe ponukalo da kreneš u tom pravcu?
Prije tri godine, tačnije kada sam bila drugi razred srednje škole, u povratku kući sam srela grupu srednjoškolki i srednjoškolaca kako, na malom štandu, prodaju kolačiće koje su sami napravili/e. Planirali su organizovati peotsko-prozno veče za koje im je bila potrebna finansijska podrška, a ovakva vrsta aktivnosti im je garantovala sigurnu promociju. Osim što sam se radovala kolačićima, priključila sam se prodaji kao da sam i sama dio spomenutog tima. Tako sam postala članica Lokalnog tima Asocijacije srednjoškolaca u BiH. Ubrzo nakon toga sam se priključila i Centru za edukaciju mladih – CEM, gdje sam aktivno volontira i postala dio male travničke aktivističke priče.
Šta je to što bi izdvojila kao najveću prednost ili korist koju si dobila od aktivizma?
Umrežavanja, poznanstva.
Za kratko vrijeme sam ostvarila kontakt sa velikim brojem mladih iz cijele BiH, pa i iz inostranstva.
Vrijednost komunikacije je velika jer nudi širok spektar mogućnosti i opcija koje mogu biti podrška u realizaciji ideja. To je u slučaj u kojem fraza znam ljude dobije na značaju.
Šta ti se dopada u BiH i šta voliš u ovoj zemlji? Šta misliš da su naše prednosti?
Osjećaj pripadnosti. Kada se, nakon puta, vratim kući i odmorim od odmora. Državni sistem nam nije privlačan, ali priroda, kultura i ljudi jesu.
Prednosti su nam sve prirodne vrline koje smo, srećom, dobili. Ali treba se vratiti na ljude i podsjetiti da nam prirodna sreća nestaje zbog njihove nepažnje i manjka volje.
Šta ti se ne sviđa i šta bi voljela promijeniti?
Pored politike, sam mentalitet ljudi.
Iako nisam ni prva ni posljednja koja to ističem, ljude je potrebno opismeniti i preusmjeriti u pravcu djelovanja za bolje svih nas. Jednolične ideologije isključuju sve druge, jer se društvo dijeli na grupice od kojih svaka vidi isključivo ličnu korist koju, pritom, ne smatra pogrešnom. Ovdje pojedinac vlada.
Šta misliš o velikom broju mladih koji odlaze iz BiH? Gdje vidiš sebe – odnosno kakvi su ti planovi?
Kao neko ko sebi život vidi u BiH, nemam nikakav negativan komentar za sve mlade koji su već ili koji će tek otići, niti one koji su ostali smatram više vrijednim.
Jasno je da je niz faktora prinudio ljude na odlazak, iako ne mislim da dijaspora kao takva ne bi trebala raditi ništa po tom pitanju, ali smatram da ostati u BiH znači i nositi svojevrsnu odgovornost u kreiranju zdravijeg okruženja.
Ovdje pojedinac treba raditi u svrhu svih građanki i građana.
Šta je ono što bi promijenila u obrazovanju i da li misliš da li su mladi u BiH (i koliko) uskraćeni zbog “zaostalog” sistema obrazovanja?
Teško da ovdje iko može reći da je zadovoljan aktuelnim sistemom obrazovanja.
Mogu shvatiti da za Zapadom kasnimo nekoliko godina kada je u pitanju tehnologija, ali da smo se udaljili i od potrebe da kreiramo kvalitetan sistem obrazovanja je činjenica koju teško prihvatam.
Ako izostavimo sam plan i program nametnut od strane politike i dopustimo prosvjetnim radnicima i radnicama da lekciju predaju na što kreativniji i prirodniji način, većina će odustati. Bar sam lično stekla ovakav dojam kroz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje gdje većina učitelja/ica, nastavnika/ca i profesora/ica nije u potpunosti obrazovano. Po dvoje prosvjetnih radnika/ca iz obje škole bih mogla istaći kao pedagoge i stvarne prenosioce znanja.
Izdvojila bih još jednu ključnu stvar vezanu za trenutni obrazovni sistem – u BiH djeca ne dobiju upute za svakodnevni život. Imala sam priliku postati dio neformalnog obrazovanja kroz veliki broj razgovora, treninga ili obuka koje su nudile odgovore na moja pitanja koja nisam mogla dobiti u srednjoj školi.
Na čemu trenutno radiš i šta ti je u fokusu? Koliko ti je pandemija poremetila život i planove i kako se nosiš sa svim?
Nakon završene Opšte gimnazije u Travniku, upisala sam Međunarodne odnose i diplomatiju na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. U međuvremenu sam završila obuku za mlade lidere i liderice, Uči, misli i djeluj!, u organizaciji Instituta za razvoj mladih KULT. Trenutno sam članica Upravnog odbora Vijeća mladih FBiH.
Sve nabrojano u fokusu stavlja pitanja mladih, što je ujedno i odgovor na pitanje koje se tiče mojih planova za dalje.
Online predavanja su nas već zasitila, a sve su šanse da ću i drugu godinu fakulteta pohađati putem društvenih mreža, nažalost.
Planirala sam se prijaviti na erasmus+ program razmjene sljedeći ljetni semestar, ali i to je u ovom trenutku stavljeno pod velik znak pitanja.
Ali pozitivna strana je što u ovom slučaju, kao studentica, imam nešto više slobodnog vremena, što mi omogućava pripremu lokalne zagovaračke inicijative. A o tome ćemo razgovarati nakon što ista bude pokrenuta.
Na šta bi skrenula pažnju ljudima oko sebe, posebno mladima?
Pasivnost mladih je danas posljedica lošeg obrazovnog sistema, kvarne politike i nezainteresovanog društva uopšte.
Međutim, sve to ne može biti opravdanje za njihov neuspjeh ili manjak inicijative. Nije moguće očekivati da se nešto tek tako, bez imalo truda, promjeni. Kako BiH ne može očekivati da im EU rješava unutrašnje probleme, tako ni mladi ne mogu očekivati da im država pomogne bez njihovog angažmana.
Od pojedinca sve počinje.
Kako bi se situacija u ovoj zemlji mogla popraviti – po tvom mišljenju? Da imaš čarobni štapić sa tom moći na šta bi je upotrijebila?
Ne volim ovo pitanje, istovremeno je kompleksno i jednostavno.
Ali, ako već imam čarobni štapić, onda kreiram državu u kojoj nema prostora za brigu, strah, nesigurnost. Politika je na strani građana/ki, oni/e su pokretači/ce inicijativa, svi su obrazovani, priroda nije uništena..
Sve što predstavlja trenutni problem u BiH dobilo je rješenje koje funkcioniše.
(cyberbosanka.me)
